Kliker.info

Piše : Ivan Lovrenović (BHDani)

Nakon što se Silajdžić vratio iz Amerike s alarmantnom (i potpuno neprovjerljivom) pričom kako je tamo "na dva mjesta pitan: zašto se ne podijelite", u jednom dijelu sarajevske i bošnjačke javnosti pojavila se psihoza nasilnog raspada države i rata. Pri tome, nitko se ne trudi da bilo što konkretizira i objektivira. Za što bi se ratovalo, tko bi napadao a tko bi se branio, tko bi s kime i protiv koga ratovao, s kakvim formacijama i organizacijom (jer je Bosna i Hercegovina, srećom, praktično demilitarizirana), tko bi politički nadzirao i motivirao nove "zaraćene strane", kako bi reagirale međunarodne snage – ta i slična razumsko-analitička pitanja nitko ne postavlja. Kao i sve kolektivne psihoze, ni ova se ne pita za razloge i realne mogućnosti, nego sama sebe hrani i pojačava slatkim otrovom mučeništva, žrtve, katastrofizma. Začas joj se nađu "glasnogovornici", i to su u pravilu javne ličnosti kod kojih vlada tragikomičan nerazmjer između nesumnjivoga utjecaja na raspoloženje javnosti s jedne, i kapaciteta za analitičko, neafektivno rasuđivanje s druge strane. Još se ne stišava silna uzrujanost koju je u sarajevsku javnost unio profesor Zdravko Grebo kada je u Hayatovom dnevniku izjavio da "Bosna broji svoje posljednje dane". U slijedećem broju Dana Grebo je svoje tvrdnje umekšao i obesnažio, ali prosuto perje straha i nemira više se nije moglo skupiti. Sedam dana poslije u istoj emisiji nastupio je drugi nacionalni uglednik, Abdulah Sidran, koji je Grebu nadmašio, ustvrdivši nekrofilno da je "Bosna zapravo već mrtva, samo joj kao u mrtvaca još rastu nokti". Na suprotnom kraju od manifestacija katastrofizma, možemo čuti jednako neutemeljene izraze ležernoga negiranja bilo kakve krize. Najdalje je u tome dogurao njemački ambasador Michael Schmunk, koji ne trepnuvši izjavljuje: "Ne postoje stvarni razlozi za brigu u Bosni i Hercegovini, niti ima povoda da se sada priča o krizi i na taj način kriza proizvodi… Priča o tome da postoji kriza sama po sebi proizvodi krizu…" Tek kad sklonimo sve ove jednako površne i intelektualno neodgovorne ocjene, moguće je detektirati stvarni oblik i sadržaj jedne krize, koja već poprima dubinski, strukturalan karakter. Riječ je o sukobu srpske političke nomenklature s međunarodnom zajednicom, te o sukobu između dvaju isključivih koncepata budućega teritorijalno-političkog uređenja države. Prvi sukob je opasan zbog toga što raspolućuje Bosnu i Hercegovinu na dva dijela – jedan (Federacija BiH) koji podržava prisutnost međunarodne zajednice i njezine kancelarije (čitaj: Evrope, Zapada), drugi (Republika Srpska) koji kategorično zahtijeva odlazak tih institucija, i može se iščitavati kao svojevrsna manifestacija protuzapadnoga i protueuropskog stava. Kao i sve drugo u Bosni, i ova polarizacija ne može da nema oblik nacionalne polarizacije: uz prvu opciju su Bošnjaci i Hrvati, uz drugu Srbi. Drugi sukob je još opasniji. Za srpsko vodstvo novo uređenje države prihvatljivo je isključivo kao federalno, uz uvjet da Republika Srpska u današnjem obliku bude jedna federalna jedinica. Bošnjački političari, najizrazitije Silajdžić, zalažu se za homogenu državu, koja ako bi i morala biti decentralizirana, to bi bilo isključivo u formi regija po geografskim i ekonomskim kriterijima, bez uvažavanja nacionalnih momenata. (U tom smislu intonirana je i najnovija Izjava Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u kojoj se traži da se teritorijalna organizacija "ne smije temeljiti na etničkoj ili vjerskoj dominaciji, nego isključivo na jednakosti svih koji žive u Bosni i Hercegovini uvažavajući prirodne, ekonomske, infrastrukturne i druge posebnosti regija unutar države Bosne i Hercegovine".) Hrvatski političari izjasnili su se za federalno uređenje, koje treba uvažavati etničke i druge kriterije, a to bi onda, uz uspostavu hrvatske federalne jedinice, nužno moralo značiti i zahtjev za smanjivanje Republike Srpske. Taj hrvatski koncept za sada ne pobuđuje debatu, jer je svima jasno da će odlučujući biti odnos između srpskoga i bošnjačkoga koncepta. I jednome i drugome u osnovi su etnonacionalni motivi, samo što je to kod prvoga jasno izraženo i ograničeno na Republiku Srpsku, a kod drugoga je zamagljeno interesom za Bosnu i Hercegovinu pa se artikulira kao "probosanstvo" i "državni patriotizam". (Najbolje je ovu nejasnoću ogolio sam reisul-ulema Mustafa Cerić, kada se na nedavnoj konferenciji u Beču požalio kako je još jedino Bošnjacima, od svih naroda bivše Jugoslavije, uskraćeno pravo "da imaju svoju nacionalnu državu".) Ako aktualna kriza sadrži išta korisno, onda je to mogućnost saznanja koje nudi svima koji su istinski zainteresirani za sudbinu Bosne i Hercegovine, a imaju otvoren um, nezasjenjen katastrofizmom ili vrućim naciopatriotizmom: na naše oči prestaje postojati jedna Bosna i Hercegovina, postoje mogućnosti da se počne stvarati neka druga, uvjet svih uvjeta da se to dogodi jest pretvaranje uzajamnih odnosa etnopolitika (prije svih srpske i bošnjačke) iz sukobljavanja u neku vrstu zdravoga partnerstva. Sve drugo krizu pretvara u trajno stanje, u paklenu napravu pod Bosnom i Hercegovinom, a toj zemlji pribavlja status najnepoželjnijega mjesta za život u ovome dijelu svijeta.