hamburger-icon

Kliker.info

Irfan Mensur : Hvala Bogu, pa Gavrilo Princip nije obilježio moju karijeru!

Irfan Mensur : Hvala Bogu, pa Gavrilo Princip nije obilježio moju karijeru!

09 Decembra
15:52 2023

Da li je kultura marginalizirana, kakav je njen značaj i uloga za jedno društvo? Kakva je situacija u regionalnoj kinematografiji, kakve filmove proizvodimo i koliki je kvalitet i kvantitet mladih glumačkih imena koja stasavaju. Ovo su neka od pitanja na koja je velikan glumišta, Irfan Mensur u razgovoru za „Dnevni Avaz“ vrlo rado odgovorio. Prekaljeno glumačko ime i profesor glume, možda je i najkompetentnije da da svoj sud o ovim temama. Umjetnost i kultura mogu i moraju biti pokretači napretka, a to je upravo poruka koju Irfan Mensur šalje.

Pobjeda nad zlom

Vaš posljednji projekat je film Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42 (Djeca Kozare)“. Navedeno je da je to film o pobjedi nad zlom. Hoće li zlo ikada biti pobijeđeno? Čini se da kao civilizacija nismo mnogo napredovali od vremena stradanja na Kozari.

-Zlo nije pobijeđeno. Kao pojam, zlo će, ja se nadam, nestati kao neko mjerilo vrijednosti, odnosno nevrijednosti u društvu. Ja bih strašno volio da se sva ta zla koja su nam se događala posljednjih decenija i koja su uglavnom odnosila živote mladih ljudi da se neće ponoviti. Imam osjećaj da će ljudi doći sebi i shvatiti da zlom ne mogu promijeniti ništa. Ono što može promijeniti uslove našeg života, naše razmišljanje, isključivo je neka plemenitost koja bi se pojavila u našim razmišljanjima. Mislim da se zlo pojavljuje zato što su ljudi počeli da se vrijednuju po pogrešnim kategorijama. Znate, valorizirati jednog čovjeka po religiji je potpuno pogrešno. To je jedan od uzroka zla. Smatram da je Bog samo jedan, ako uopšte vjeruješ u Boga. On treba da nas spaja, nikako da nas dijeli, tačnije vjerovanje treba da nas spaja, ne da nas dijeli. Ja sam u masi svojih obraćanja uvijek govorio da sam ateista koji vjeruje u Boga. Kako je to moguće? Pa, moguće je, jer sam ja vjerujući čovjek, koji je izmislio svog ličnog Boga. Nisam želio da pripadnem nijednom hramu koji već postoji. Ni katedrali, ni crkvi, ni džamiji. To što su moji preci pripadali jednom, drugom ili trećem, to je njihova stvar. Ja kao jedinka imam pravo da razmišljam drugačije. Kada jedinke počnu da razmišljaju, kad počnu da se bave svojim postojanjem kao jednog zrnca u kosmosu, onda će ta vrsta podjele, koja tjera na zlo nestati.

Plašite li se osude javnosti? Govoriti o djeci sa Kozare, a ne zamjeriti se nekome na ovom našem podneblju je nemoguće.

-Ja se javnosti ne bojim, ne zato što sam hrabar čovjek, već zato što javnost više ne postoji. Postoje ljudi koji se služe javnošću ne bi li iskazali svoje negodovanje, svoj primitivizam, neslaganje i svoje neznaje. Rijetko će ko upotrijebiti javnost i rijetko se javnost upotrebljava da bi se ljudi zbližili, da bi razmislili, da bi se ljudi shvatili. Ako neko ne shvata ono što hoću da kažem, onda on nije imao dobre namjere, nije umio ili prosto nije upućen, pa me ne shvata. Mi se takvim razmišljanjem o djeci Kozare vraćamo na moje izlaganje da nas ne smije ništa dijeliti. Što se tog perioda tiče, nas je tad podijelila vjera iliti ideologija, što je slično vjeri, jer svaka ideologija je de facto jedna vrsta vjere, jedna vrsta nepokorne vjernosti.

Sa komemoracije Žarku Lauševiću. Twitter

Mogu li film ili umjetnost generalno imati tu neku katarzičnu ulogu u društvu da se razbije ta zabluda?

-Ja sam uvijek bio protiv toga, naročito u pozorištu, da se film ili pozorište koriste kao bič. Smatram da i film i pozorište moraju biti neka vrsta putokaza kako razmišljati, kako promijeniti svoj stav ili mišljenje. Nikako kao kazna ili bič zato što misliš drugačije.

Gruba opomena

Mislite li da ratna tematika dominira regionalnom kinematografijom? Od partizanskih filmova do danas rat, stradanje i uništenje su motivi koje najčešće gledamo na filmskim platnima?

-To je zato što je to atraktivna tematika. Atraktivna je za masu, ne bi li nas ponovo dijelili. Ja sam na neki način svoje trajanje u nekom svijetu koji bi trebao da dijeli plemenitost, a to je taj kreativni posao, pozorište, film, televizija uvijek pokušavao da se bavim isključivo nekom plemenitošću. Nikad nisam poželio da iskoristim svoj status ili status svojih djela da nekog grubo opomenem ili da mu grubo nametnem rješenje ili da mu na grub način kažem da nije u pravu. Pokušavao sam ovih 50 godina da svoju kreativnost usmjerim ka nečemu u čemu će se ljudi prepoznavati, ali se neće svetiti. Ne samo prepoznavati, nego shvatati da postoje i neki drugi univerzumi u kojima oni ne treba da učestvuju.

Kako posmatrate savremenu regionalnu kinematografiju? Mnogi smatraju da smo izgubili na autentičnosti, te da smo okrenutiu „holivudizaciji“? Primjetno je da se u posljednje vrijeme snimaju brojni blokbasteri.

-Svako ko snima film želi da napravi blokbaster. Međutim, to se desi ili ne desi. Desi se da neko iz BiH dobije oskara, ali nije pravio taj film zbog oskara već ga je pravio iz duše. Dakle, njegova duša je dobila oskara, a ne film. Ili ukoliko književnik dobije prestižnu nagradu. Pa, nije on pisao zbog nagrade, nego zato što se oslobodio neke muke, te je ta muka dobila nagradu. Isto je i sa muzičarima. Ne sviraju zbog toga što će neko to nazvati remek djelom, nego zato što imaju potrebu da oslobode svu ljepotu svoje kreativnosti.

Kako doživljavate kulturnu scenu u Srbiji i regionu? Jesmo li kulturno društvo?

-Ne! Nismo kulturno društvo i mislim da se kultura već decenijama nameće i nadam se da će se nametnuti  kao ideja vodilja, ne samo u Srbiji, već u regionu. Jer, nema tog naciona koji kulturu ne izbaci u prvi plan i kulturi da zastavu koja će povesti taj nacion ka nekom progresu. Kad shvatimo da moramo kulturi, pa uz to dodati obrazovanje, sport, sve ono što ljude spaja, dati zastavu da nas vodi, tad će cijeli region biti na nekim putevima koji će voditi nekom novom univerzumu u kojem ćemo živjeti.

Nulta tačka

Svojevremeno ste izjavljivali da Vašu ulogu Gavrila Principa smatrate možda i svojom najlošijom ulogom. Mislite li tako i danas i da li bi Vaša karijera bila još impresivnija da ste se tad ostvarili na željenom nivou?

-Hvala dragom Bogu, pa Gavrilo Princip nije obilježio moju karijeru. Ne bi moja karijera bila impresivnija da sam tu ulogu donio na drugi način. Ostajem pri mišljenju da Principa nisam iskoristio, ne samo ja, nego i reditelj. I to se dešava. Onaj ko nije spreman na neuspjeh, onda i ne treba da se bavi ovim poslom. Nije Princip bio nulta tačka od koje sam kretao naprijed. Bilo bi divno kada bi svi ljudi koji se bave kreativnim poslovima priznavali da nisu uspjeli, pa da krenu ispočetka.

Između ostalog ste i profesor glume. Čini se da se više ne pojavljuju mlada glumačka imena koja veoma brzo postaju ikone glumišta. Da li i tu vlada hiperprodukcija?

-Ni sam ne bih bolje rekao. Apsolutno se slažem da vlada hiperprodukcija. Ne znam kakva je situacija u BiH i koliko postoji privatnih, akreditovanih fakulteta koji imaju odsjek glume. U Srbiji je katastrofalna situacija u smislu količine takvih fakulteta koji imaju pravo da proizvode glumce. Ja se nastojim prilagoditi datoj situaciji, tako što sa svojim studentima, a profesor sam preko 20 godina, pokušavam biti više jaran ili ortak, nego profesor. Na taj način pokušavam da ih uvedem u posao. Kvalitetnih imena je manje, zato što su ulaganja kukavičkija. Ljudi ulažu novac u ono što je sigurno, u sigurna imena i prezimena i rijetko ko se usudi uložiti novac u nekog mladog, talentiranog, svježeg. Mada, i to se događa. U Srbiji se pojavila čitava generacija jedna, poslije dva ili tri filma gdje su producenti uložili u mlade glumce. Sjetite se samo filma „Montevideo, Bog te video“ koji je izbacio jedno 7-8 što muških, što ženskih imena u kinematografiju. Samo kad se pojave ljudi koji vjeruju u nova imena, mogu se graditi nove generacije mladih i priznatih glumaca. Nisam siguran da ih nema i bilo bi ružno reći da ih nema. Ima ih! Ja sam proizveo, nije ni bitno koliko glumaca za sve ove godine, od kojih je bar 15 izuzetno talentirano. Njih 5-6 je već izgradilo svoje ime, što u filmu, što u pozorištu. Pa, kad pomenu ko im je bio profesor, ovo moje srce od 3 bajpasa hoće da eksplodira od ponosa.

Na koje ime ste najponosniji?

-Postoje sigurno 3-4 imena koja rade u pozorištima, koji možda nisu stekla slavu, ali su više nego kvalitetni glumci. Jedno ime bih istakao, on se svojim trudom izborio i za medijski prostor. Ne bih govorio o njegovoj vrijednosti, jer sam mu ja još uvijek profesor, ali to je Ammar Mešić.

Divio sam se Žarku Lauševiću

Vaš govor na komemoraciji Žarka Lauševića bio je možda i najemotivniji. Da li, po Vama, tek nakon nečije smrti postanemo svjesni bez kakvih smo velikana ostali?

-Ne znam da li je bio najemotvniji. Bio je možda najistinitiji, pa je ta istina takla ljude. Ja nisam htio da pričam ono što svi znamo o Žarku Lauševiću. Nikad ne bih pričao sve ono što znam o pokojnom Zoranu Bečiću, Meši Selimoviću ili Rejhanu Demirdžiću. Hoću da govorim o ljudima koji imaju svoje ime i prezime. Kada o njima govorite, onda govorite shvatajući kolike su to veličine bile. Kad se govori o takvim ljudima, onda se ne može preskočiti njihova trajnost. Nažalost, iza Rejhana su ostale neke anegdote, pokoja slika, iza Selimovića monumentalnost njegovih djela, takva mu je umjetnost bila. Ja sam imao tu sreću da sam Žarka poznavao od trenutka kad se pojavio u Beogradu, naše prijateljstvo se nije zasnivalo na bilo kakvoj koristi, već smo prepoznali jedan drugo kao čovjek čovjeka, koji imaju ista interesovanja, isti smisao za život, za humor, iste želje, zato se nismo odvajali, čak i kad je bio u Americi.

Ostali smo na telefonskoj vezi. Poznate su te naše šetnje, pričamo putem video poziva, on šeta Njujorkom, ja Beogradom i pričamo. Žarko je bio multitalentovan čovjek. Ja sam mu se zaista divio, a nismo se zbog toga družili. To nisam nikad izgovorio i žao mi je što mu nikad nisam rekao: „Žare, divim ti se.“ Sad ako me čuje i ako čita „Dnevni Avaz,“ a sve čuje i sve čita, jer je uvijek sve znao bolje šta se događa i u Bosni i u Srbiji, nego što sam ja znao koji živim u ovom regionu. Neka čuje da sam mu se divio, zato što sam prepoznavao jednog izuzetnog čovjeka.

Ozren Tošić (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku