Kliker.info

Završena je  prva runda pregovora u sklopu mirovne konferencije Ženeva II. Iduća runda trebala bi se održati kroz 10 dana. Na kraju prve runde novinsku konferenciju je održao UN izaslanik za Siriju, Lakhdar Brahimi.Brahimi je zaključio kako su pregovori proteklih osam dana bili teški, no također ističe kako se radi o “umjerenom početku na kojem se može dalje graditi”. Naglasio je kako postoje određene stavke oko kojih se obje delegacije načelno slažu, a to su borba protiv terorizma, nužnost uspostave demokratske i transparentne vlasti u Siriji itd.No, jasno je kako i dalje postoje brojna pitanja oko kojih se vladina i opozicijska delegacija ne slažu, a mala je vjerojatnost da će se uopće složiti. Obje delegacije ističu kako je dogovor iz Ženeve I temelj na kojem se treba postići rješenje, tj. da bi rješenje trebala biti tranzicijska vlada koja bi upravljala zemljom do idućih izbora.Izgleda kako bi se obje delegacije mogle oko tog pitanja dogovoriti, ali ne i kada je riječ o sudbini predsjednika Bashara al-Assada.

Zapravo ovdje čak nije ni riječ o odluci opozicije – posve je jasno kako će Ahmed Jarba i njegova delegacija nastaviti inzistirati na tome da Assad mora otići sve dok na tome bude inzistirao i SAD. Kada bi došlo do službene promjene u politici Washingtona ona bi se gotovo instantno odrazila i na stavove opozicije, to uopće nije sporno. Može li doći do takve promjene u Washingtonu? Teško, SAD na sudbinu Assada gleda kao na pitanje pobjede ili poraza u ovom sukobu koji je davno prerastao Siriju i postao indirektni sukob između Zapada i Istoka. Tako gledaju i druge strane, jer to zapravo i jest točno.Očekivati da Assad siđe s vlasti u vrijeme kada sirijska vojska čak počinje ulaziti u istočni Aleppo, je posve nerealno. Assad bi mogao eventualno prepustiti kontrolu nad zemljom tranzicijskoj vladi, no nemoguće je njega izbaciti s popisa predsjedničkih kandidata, a izbori bi se morali održati što prije nakon potencijalnog prestanka sukoba.Naravno, ovo zvuči kao jedino legitimno, pa čak i demokratsko, rješenje. No, “problem” je u tome što Assad – iz perspektive Zapada – ima preveliku podršku u Siriji i sigurno bi odnio pobjedu na izborima. Drugim riječima,ime igre je i dalje “smjena režima”, samo na druge načine. Taktika SAD-a zapravo je povećavati pritisak na Rusiju, dobiti iz Moskve neki signal da se od Assada odustaje, no to je također nakon svih ovih ratnih godina jednostavno nerealno očekivati.

Širi geopolitički kontekst rata u Siriji i eventualnog ishoda
Svakako da u geopolitičkom smislu i druga žarišta imaju ulogu – “ruska strana”, ako je uopće tako možemo nazvati, no recimo tako u kontekstu ove analize geopolitičkog bipolariteta, u Ukrajini stoji jako  loše. Janukovič je otišao “na bolovanje” te izgleda kako je opozicija sve spremnija na preuzimanje kontrole na ovaj ili onaj način. Ako dođe do prevrata u Ukrajini, može li se računati da će SAD popustiti u Siriji, pristati na svojevrsni “1:1” u geopolitičkom dvoboju s Rusijom? Teško – isto kao što opozicija u Kijevu neće prihvatiti “samo” ostavku premijera, ukidanje spornih zakona i druge ustupke. Zapadna strana ne cilja izjednačeni rezultat već potencijalni “domino efekt” u kojem bi se srušili svi geopolitički interesi Istoka (što je “Istok”? Recimo za sada da su to Rusija, Kina i Iran).

To ne bi bilo prvi puta, prije četvrt stoljeća svjedočili smo domino efektu raspada socijalističkih zemalja, bilo da su one bile dio Istočnog bloka ili u savezu Nesvrstanih. Ishod rata u Siriji mogao bi pokrenuti jako brze događaje diljem svijeta kada je riječ o geopolitici, što je ujedno i jedan od razloga zašto su sve strane danas toliko angažirane oko ishoda.Primjerice Iran, koji se diplomatski otvara prema Zapadu, znatno bi oslabio ako bi izgubio svoje saveznike u Levantu jer vlast u Damasku ne bi zamijenila neutralna strana, već izrazito anti-iranska.U esenciji imamo globalni kapitalistički sraz između dvije pod-ideologije. S jedne strane imamo poziciju Istoka koji želi – ironično, ali istinito – zaista “slobodno” tržište koje bi bilo podjednako dostupno svima, u sukladnosti s međunarodnim zakonima. Za sada ili samo do onda dok dovoljno ne ojača da može početi nametati svoju kontrolu? To je već duboko ideološko pitanje, no nema sumnje da bi – ako ništa drugo – globalna stabilnost bar neko vrijeme bila manje ugrožena.

Zapravo sve se svodi na to na koji način želimo promatrati situaciju, tj. u koliko širokom kontekstu. U širem kontekstu jačanje Istoka neće znatno utjecati na položaj radnika globalno jer je dominantni model i dalje kapitalizam. Zapad i Istok danas imaju znatno više sličnosti no u vrijeme Hladnog rata kada su zaista postojale konkretne ideološke razlike. No, ako ćemo situaciju promatrati iz perspektive globalne sigurnosti, onda je nemoguće ne istaknuti multipolarni poredak kao nešto sigurnije od situacije u kojoj jedna strana juriša prema globalnoj dominaciji.Činjenica da je rat u Siriji u jednom trenutku zaista mogao brzo eskalirati u konflikt globalnih dimenzija ne smije se olako zaboraviti. Ta činjenica dovoljan je razlog da se priželjkuje što brži kraj sirijskog sukoba.  (Kliker.info-Advance)