Goran Bregović : Sarajevo je moje pa kakvo je da je
Goran Bregović, realno, jeste muzičar i kompozitor zavidnog svjetskog ugleda. Skoro 15 godina sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane puni prestižne svjetske dvorane. Bio je u konkurenciji za nominaciju za muzičku nagradu Gremi, počasni je doktor britanskog Univerziteta Šefild… Ali, u Sarajevu, Bosni, bivšoj Jugoslaviji, on je i mnogo više od toga – Brega je muzički mit.
Sa suprugom Dženanom i kćerkama stigao je prije nekoliko dana u Sarajevo, a svaki njegov dolazak u rodni grad izazove veliku pažnju javnosti. Bregović, vjerovatno prezasićen pažnjom, pokušava izbjeći javno eksponiranje, kao i intervjue. Ipak, jučer se susreo s ekipom "Dnevnog avaza" te nam je govorio o novom albumu, planovima za 2013, Sarajevu…
Filmski scenarij
Objavili ste album "Šampanjac za Cigane". Kakve su reakcije?
– Album promoviram još od aprila. Svirao sam više od 120 koncerta, od Južne Amerike do Sibira. Nekoliko velikih radiostanica po Evropi ga svira, što je najkompliciranije postići. Sviraju pjesmu s "Gogol Bordello" – "Be That Man". U Parizu 24. januara sviram prvi veliki koncert s novom pločom. Bit će tu svi oni koji su i na albumu "Gipsy Kings", "Gogol Bordello"… Doći će svi moji agenti i pokušat će na još nekoliko mjesta upokavati taj veliki koncert. Bilo bi mi drago da ga negdje i ovdje sviram. Ali, nije jednostavno, vidim kako je francuski agent radio. Vidjet ćemo.
Stigli ste u Sarajevo, a sutra idete u Moskvu, gdje svirate za Novu godinu.
– Da, ali vraćam se odmah 1. januara. Mislim da ću u Sarajevu uhvatiti i januar i februar cijeli, jer malo sviram u tom periodu. U januaru sviram samo tri-četiri koncerta u Francuskoj. Imam i veliku porudžbinu u Italiji, pišem novu operu za avgust. Radim "Orfeja" i to ću raditi u Sarajevu. Onda u martu slijede Australija, Novi Zeland, Hong Kong…
Prije godinu najavili ste da se vraćate u Sarajevo. I, zaista, sve ste češće i duže ovdje.
– Namjestio sam se. Stan mi je sada uredu, kuća na Jahorini je uredu. Moguće je da napravim malu infrastrukturu, da mogu raditi ovdje.
U posljednje vrijeme spominje se mogućnost snimanja filma prema Vašoj operi "Karmen sa sretnim završetkom".
– To je stara ideja. Taj sam scenarij pisao prije pet godina. Ali, onda sam počeo "Karmen" igrati u pozorištima. Igrao sam je od Buenos Airesa do Seula, po cijelom svijetu. Izvedena je više od 150 puta, mjesec sam igrao u Parizu, sedmicu u Madridu, sedmicu u Milanu… E, onda je iz Sarajeva krenula ideja o filmu. Faruk Drina mislio je da trebam raditi dokumentarni film, a meni je tih dokumentaraca preko glave. Onda sam ponovo sjeo da pišem taj scenarij. U odnosu na prvi, dosta je popravljen i sada je na čitanju. Dat je desetorici ljudi za koje ja mislim da su korisni sagovornici, od našeg oskarovca preko nekoliko reditelja u Sarajevu, Beogradu do nekih u Americi i Francuskoj. Taj bi se film, najvjerovatnije, mogao snimati 2014.
Opera je dobra. "Karmen" je, najvjerovatnije, najbolje što sam pisao u posljednjih petnaestak godina. Tako da je najteži dio napisan, ovo ostalo je lakše. Ovo je mali film i trebao bi ostati mali.
Kad god razgovaramo, pokušavate da svoj rad smjestite u neke skromne okvire, a činjenica je da ste možda jedini muzičar s ovih prostora koji je ostvario svjetsku karijeru.
– Bilo kakva razmetljivost kod drugih mi je užasna, sada zamisli da ja budem razmetljiv. To je najgora osobina.
Razgovor vodimo u jednom kafeu u Sarajevu, sjedite normalno, pozdravljate se s rajom i sad ću Vam postaviti jedno otrcano pitanje: Je li tačno da u Sarajevu niko ne može biti zvijezda?
– Ne vjerujem da je iko ikada u Sarajevu bio zvijezda. Ovi koji jesu, teško to mogu biti u Sarajevu. Ja nikada nisam bio zvijezda u Sarajevu. Sebe nikada nisam ni doživljavao tako. U malom gradu igrati zvijezdu pravi nelagodu.
Osamdesetih godina pomagali ste nekim mladim bendovima. Biste li danas uradili nešto slično, posvetili se nekom bendu u Sarajevu?
– Odakle ja uzimam, to je otpad. To je smetljište. S tog mjesta niko više ne uzima. Ja sam posljednji koji radi narodnjake, niko drugi to ne radi.
Zašto radite narodnjake?
– Uvijek sam ih radio. Objektivno, moj rokenrol bio je tako veliki, zato što sam uvijek s tog mjesta bio inspiriran. Danas su mjesta odakle je kradem, zaboravljena. To su otpadi.
Pučka opera
Završava se 2012. Zadovoljni ste?
– Svirao sam dosta dobrih koncerata, na raznim stranama. Normalna godina.
Koje su Vaše želje za 2013. godinu?
– Bilo bi mi drago da taj "Orfej" uspije. To je arhetip umjetnosti koji je mnogo puta rađen. Ja bih volio napraviti pučku operu s "happy endom". Stalo mi je da to ispadne kako treba.
Jedan ste od rijetkih koji kao prvu želju za 2013. nije poželio zdravlje.
– A je li? I malo love. Ne mora biti ni totalno zdravlje, neka i malo love. Šalim se, ne mislim na to.
"Bijelo dugme" je kao kavijar
Na nedavnom koncertu Kemala Montena svirali ste "Na zadnjem sjedištu moga auta" i publika je poludjela. "Bijelo dugme" je, barem ovdje, bilo nešto posebno.
– Imali smo ta tri koncerta 2005. Kavijara se ne treba prejedati, to se uzima u malim dozama. Inače, kako bismo znali kada je trenutak da ga jedemo. Kavijar i šampanjac se rijetko i pomalo konzumiraju.
Sarajevo je moje pa kakvo je da je
Kažete da mnogo hodate u Sarajevu.
– Volim hodati po Sarajevu. Rat je bio grozan, ali je Sarajevo uspjelo sačuvati to malo kulture, ostala je skoro neoštećena. Više hodam u Sarajevu nego u Parizu. Stvarno.
Ne vjerujem da je Sarajevo ljepše od Pariza.
– Ne znam, ali je moje. Sarajevo je moje pa kakvo je da je.
Larisa Sarajlić-Ramović(Avaz)
Komentari