Kliker.info

Alep, milijunski, milenijski, pa i jedan od najljepših gradova svijeta.

Nije ostalo ništa.

Samo pepeo i strah!

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Ako se u centru svjetske civilizacije dogodi kataklizma, pod velikom odgovornosti SAD,EU i Rusije kao predvodnicima svjetske politike, onda je to moguće očekivati u bilo kojem gradu na zemaljskoj kugli.

To potvrđuje stogodišnja historija svjetskih gradova.

London, Staljingrad, Lenjingrad, Drezden….. Vukovar i …. bili su Alep, ali politički mozak negira postojanje takvih slika.

Proizvodnja oružja se ustostručila od Drugog svjetskog rata, ali obilježavanje godišnjica tih događaja i dodjela Nobelove nagrade za mir su neizostavne.

Ratovi i Nobelova nagrada za mir, jedno bez drugog kao da ne može.

E baš tu se gubi svaki smisao.

Cirkusanti zla, tako bi promatrači sa drugih planeta definirali naš ovozemaljski život.

Balkanci se i nakon najvećih tragedija vraćaju u svoje male atare, omeđene prostore koji samo ponekad izgledaju kao uređene države.

Obično priče bez ikakvog smisla počinju sa dozama straha i nemira u ljudskim dušama.

„Situacija u jugoistočnoj Europi nije do kraja sigurna“ – moglo se čuti posljednjih dana na svim medijima , osim onih koji se bave Reality show programima.

Tako se uglavnom preispituje strah balkanskih naroda. Ozbiljnost se postiže „političkim začinom“ -kako se na prostoru bivše Jugoslavije kroz povijest prelamaju odnosi velikih sila.

Neizostavni dio medijskog rituala uglavnom započinje i završava riječima da politički vrh Rusije (ovaj put Putin) želi zadržati što veći utjecaj u Srbiji ako ne i šire, a zapad (SAD i EU) to želi pod svaku cijenu spriječiti. Erdogan i Turska, preko veza sa Bošnjacima žele izgraditi mostobran na Balkanu, te tako upotpuniti američke i ruske slike širenja straha.

Medijska izvještavanja i analize balkanskih zbivanja će biti zanimljivi i predvidivi u narednih nekoliko dana. Svi naši strahovi skoncentrirat će se na završetak rata u Siriji i povratnike u BiH, sudionike tog rata.

Mediji na Balkanu ozbiljno prate proizvodnju i prodaju slatkiša, te utjecaj slastica na naše društveno ekonomske odnose , s posebnim akcentom na političke odnose Srbije i Hrvatske.

Jednog trenutka čokoladica je postala opasnija od sjevernokorejske atomske bombe.

Postala je opasnija i od događaja u samom Alepu.

Zbog toga je od izuzetne važnosti postizanje minimuma razumijevanja između Beograda i Zagreba.

Glavni cilj je da se Hrvatska i Srbija dogovore oko …, nitko ozbiljan i ne zna oko čega.

Svi nesporazumi između Hrvatske i Srbije su preslika ponašanja Slovenije prema Hrvatskoj u fazi pregovora sa EU oko otvaranja poglavlja, koja za obične građane ne predstavljaju ama baš ništa.

Uglavnom ne razumiju njihov značaj, od broja zasađenih maslina i zaštite suhozidina kao kulturološkog naslijeđa, do prilagođavanja mnogobrojnih zakona, uljuđivanja čitavog društva i sustava.

I tako u krug teku paralelne priče.

Malo Alep, malo mi. Više mi nego Alep.

Priča teče.

Gledamo Alep a slijepilo nas obuzima.

A strah ostaje konstanta!

Stanovnike BiH ratom definitivno ne treba nitko plašiti, ali kao uvertira u rat će izgledati svaki mogući progon, čime se već bave mediji, ilegalnog, pa čak i legalnog novonaseljenog stanovništva iz arapskih zemalja.

Mjesecima su se mediji bavili izgradnjom novih stambenih četvrti, koje su u vlasništvu arapskih kompanija ili pojedinaca.

Neki od vlasnika su ilegalno živjeli u zemlji, neregistrirani, ili su zloupotrijebili svoje radne dozvole.

Preko 300 osoba će biti zamoljeno da napusti zemlju dobrovoljno ili će biti protjerani uz zabranu povratka do pet godina.

Nećemo saznati odgovor.

Jesu li vlasti u BiH, prije pada ili oslobođenja Alepa, znale za ovakvo ponašanje arapskih doseljenika, ili je bosanskohercegovački kontrolor mira, ma tko to bio, čekao rasplet situacije u Siriji da bi otvorio ovo pitanje, koje je mjesecima bilo glavna medijska tema.

Poslije, nazovimo je političke krize između Hrvatske i Srbije, kao uvertire u uvođenje reda, uslijedit će slike koje bi mogle biti od velike važnosti za BiH.

Da li nas čeka iskustveno potvrđeno pravilo, da kad Srbija i Hrvatska zatežu ili opuštaju političke odnose, rezultati se najbolje oslikavaju u BiH.

E upravo nas to čeka. A to čekanje izaziva nemire.

Samo je pitanje, hoće li se bosanskohercegovački političari postaviti kao zastupnici ili zaštitnici države ili nacija koje su im pomogle da se dočepaju vlasti.

Ako se postave kao zaštitnici države ispred nas je vrijeme konstruktivnih rješenja.

Međutim, ako srpski, bošnjački i hrvatski političari budu koristili stare navike „zaštite“ nacionalnih interesa, ispred nas je dugotrajna kriza koju neće moći riješiti nitko drugi do Međunarodne zajednice.

Dok god u Hrvatskoj, pogotovo u Srbiji bude stotine tisuća uposlenika ovisnih od političkih odnosa sa susjedstvom, ne treba strahovati od političkih i ratnih kriza, a svaku političku krizu koju mediji instaliraju i kojom učine zlo i tamo gdje se nije naziralo treba ignorirati.

Uglavnom, iza silnog izgovorenog i napisanog najčešće stoji nešto potpuno drugo, što nije ni blizu krize, pogotovo ne one koja ukazuje na rat.

Zašto su u Hrvatskoj potencirani izljevi mržnje, čak preko predmeta koji su u svakom uljuđenom društvu predmetom radosti.

Čokoladni preljevi?

Kome mogu biti predmetom mržnje? Možda onima koji su zaboravili kako izgledaju domaći Alepi?

Dok je god slatkiša u političkim raspravama i novinarskim nadmudrivanjima, slobodno možemo na kavicu u omiljeni restoran, kojeg građani u Alepu uzalud pokušavaju pronaći.

A nigdje ga.

Samo jezive slike naših dojučerašnjih života, koje smo zaboravili gledajući Alep u nekim novim serviranim mržnjama.

I nije nas stid.