Komentar Halila Šetke: Sjećanje na dan koji je promjenio Ameriku
Piše: Halil Šetka
Sjećam se kao da je bilo jučer. Ranom zorom sam ušao u banku gdje sam zatekao zbunjenu zemljakinju Vesnu koja me je pokušala informisati o nekakvom napadu na Ameriku.
Ni kafu još nisam bio popio pa mi je bilo kakva zajebancija bila višak, sto sam joj i rekao,pogotovo jer sam spavao samo par sati nakon noćne smjene. Energična, kakvu je Bog stvorio, uvjerila me je brzo da nije u pitanju nikakva američka šala već ozbiljna stvar koju samo ljudi oguglali u ratu mogu iz prve prepoznati.
Zazvonio mi je mobitel .
– Upali televizor molim te, izgleda da New York napadaju Japanci – uspaničeno je referisao prijatelj Asim, koji je u prvi mah pomislio da avionima mogu napadati jedino japanske kamikaze.
– Što posto se svete za Hirošimu i Nagasaki – bio je uporan tvrdoglavi Bosanac poručivši mi na kraju da u svakom slučaju budem oprezan , pošto je, kako reče, ovo početak nečega nepoznatog.
I zaista bi tako. Amerika je preko noći postala nekako narogušena prema nama emigrantima , naročito muslimanima posto je naravno, vrlo brzo ustanovljeno da u avionima nisu bili Japanci već Osamini fanatici.
Valjalo je preživjeti prvi neselektivni udar kauboja čiju su jačinu najviše osjetili muslimani tamnije puti, dok su svjetliji imali vremena da smisle valjan odgovor u slučaju da ih nenadano i na nezgodnom mjestu zatekne pitanje- «Are you muslim?»
Podgrijavanju atmosfere u dobroj mjeri su doprinijeli i američki mediji od kojih su samo rijetki sačuvali minimum profesionalnog dostojanstva.Mene je recimo totalno razočarala planetarna mreža CNN koja je tek par mjeseci nakon napada uvidjela da mora prestati sijati strasti, jer će se inače i sama naći na putu bez povratka.
Do tada je nažalost napravljena golema šteta koja je ugrozila i same temelje američkog društva . Temelji su čini mi se ipak sačuvani i to zahvaljujući velikoj armiji lokalnih činovnika u državnom , javnom i privatnom sektoru, koji su u najgorem periodu za Ameriku besprijekorno radili svoj posao bez emocija, zasnovan na brojkama i suhim činjenicama.
Ovoj armiji, a ne onoj pod šljemovima, Amerika mora odati dužno poštovanje jer su joj
osigurali šansu da na domaćem terenu bar prividno svi budu jednaki. Pet godina nakon jedanaestog septembra2001 godine, osjećam se kao bosanskohercegovački musliman u Americi , kudikamo sigurnije i ljepše, nego prije pomenutih događaja , ali spokojan nisam ni ja ni moji domaćini.
Komentari