hamburger-icon

Kliker.info

Indijanski poglavica iz Ljubije

Indijanski poglavica iz Ljubije

07 Aprila
03:58 2007

 Vinetu Nicu (33), stanovnik nekadašnje rudarske varošice Ljubija kod Prijedora, za sebe kaže da nije rođen pod srećnom zvjezdom. Cijelog života je, kaže, imao peh zbog imena. Ime mu je dao otac Aurel Nicu, koji je prije 35 godina u Zenici upoznao Vinetuovu majku Jasnu Sever."Otac mi je porijeklom Rumun, a majka Hrvatica. Kada sam rođen, po priči roditelja, moj otac se nije libio da mi nadjene ime Vinetu jer je upravo taj indijanski poglavica bio njegov omiljeni lik iz romana Karla Maja. I tako sam cijelog svog života ostao obilježen imenom", govori Vinetu Nicu, koji je još u djetinjstvu postao "otpadnik".Kaže da je vrlo rano napustio školu, još u četvrtom razrednu osnovne, jer su mu roditelji živjeli u neslozi."Kada su se razveli i svako od njih otišao na svoju stranu, majka u Sisak u Hrvatsku, a otac ostao u Zenici, i ja sam počeo da lutam. Živio sam svakako. Bježao sam od kuće, krao, skrivao se po šumama i postao problem. Tada sam naučio da je jedini pravi prijatelj priroda, koju sam zavolio", priča Vinetu Nicu, koji danas živi u alternativnom smještaju u garsonjeri koju je dobio kao izbjeglica iz Starog Majdana, gdje mu je u ratu srušena kuća.Naglašava da teško živi, bez primanja, a da nema ni pomoći roditelja, ali ni od brojne braće i sestara."Nicua ima oko dvadesetak i bilo bi zanimljivo da se svi jednog dana okupimo", govori ljubijski Vinetu.Kaže da je zbog svog legendarnog imena po indijanskom poglavici imao problema i sa policijom i vojskom."Najteže je bilo u proteklom ratu, kada sam izbjegao iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta i došao u Prijedor. Dobijao sam i batine zbog imena. Niko mi nije vjerovao da se zovem Vinetu i pored lične karte, koju sam uredno svima pokazivao. Mislili su da sam muslimanski špijun i da sam u Prijedor ubačen kao pripadnik ‘Zelenih beretki’. Kada sam im rekao da mi je otac Rumun, a majka Hrvatica krenula je priča da sam plaćenik koga je lično Tuđman poslao da razbije redove srpske vojske. Pravo je čudo da me nisu ubili", priča svoje neugodno ratno iskustvo Vinetu Nicu.Jedini pravi smiraj Vinetu Nicu pronalazi u prirodi."Strastveni sam ribolovac i nekad po nekoliko dana znam da logorujem pored jezera Adamuša u Ljubiji, ali i pored rijeke Sane od Prijedora do Sanskog Mosta. Kao Indijanac i pored toga što posjedujem pravi ribarski pribor, ribu znam da ulovim i golim rukama. Mogu pod vodom da ostanem i po nekoliko minuta. Na obalu izbacujem i razne predmete koje su ljudi bacili u rijeku. Njih sakupljam i donosim u svoj stan. Ribarski trofej, štuku tešku pet kilograma, sam preparirao", govori Nicu koji živi od sakupljanja sekundarnih sirovina, najčešće starog željeza.Njegova garsonjera u Ljubiji prepuna je starih odbačenih stvari – kompjutera, igračaka, šerpi i lonaca. Jedini siguran obrok dobije u narodnoj kuhinji u Ljubiji, gdje se hrane sirotinja i beskućnici.Ja sam oboje jer su me moji napustili, a živim od danas do sutra. Od ljudi zazirem, kao i oni od mene. Jedini prijatelji su mi komšijska djeca, kojoj pričam o indijanskom poglavici Vinetuu, po kojem sam i ime dobio, a vodim ih i u ribolov. Pokušavam da ih naučim poštenju i snalaženju jer mene to niko nikad nije učio", govori Vinetu Nicu, koji kaže da se nikad neće oženiti, ne zato što ne voli žene, već zato što one bježe od njega."Ko će sa sirotinjom u krevet? Znam da mi je srce, ipak, pošteno i veliko kao kod drugih ljudi koje je život vodio pravim putevima. Valjda će neko to nekad i primijetiti", uvjeren je Vinetu Nicu.(kliker.info/NN)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku