Esad Duraković : Svjetski bošnjački Kongres kao paradoks
U vezi s nedavnim osnivanjem Svjetskog bošnjačkog Kongresa (SBK), situacija je potpuno paradoksalna. Naime, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini fragmentiraju se u svim aspektima: najprije, i što je za njih najopasnije – cijepaju se u političko-partijskom životu i djelovanju; postoji sučeljavanje agresivnih selefeija s tradicionalno mirnim bh. muslimanima, a ne treba da izmiče iz vida (kao što izmiče) i uporan rad šiita ovdje; sluđuju se čak i u vezi s tim kako će se izjašnjavati na popisu, što je vrlo opasan aspekt fragmentiranja – kao da, eto, još uvijek jedino oni ne znaju pouzdano ni ko su ni šta su… U toj sveopćoj i pogubnoj podjeli osniva se ovih dana jedna globalistički pretenciozna institucija, pod naoko impresivnim, čak navodno spasonosnim nazivom – Svjetski bošnjački Kongres. Na prvi pogled – čini se da je upravo to onaj integrirajući potez koji je Bošnjacima potreban. Međutim, u samoj biti stvari, to je još jedan važan korak u daljoj dezintegraciji i fragmentaciji bošnjačkoga korpusa, pod maskirnim nazivom zamamnim za naivne. Valja to objasniti.
Prvo, Bošnjaci imaju dovoljno institucija koje bi ih mogle predstavljati (prošle godine je u Sarajevu održana osnivačka skupština Kongresa Bošnjaka svijeta), tako da su nove institucije suvišne, utoliko prije što su i ove koje postoje začuđujuće pasivizirane. Pokazuje se kako Bošnjaci imaju dara da osnivaju institucije koje će uspješno pasivizirati, koristeći ih za kojekakve lične probitke. Riječ je o svojevrsnoj institucijskoj inflaciji. Stvaranjem ove posljednje, inflacijski proces se pojačava. Riječ SVJETSKI u nazivu SBK samo je obmana, jer institucija o kojoj je riječ zapravo parcelira bošnjački korpus na zatečenom nivou, unosi razdor među Bošnjake… Jedina korist od atributa SVJETSKI jest u tome što će se njime lakše osiguravati priliv novaca u novoosnovanu Fondaciju: zapravo je Fondacija tu najvažnija.
Drugo, kada nacionalne institucije (SBK, BANU i sl.) osnivaju vjerski lideri, kao u ovome slučaju/slučajevima, s ciljem zastupanja etnosa kao takvog i u cjelini, onda za to postoji samo jedno ime: kleronacionalizam, a barem mi, na ovim prostorima, znamo u kakve tragične podjele i nerealne osjećaje supremacije vode svi kleronacionalizmi. Osnivanje nacionalnih institucija od strane vjerskih lidera je recidiv iz vjekova u dubljoj povijesti. Danas je to anahrono i višestruko štetno.
Treće, temeljni cilj agresije na BiH – u to nema sumnje – bio je upravo to da se Bošnjaci svedu na dimenzije i na FUNKCIJU MUSLIMANA, preciznije: cilj je bio (on je još uvijek tu!) da se Bošnjaci temeljito i zauvijek destruiraju i dekonstruiraju kao bitan politički faktor, odnosno politički subjekt u BiH, jer – prisjetimo se riječi Mustafe Imamovića: Nema Bosne bez Bošnjaka, i nema Bošnjaka bez Bosne. Osujećivanje Bošnjaka kao državotvornog političkog subjekta – to je cilj agresije, ponavljam – postiže se vrlo efikasno, čak najefikasnije, upravo ovakvim potezima: osnivanjem, I RUKOVOĐENJEM, nacionalnih institucija od strane vjerskih lidera. To je fatalna greška. Na taj način se nacionalnim institucijama pribavlja aura sakralnosti koja mami i zavarava mase, a u samoj biti stvari – upravo to izvanredno ide naruku onima koji teže da Bošnjake svedu na vjersku zajednicu.
Da zaključim. U danim okolnostima, nužno je – i zato ih ovdje javno pozivam – da se o ovim pitanjima oglase postojeće institucije Bošnjaka, da svojim autoritetom – valjda jačim od svakog pojedinca – demaskiraju tu brigu o Bošnjacima koja je kontraproduktivna u danom kontekstu, jer kontekst je uvijek bitan. Među tim institucijama su Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Preporod, zašto da ne i SDA, čak i Rijaset, itd. Nije dovoljno da se o tome izjašnjavaju pojedinci: institucije inače treba da malo živnu, da čujemo imaju li uopće glas… Nije ovo doba apatije samo intelektualaca/pojedinaca već i njihovih institucija.
Jer, ono što nam se sada predstavlja svjetskim, zapravo je prizemno, s najvećim izgledima da vodi u podzemno.
Komentari