Kliker.info

Poslije svakog zločina u kućama nastupi tišina. Ne ona obična, svakodnevna, tišina gusta i teška, kao pokrov. U toj tišini djeca odrastaju osluškujući ono što nije glasno izgovoreno, rečenice koje nikada nisu dovršene, preko oka hvataju razmjenjivanje značajnih pogleda za stolom, čude se naglom mijenjanju teme ako iznenada neko pokuca na vrata. Ili zazvoni telefon.

Tako neki počinjen zločin ogrnut tišinom polako prelazi iz događaja u nasljeđe – i prije nego što potomci shvate šta su načuli, već su postali njegovi čuvari. Pod sumnjom da je klica možda i nasljedna.

U kućama takvog “ljudskog soja” zločin nikada ne dolazi sam. Najčešće skrivećki uđe, sjedne uvrh stola i čeka da se pretvori u humus iz kojeg će mu nasljednici odrastati. A sve vrijeme će, kao stari vuk koji je dugo šutio u šumi, uporno “zavijati” kroz glas nekog osionog pretka. Sve tako ako ga kojim slučajem ili odlučno ne odbaci to nasljedničko porodično koljeno. 

Jer u mnogim društvima “ljudskog soja” problem nastaje kada se kroz nakaradnu porodicu, etički štetnu politiku ili kroz pogrešne odgojne ili obrazovne obrasce počinjen zločin ne prizna nego se opravdava ili čak romantizira. Tada se, simbolički rečeno, pojavljuju “ponavljači” – nove generacije koje ponavljaju isti obrazac mržnje, nasilja ili negiranja. 

Postoje zdrave porodice koje nasljeđuju kuće, zemlju i prezime. Nažalost, postoje i one koje nasljeđuju nedovršene zločine.

Postoje zločini koji se dogode jednom i ostanu zapisani u historiji. A postoje i oni drugi – masovni koji ne prestaju. Oni samo čekaju svoje ponavljače.

Najteži teret jednog zločina ne nosi samo onaj koji ga je počinio. On često “zatovari” svoje u začetku nevino i naivno drugo ili treće koljeno prvo kroz šutnju, kroz opravdanja pa kroz priče o “herojstvu i osveti”. Tako, s koljena na koljeno zločin već postaje mit, a mit je opasniji od istine jer se više ne preispituje. Kao da piješ “zaslađen otrov”.

Tako nastaju ponavljači – oni pripadnici šume “ljudskog soja” koji su uvjereni da brane čast svojih predaka, a zapravo samo ponavljaju njihovu tragediju. To su oni koji nikada nisu priznali šta su zaista njihovi preci učinili i počinili.

Dok god se zločin brani šutnjom, uvijek će se negdje roditi novi ponavljač. Jer zločin se završava tek onda kada ga neko u porodici ili društvu prvi put nazove pravim imenom. Jer njima je vazda u  pameti, historija ne pamti samo zločince – pamti i one koji su ih poslije njih ponovili.

Najveća pobjeda nad zločinom nije kazna nego trenutak kada neko iz drugog ili trećeg koljena kaže: dosta.

Možda je jedini pravi kraj svakog rata trenutak kada oficir odbije naredbu političara, a unuk odbije da ponovi priču svoga djeda.

✍️

Kažu da je “Repetitio est mater studiorum” – ponavljanje je majka učenja. Ali u šumi ponavljača potomci drugo i treće koljeno “ljudskog soja” uče samo ono što nisu smjeli, ili nisu htjeli zaboraviti. 

To nije šuma drveća – to je šuma pogleda mržnje, zlokobne šutnje i mitskih priča koje djeca najčešće slušaju za stolom svojih očeva. 

Što prije treba upućivati molitve, buditi empatiju i glasno pustiti muziku.