Kliker.info

Ima filmova za koje čovjeku nije jasno kako su ispali toliko loši. Imaš ogroman budžet, proslavljenog režisera, fantastične glumce, intrigantnu polaznu premisu, a na kraju dobiješ besmislicu koja je to lošija jer se sve vrijeme naslućuje da je malo nedostajalo da se napravi odličan film.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Gledao sam tako nedavno film “Ubistvo svetog jelena” režisera Yorgosa Lanthimosa sa Colinom Farrellom i Nicole Kidman u glavnim ulogama. Ovaj film je nažalost ponovio i pojačao loše strane prethodnog filma ovog režisera (“Jastog”) ostavši istovremeno bez ijedne njegove vrline. A premisa je zapravo zavodljiva i naslonjena na motive grčkih tragedija koje priziva i naslovom. Po toj premisi, svijet ipak nije haos, nego je nekakav red (“kosmos”) i kad se u tom svijetu desi nekakva velika nepravda, nužno slijedi neka radikalna “odmazda” da bi se uspostavila izgubljena ravnoteža.

Iz perspektive velikih holivudskih producenata, Lathimos je kao Grk stvoren da se bavi modernim verzijama antičkih tragedija. Ali kao što Grci danas tjeraju Makedonce da javno ustvrde kako tradicija Aleksandra Makedonskog ne pripada samo njima, tako se i antička književna tradicija prelila u različite balkanske tradicije: od južnoslovenske epike nadalje. Uostalom, i odgovor na famozno “homersko pitanje” krio se kod Avde Međedovića. I razmišljam nešto, poslije gledanja ovog filma, kako bi se neka varijacija na njegove motive mogla efektnije ispričati u kontekstu ovdašnjih ratova devedesetih. A onda pomislim da se cijela stvar može uokviriti ne samo u kontekstu pojedinačnih ljudskih sudbina nego i kad se radi o kompletnim političkim zajednicama. I dok tako razmišljam, vrtim po podsvijesti kako sam nedavno pročitao nešto što se uklapa u tu konstrukciju.

Nestor južnoslovenske kolumnistike, Igor Mandić, objavio je nedavno knjigu “Predsmrtni dnevnik”. Knjiga je izazvala veliku pažnju pa je uslijedilo i nekoliko intervjua. U jednom od tih intervjua, Mandić je rekao i sljedeće: “Mislim da nema nikakve sumnje da je tuđmanovska Hrvatska nastavak Pavelićeve NDH-zije drukčijim sredstvima, u jednoj drukčijoj konstelaciji snaga i odnosa, u ovoj regiji i svijetu. Svodi se na isto. Sve pavelićevske ideje Tuđman je uspio ostvariti. Na primjer, progon Srba iz Hrvatske. On je obavio ono što Pavelić nije stigao, on je dokraja očistio Hrvatsku od Srba. To je, recimo, najstravičniji rezultat njegove vladavine koji su nastavili svi njegovi nasljednici, jedan po jedan, dopuštajući prodor ustašoidne gamadi kroz sve pore hrvatskog društva. (…) Ha, ironija povijesti. Koliko smo Srba istjerali, toliko se Hrvata odselilo. Tu nam je povijest pokazala od šake do lakta.

Nismo znali što će nam se dogoditi. Mislili smo da smo pobijedili kada smo uspjeli što istjerati, što pobiti Srbe u Hrvatskoj. Taj je broj smanjen s razine nacionalnoga entiteta skoro na nulu, na beznačajni postotak bijednoga stanovništva. Izgledalo je da su Hrvati pobijedili i, onda, što se dogodilo? Hrvati su se iselili iz Hrvatske! Otprilike u istom je broju Hrvatska izgubila Hrvata koliko je istjerala Srba”. I da, u pravu je Igor Mandić. Otkad je Hrvatska ispunila svoj “tisućljetni san”, otkad je ušla u Evropsku uniju, hiljade i hiljade mladih Hrvata, ponajviše iz Slavonije, ali zapravo iz cijele zemlje, glavom bez obzira bježe za Njemačku, Austriju ili Irsku. Hrvatska lisnica je u hrvatskom džepu, samo što u lisnici nisu kune, nego euri, a sama lisnica nije u Đakovu, Varaždinu ili Gospiću, nego je u Klagenfurtu, Hamburgu ili Galwayu.

Mala se Franji Tuđmana činila ta famozna “kifla”, htio ju je, na Mačekovom tragu, “popuniti” dijelovima Bosne i Hercegovine, ali zapravo ispada da ni uz pomoć bosanskohercegovačkih Hrvata koji su što u ratu, što poslije rata masovno odlazili u Hrvatsku nije u stanju ni da “kiflu” drži barem jednako naseljenom kao u vrijeme SFRJ zvane “tamnica (hrvatskog) naroda”, a kamoli da je “popunjava” dodatnom teritorijom. Pojedini srpski lideri i različite (para)vojne formacije krenuli su u rat sa vizijom velike Srbije, a danas je Srbija manja nego ikad u posljednjih stotinu godina. Takođe, nikada u prethodnih stotinu godina nije Srbija imala manji prirodni priraštaj nego danas i nikad nije imala u prosjeku starije stanovništvo. Cilj s kojim je sarajevsko političko rukovodstvo ušlo u rat bio je, barem nominalno i barem po javnim istupima i deklaracijama, nezavisna i suverena Bosna i Hercegovina sa multietničkim Sarajevom kao glavnim gradom.

Današnja Bosna i Hercegovina suštinski je manje suverena i nezavisna nego što je bila u SFRJ, a Sarajevo vjerovatno nikad otkad postoji nije bilo monoetničkije i (društveno i kulturno) jednoobraznije. Neko će reći da su to ionako bile samo proklamacije za vanjsku upotrebu i za zavaravanje naivnih stranaca, a da je bošnjačko rukovodstvo krenulo u rat s ciljem ostvarivanja nezavisne Bosne i Hercegovine kao bošnjačke nacionalne države sa bošnjačkom etničkom većinom. Međutim, mada po posljednjem popisu Bošnjaci jesu (makar i jedva) prebacili “magičnu cifru” od pedeset posto, isto tako nikad ti isti Bošnjaci nisu živjeli u iole signifikantnijem broju na teritorijalno manjem procenatu površine Bosne i Hercegovine. Uglavnom, kako god se okreneš – ironija povijesti, u svom punom cvatu.