Kliker.info

Prof. dr. Aleksandra Nikolić je redovni profesor na Katedri za makroekonomiku poljoprivrede i prehrambene industrijepri Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (UNSA). Objavila je preko 80 naučnih i stručnih radova, kako iz svoje naučne oblasti, tako i iz područja unapređenja sistema kvaliteta na UNSA, odnosno u visokom obrazovanju. Donedavno je bila i ministrica obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo.

Ključni trenuci karijere: boravci u inostranstvu i širenje vidika

„Osim odbrane doktorata, neki od ključnih trenutaka u mojoj karijeri bili su doravak na ETH Zurich, gdje sam shvatila šta znači istraživanje kao profesija, i da je jako važno da razvijete vještine suočavanja sa ‘strahom od nepoznatog’ i da emocionalna i socijalna inteligencija određuju i oblikuju rezultate istraživačkog procesa, a posebno prepoznavanje doprinosa istog“, kazala je prof. dr. Nikolić

Još jedan trenutak u karijeri koji je posebno izdvojila bila je i posjeta SAD 1999. godine

„Ova posjeta je bila ključna u smislu shvatanja procesa globalizacije i digitalizacije, ali i važnosti pristupa informacijama, te važnosti da je sve što je finansirano novcem poreskih obveznika dostupno javnosti – istraživački rezultati se preko portala Nacionalne biblioteke u Washingtonu već tada bili u potpunosti dostupni. Za mene je ta vrsta ‘on-line’ iskustva bila prekretnica u shvatanju onoga što se dešava oko nas“, prisjetila se profesorica Nikolić.

Velika prilika za nauku i razvojna istraživanja u BiH svakako su projekti EU, a prof. dr. Nikolić je bila i ocjenjivač projektnih prijedloga za Tempus Ured u Torinu, što joj je dalo i novu perspektivu onoga što se događa u Evropskoj Uniji po pitanju naučno-istraživačkog rada.

„Tada mi je u potpunosti postalo jasno kako sistem treba izgledati, kako se obezbjeđuje transparentnost i sljedivost procesa evaluacije, a kasnije i odabira projektnih prijedloga. Naravno, EU fondovi su najznačajnija šansa za razvoj istraživačkih kapaciteta u BiH. Mislim da su aktivni istraživači toga svjesni i da sve načine nastoje da stvore čvrstu i plodonosnu mrežu istraživača iz date oblasti“, kazala je prof. dr. Nikolić.

O položaju žena u nauci

Profesorica Nikolić se osvrnula i na problematiku vidljivosti žena u naučno-istraživačkom radu.

„Moram reći da meni nije bilo teško, ali ja ne predstavljam prosječnu populaciju. Ja za svoj životni put moram zahvaliti pokojnoj babi koja je imala četiri razreda osnovne škole, ali je bila feministkinja. U tom smislu sam shvatila da sam ja odgovorna i sposobna da stvorim šta poželim i da moram biti bez predrasuda prema drugima. Ovo ‘bez predrasuda’ je ključ cjelokupne priče o prepoznatljivosti. Dodatno, moram reći da sam ja postala prepoznatljiva jer sam puno radila, osmišljavala puno različitih projekata za sve, ne samo za sebe. Jako puno sam radila u timovima na koji su stvarali javna dobra bez naknade za tu vrstu rada, ali sa ogromnom naknadom u obliku znanja, iskustva i socijalnog prepoznavanja. Žene često zbog ‘nevidljivih obaveza’ nisu spremne da se uhvate u koštac sa odgovornostima visokih pozicija i u tom smislu nisu ni ohrabrene da se aktivnije angažiraju u oblasti liderstva. UNSA nema još ženu rektoricu“, primijetila je dr. Nikolić.

Dodala je kako žene prvo moraju na sebe preuzeti još jednu obavezu, a to je da se bore za svoja prava i da jasno kažu koje su im potrebe i da predlože rješenja.

„Kada govorimo o podršci mladim ženama, podrške zapravo fali svim mladim ljudima koji se bave naukom. Oni imaju različite potrebe u tom periodu životu. Oni žele stvarati porodicu u tom periodu i nije jednostavno uskladiti sve potrebe koje imate kao mlada istraživačica“, kazala je.

Istraživač-naučnik u BiH je „pola osobe“

Istakla je kako je naučno-istraživački rad spao na univerzitete, odnosno, da nema, kao u Srbiji, instituta koja se bave istraživanjem. Također je istakla kako se naučnici u BiH ne mogu stopostotno posvetiti istraživačkom radu, pa se, prema statistici, računaju kao „pola osobe“, odnosno, 50% su istraživači, a 50% se bave nečim drugim, primjerice predavanjima.

„U Bosni i Hercegovini imamo nešto manje od 3000 istraživača, a u Srbiji ih ima oko 17 000. Mi nismo toliko manji po broju stanovnika od Republike Srbije, a pogledajte koliko manje istraživača imamo. To znači da smo mi kao istraživači vrlo opterećeni. Istraživački posao je specifičan, a obuhvata i komunikaciju, morate prezentovati rad, pisanje projekata. Ima tu dosta stvari koje su komunikacijsko-administrativne prirode, a nisu pravo istraživanje. Također, produktivnost mladih istraživača je nešto manja, jer ste kratko u oblasti, i vaše vještine i sposobnosti su u razvoju. Morate uložiti više energije da dignete te vještine. Dakle, problem su vrijeme i podrška. Tu dolazimo do onoga, a šta s djecom, hoćete li biti kući?“, primijetila je dr. Nikolić

Ona je istakla i kako ostoji nevidljivi rad žena, ali muškaraca poput brige o djeci i domaćinstvu koji dodatno opterećuje mlade ljude.

„Kao mladi ljudi nemate nikakvu podršku društva, recimo sitne stvari, kao što je da je lakše da dođete do vrtića. Postoji i puno stvari koje briga o djetetu podrazumijeva i mora se naći vremena za to. Potrebna i i podrška vezana za mentalno zdravlje, ne nužno da vas neko liječi, nego da vam da podrušku kada vam treba da razmijenite neko iskustvo, neka vrsta ‘kružoka’ gdje bi ljudi mogli razgovarati, a ta potreba je zanemarena“, dodala je.

Za kraj, koja je profesorica ima i poruku mladim ženama koje žele ići u studije iz oblasti nauke i tehnologije ili već studiraju nešto iz ovog sektora:

„Vi ste sposobne da kreirate i oblikujete svoju budućnost – sve je u Vašim rukama!“, kategorički je kazala, dr. Aleksandra Nikolić.

Jelena Kalinić (Glas Amerike)