Kliker.info

Svijet je u dubokoj strukturalnoj, ekonomskoj, finansijskoj, a uskoro će biti i u socijalnoj i potom i političkoj krizi. To je istina koju mnogi ne vide ili od nje bježe. Oni koji su krizu proizveli ne mogu priznati da su vodili tako katastrofalnu politike da je iz nje proizašla jedna tako duboka kriza. Drugi, koji su političkim, a ne organskim putem ušli u današnji dominirajući politički i ekonomski sistem neoliberalizma, ne mogu ni vidjeti niti za njih kriza uopće postoji. Radi se, naime, o jednom posebnom fenomenu nastalom zbog načina kako je vršena globalizacija i unifikacija u svijetu – ona koja je izvršena rušenjem komunističkog svijeta u Europi.Taj način se sastojao u tome da je iz ruševina komunističkog sistema izašao oligarhijski sistem i maroderska pljačkaška klasa ljudi koja je stvorila isti takav sistem, baziran na bezobzirnoj pljački općih dobara na kojima je počivao komunizam. Tako je nastao fenomen krajnjeg siromaštva, na kojem su izrasli ekstremno bogati pojedinci i oligarhijske grupacije. Model je nastao tako što su rušioci komunizma, od Regana do Busha Starijeg, imali jedini cilj da sruše komunizam kao politički i vojni faktor, ne brinući šta će iz toga nastati.

Taj odnos je bio sasvim različit od onog koji je Amerika prakticirala pedesetih godina. Tada su oni koji su srušili fašizam uložili, preko Mashalovog plana, ogromne svote zdravog novca u obnovu njemačke i europske ekonomije uopće, što je omogućilo da se Europa oporavi od katastrofalnog rata, da započne ujedinjavanje na valu prosperiteta i da dobije period od 40 godina prosperitetnog razvoja, koji je došao do svog vrha u vrijeme kancelara Schmidta, da bi kansije polagano počeo da gubi dah usljed protivrječnosti zapadne politike i produbljavanja suprotnosti u svijetu, u što je i Europa bila uvučena.S rušenjem komunizma nije se dogodilo ništa slično. Zapad, koji je rušio komunizam, nije imao nikakve koncepcije niti ideje o tome šta i kako da zamijeni taj sistem, koji je bio duboko ukorijenjen u funkcioniranje cijelog društva. Zemlje su ostavljene na milost i nemilost revanšistima i pljačkašima i nastao je politički kaos, koji je popunjavan na taj način da su europske zemlje počele da preuzimaju na sebe dio tereta ulaska bivših komunističkih zemalja u demokratski svijet. Ali to mnogo košta i nije bilo dio jedne kompletne i homogene politike.Neke zemlje, kao što je bila Jugoslavija, su doživjele katastrofu, mada su po obilježjima svog komunističkog sistema bile daleko ispred svih drugih tadašnjih komunističkih zemalja u Europi. Normalno političko mišljenje je moglo pretpostavljati da bi Jugoslavija sa svojim federalnim uređenjem, izvjesnim demokratizmom izraženim u samoupravljanju i daleko najvećim stupnjem ličnih sloboda građana u odnosu na sve druge tadašnje komunističke zemlje, biti najjednostavnije i najbrže asimilirana u zapadni demokratski sistem.

Međutim, zapadna politika, koja se već dugo vremena uopće ne odlikuje kvalitetom svojih političkih ocjena i mišljenja uopće, zamijenila je dvije stvari. Naime, ona je zamijenila rušenje komunizma s rušenjem Jugoslavije kao države. A ta činjenica imala je katastrofalne posljedice za sve zemlje bivše Jugoslavije, izazvala je rat i razaranja i stvorila stanje koje je glavna prepreka normalnom uključenju ove regije u Europsku uniju, pa je došlo do apsurda kakvi su činjenica da su zemlje krajnje niskog stupnja demokratizacije, najveće moguće korupcije, kriminalizacije cjelokupnog života i političke i svake druge korupcije, bile primljene u Uniju prije bivših jugoslovenskih zemalja, a u strukturi zatečenih odnosa u Jugoslaviji su učinjeni nasilni koraci, koji izlaze iz međunarodnog prava i političke logike odgovornog odlučivanja, koji su samo u daljem i veoma ozbiljnom smislu komplicirale staje stvari.Sve to, prije svega nekvalitetne političke ocjene i projekti, nametanje gotovih odluka kao glavni metod vođenja politike, nastavljanje povećanja napetosti u svjetskim odnosima, kad se tome doda i katastrofalna, zapravo imbecilna politika i logika jednog Busha, moralo je dovesti do stanja koje navješćuje samo i jedino katastrofu. Znaci te katastrofe su veoma jasni.

Prvo, nema osim rata nikakvih drugih solucija u politici koju Zapad vodi prema dijelu svijeta koji ne prihvata njegov koncept odnosa, odnosno prema dvije velike i bitne svjetske sile i cijelom siromašnom svijetu, tj. Rusiji i Kini i svim azijskim i afričkim, kao i južnoameričkim zemljama. Drugo, rat je, makar i u ograničenom vidu, tj. kao niz lokalnih ratova i intervencija, ipak stalno krvoliptanje ekonomskog sistema i psihološkog i političkog potencijala Zapada, a prvi znaci da ovo krvoliptanje nije samo slučajno nego da prelazi u hemofiliju vidljivi su u krahu monetarnog sistema, kojeg je Zapad dizajnirao kao instrument svoje dominacije, a ne racionalnog i odgovornog vođenja svjetskih finansija.

Ova kriza je samo navješćenje jedne dublje ekonomske krize, koja sa sobom donosi duboku socijalnu krizu. Kad se tome dodaju i već postojeća i ozbiljna moralna kriza i gubitak povjerenja u ispravnost i moral američke i zapadne politke uopće, tada se zna da Zapad i Amerika neće, ako ubrzo ne dođe do bitnih promjena u načinu vođenja njene politike, biti gospodari i definitori sudbine svijeta, nego će tu poziciju zauzeti oni koji nemaju želju i tendenciju nametanja svoje volje, ne prave baze po cijelom svijetu, ne uzimaju pravo da odlučuju u svemu i ne žele da njihova riječ bude uvijek zadnja, a da sami ni za šta ne odgovaraju i koji se ne služe silom i oružjem kao krajnjim i odlučnim argumentom.To su svakako zemlje kao što su Kina, Japan, Brazil, Indija i mnoge druge, a po svemu se tom profilu politike priklanja i Rusija.Pjesmica koju smo učili, a koja kaže da zima nije lav i da se zime ne boji ko je zdrav, danas više ne funkcionira. Zdravih nema, bolest je svjetska i svako mora da se plaši da će nas "gospodari" svijeta uvući u katastrofu po onoj provjerenoj maksimi svih apsolutnih gospodara  "Poslije mene potop".   Muhamed Filipović (NN)