Kliker.info

Da razgovaramo prije deset, petnaest godina, bi li u odnosu na danas bilo ikakve razlike u društvima u kojima živimo ili je sve ostalo isto, s ozbiljnim manjkom demokracije, ali zato viškom emotivnog, nacionalnog zanosa, bolje kazano svakom vrstom isključivosti? I kako to tumačiš?

Moji svakodnevni razgovori s ljudima pokazuju njihovu duboku brigu za političko i sigurnosno stanje u regionu. Od naslova na portalima pa do postova na društvenim mrežama sve obilježava pojam koji je duboko odredio moj život od mladosti pa do sredovječne dobi: kriza. Sedam dana sedmično prisiljeni smo gledati i slušati vladavinu najgorih koji zahtijevaju najgoru retoriku u javnom prostoru kako bi građane kontaminirali nacionalizmom. Etnonacionalizam je uništio naše dostojanstvo, uspješno postigao svoj cilj: probudio u ljudima najgore strasti prema Drugome kao ulaznicu u zonu moći i privilegija kada odaberete biti sa “svojima”. Odbiti takvu retoriku znači biti proglašen izdajicom, autošovinistom, odbiti “naše” jeste ne biti, ne postojati. Ovdašnje autokrate jesu menadžeri straha, time drže poluge moći, protežiraju ljudski ološ, prostake i primitivce kao reprezente društvene elite, političke i poslovne.

Zašto smo i 30 godina nakon rata ostali ukopani u samo taj jedan, ratni, viktimološki narativ, koji kao da nas vuče u  stalne međunacionalne nesporazume i gdje je jedino važna takozvana identitetska pripadnost? Može li se uopće biti slobodan čovjek, ako nam je identitet i njegovo, mahom, prokletstvo jedini orijentir?

Moj “grijeh” je što ne odstupam od uvjerenja da naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, vjera, jezik i porijeklo, već duhovne i civilizacijske vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo. Možda pripadam onoj vrsti Bosanaca koji su na putu istrebljenja, ali odbijaću do posljednjeg daha smatrati normalnim da živim u državi koja ima ovakav Ustav prema manjinskim zajednicama. Potpuno se osjećam iscrpljeno tokom posljednjeg desetljeća u kontinuiranom raskrinkavanju opasnih etno-mitskih identiteta koji su reducirani na religiju i etniju, oblikujući intenzivno zapaljivi ubilački identitet koji samo čeka da se aktivira. Naposljetku sam izgubio ono zbog čega volim svoju zemlju, Albert Camus je to nazvao “stara uvjerenost” koju je čovjek imao u sebi, zbog koje je vjerovao da uvijek može izmamiti ljudske reakcije iz drugog čovjeka ukoliko razgovara s njim jezikom zajedničke čovječnosti.

Nisi samo angažiran kao umjetnik, nego si uronjen u politiku, sve te zanima, pišeš tekstove o političkim zbivanjima, a opet, ne čine li ti se svi ti pokušaji uzaludni u sudaru sa stvarnošću, s općom apatijom i kako uopće iskoračiti iz letargije na ovim prostorima?

Napisano je mnogo dobrih knjiga i snimljenih filmova o tome kako je politika pretvorena u arenu sa željom da neistomišljenik bude uništen i poražen, po mogućnosti i ponižen. U takvoj utakmici ne biraju se sredstva, protivnik se mrzi i traži se povod za difamaciju. Strpljenje iscrpljenih građana na Balkanu je izgubljeno, ali algoritam neuspjeha promijenit će se kada povjerujemo da je svaki politički san moguća stvarnost, ideja za koju se vrijedi boriti dok ne pobijedi, svako na svoj način. Mi u umjetnosti, iza kamere ili u pozorišnoj sali, svjesni smo da to neće promijeniti svijet, ali će biti onaj korektiv ili motivacioni impuls koji može pokrenuti ljude na akciju, otpor, građanski neposluh ili borbu za bolje i humanije društvo.

Bosnu i Hercegovinu svi bi najradije otpisali kao smetnju, nerješivi problem tamo „negdje na Balkanu“, kao mjesto nemogućeg suživota vječno zaraćenih naroda. Kao invalida kojemu pomoći nema. Kako tumačiš to stalno odbijanje, čak prezir, prema svakom spominjanju BiH kao građanske države – umjesto tog nemogućeg projekta s milijun entiteta – a na čiji se spomen nacionalisti svih boja dižu na zadnje noge?

Poznata teza nacionalista koja se tako često čuje jest: ako se raspala Jugoslavija, ne može postojati ni Bosna i Hercegovina koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost “vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom i politički i ekonomski kontrolisati dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da bi mogao doći trenutak kada bi Zapad zbog svojih interesa mogao dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna mogla doći na mesarski sto nekog otmjenog restorana u nekoj svjetskoj metropoli, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada ono što se nije moglo učiniti ratom. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst još od vremena Tuđmana i Miloševića, a ni krhki, nametnuti Dejtonski sporazum nije ugasio žeđ za tim  zajedničkim ciljem. Očigledno je da se u osnovi te dvije politike može prepoznati bosnofobija. Svaka budala zna da se BiH ne može raspasti u miru i zato treba podržavati stranke koje nude dijalog, mir i prosperitet, novi vrijednosni sklop, promjenu političke paradigme etničke demokratije. Istorijska je odgovornost na građanskim partijama da pokažu stvarnu multietničku platformu lišenu mogućnosti majorizacije bosanskih Srba i Hrvata. Nije dovoljno to samo govoriti, mora biti vidljivo i na izbornim listama s većim brojem neistomišljenika politika Dodika i Čovićevog HDZ-a, a koji dolaze iz srpskog i hrvatskog korpusa. Rođeni iza 90-ih u BiH smatraju da je nacionalizam prirodni poredak, za drugo ne znaju. To je jedini ideološki narativ koji poznaju i slušaju, od medija do škole, a koji onda navodi ljude unutar nacija da budu složni i da se žrtvuju za “sudbinsku zajednicu”.

 S jedne strane imamo pokušaje stvaranja takozvanog „srpskog sveta“ sa srpskim predsjednikom Vučićem i Dodikom iz Republike srpske kojemu je toliko proklamiran Daytonski sporazum donio dobar dio teritorija BiH, s druge hrvatsku politiku koja se bez mjere, kao protektor, stalno miješa u unutrašnje poslove Bosne. Kao da su posve zaboravljene nekadašnje krvave teritorijalne pretenzije na dijelove BiH od strane srpske i hrvatske vrhuške?

Moja generacija nije odrasla u etničkoj Bosni, već u sekularnom i građanskom društvu. Rat je imao za cilj da ubije ideju zajedničkog života i potvrdi karadžićevsko-bobanovske ideje da žito treba odvojiti od kukolja, da postoje prave i bolje nacije, za razliku od onih koje su istorijski podbačaj. Mislim da su skoro pa uspjeli u svojoj nakani, bili su blizu cilja 90-ih. Mnogi osjećaju da monstruoznu ideju podjela treba sada finalizirati, da su zbog ratova u Evropi i na Bliskom istoku, moguća neka nova geostrateška prekomponovanja. U tome vide svoju novu šansu. Najvažnije naracije u BiH su nasilne, prijeti se i zvecka oružjem, od ranih jutarnjih programa na TV-u do svakog političkog magazina, sve je utemeljeno na negaciji drugoga, kreira se strah za „svoje“ od onih „drugih“. Život van medija na našu sreću pokazuje da u Bosni ima ljudi koji ne sumnjaju u bolje lice svoje zemlje, koji vjeruju da plemenita strana ljudske prirode može prevladati demonsku stranu koja se nudi kao nacionalni imperativ opstanka. Bosna je u istoriji mnogo puta krvarila i volio bih da je moja generacija zadnja koja će to pamtiti, ali nisam siguran i sve bih na svijetu dao da me budućnost demantira.

U Hrvatskoj se vjerovalo kako će ulaskom u EU poteći med i mlijeko, uz snaženje demokratskih procesa, a onda svjedočimo već godinama jačanju desnice, korupciji, zatiranju liberalnih vrijednosti skoro u svim evropskim državama. Nije li ta Unija zapravo iznevjerila očekivanja ili je pristup EU za Bosnu ipak nekakav izlaz iz sadašnje situacije?

Po svjetonazoru sam uvjereni ljevičar i antifašist i to ću braniti do kraja života. Lijeva politika jest projekt razuma i ideje da čovječanstvo može iskoristiti razum kako bi bolje razumjelo svijet i kolektivno djelovalo na njegovoj promjeni. Naravno i liberalizam vjeruje u razum, sposobnost rasuđivanja u domeni diskretnih, autonomnih pojedinaca, dok pak ljevica tumači razum i kao kolektivni kapacitet. Dobar dio života posvetio sam društvenom angažmanu i aktivizmu za socijalnu pravdu i političke promjene; pokušao sam i u politici, bio jedan od osnivača socijal-liberalne partije, nakon završetka rata u mladalačkim danima učestvovao i inicirao mnoge mirovne inicijative, pridružio se međunarodnim forumima solidarnosti, osnivao s istomišljenicima udruženja za tranzicionu pravdu i razvoj demokratije, umjetnički gradio mostove i povezivao pokidane kulturne relacije, i tako sve do danas, do sredovječne dobi. Otkako je socijaldemokratija ušla u krizu na Zapadu, evidentno se to dogodilo i kod nas u regionu, bila je anemična u borbi protiv neoliberalnog kapitalizma, pristavši na ideologiju „trećeg puta“. Kod nas je ljevica zanemarila i borbu protiv nacionalizma, nekad je čak i koketirala s njim. No, iz bosanske perspektive, samo je priključenje EU za nas jedina nada i spas jer je za ovdašnju političku elitu bolje godinama održavati zamrznuti konflikt, umjesto traženog reformskog iskoraka prema evropskim integracijama, budući da bi se, poštujući evropsku vladavinu prava, brzo napunile zatvorske ćelije lokalnim političarima iz izvršne i zakonodavne vlasti na svim razinama. Kada bi slušali sopstvenu kulturnu istoriju onda bi jasno vidjeli da Bosna osim evropske nema druge budućnosti. BiH je sada u evropskoj čekaonici, a ako se ništa politički ne promijeni, to će biti generacijska kaznionica.

Jednom smo promatrali Njemačku kao državu-uzor koja se znala nositi sa svojom strašnom krivnjom za zločin Drugog svjetskog rata, danas ista ta država otkazuje umjetničke predstave, intelektualce i književnike, sve koji se protive agresiji Izraela na Palestinu. Ističem baš Njemačku s obzirom na njenu tešku prošlost, no rade li to Nijemci zbog svoje frustracije zločinom nad Židovima ili, kao i ostatak Evrope, zapravo podilaze svom američkom mentoru, a kojemu genocid u Gazi dođe tek kao još jedan sitni ustupak Izraelu?

Nakon što je Izrael 10. oktobra prošle godine, kao odgovor na teroristički napad Hamasa, najavio “potpunu blokadu”, osudio je državnim terorom na smrt civile Gaze. Gledamo nesvakidašnju patnju nedužnih civila, ubijanje i masakre, preživjele bez hrane, vode, lijekova, struje, osnovnih civilizacijskih potrepština. Odvažni umjetnici i civilni aktivisti osuđuju nasilje protiv svih civila, neovisno o njihovom identitetu, i pozivaju na okončanje onoga što predstavlja korijen nasilja: ugnjetavanje i okupaciju Gaze od strane Izraela. Također, moramo se odrediti protiv cenzure, cancel kulture Zapada koja niže zabrane nastupa palestinskih umjetnika, kao i onih koji brane prava Palestinaca.

Zato, kada BiH književnica sa adresom stanovanja u Njemačkoj Lana Bastašić u Guardianu objavi kritiku potpune nezainteresiranosti njemačke javnosti za užase koje danas proživljavaju Palestinci i kada napiše kako su je “dobronamjerni ljudi upozoravali da bi izražavanje ovakvog stava moglo dovesti do toga da me se više ne poziva na književne događaje i festivale, i da bi moja karijera u Njemačkoj mogla biti gotova”, jasno je o čemu se radi. Mi to ne smijemo prešutjeti jer shvaćamo odnose moći i razumijemo decenijsku neravnopravnost izraelsko-palestinskog sukoba. Tome se mora stati u kraj, a ideja jedinstvene države o kojoj govori Gideon Levy, u ovom trenutku, kao što i sam kaže, zvuči nadrealno. Jasno je da nepodnošljive patnje Palestinaca moraju prestati i da život kakav je danas u Izraelu ne može da se nastavi. Tri evropske države: Španija, Island, Norveška nude jedino rješenje za mir na Bliskom istoku – priznavanje države Palestine. Nadam se da će se i druge evropske države odrediti u smjeru koji Palestincima daje slobodu.

Za razliku od Nijemaca koji su se, barem u jednom razdoblju, suočili s vlastitim zločinima, ovdje se i 30 godina od rata slave „naši“ zločinci; u Hrvatskoj je svugdje dobrodošao na primjer ratni zločinac Dario Kordić koji hladno kaže da bi sve isto ponovio, a to isto je masakr civila i djece u selu Ahmići u BiH, u Srbiji je stanje s poricanjem zločina još i žešće. Pa kako jedno društvo može ikada ozdraviti, ako je ratni zločin herojstvo, dok su žrtve tek kolateralna šteta? 

Jednom kada postanemo svjedoci patnje, nepravde i nemorala, ne možemo dozvoliti da oči zaborave šta su vidjele, da usta zanijeme i da nam impuls srca za istinom utihne. Imamo ljudsku obavezu da se organizujemo, mobilizujemo i zahtijevamo pravdu. Možemo biti bijesni što se već decenijama iz Srbije lažima i poricanjem činjenica onemogućava proces kulture povjerenja i pomirenja među narodima i nikako da počnemo živjeti u miru, a stalno zveckanje oružjem i neprekidne prijetnje secesijom RS-a postaju iscrpljujuće. Znamo da je to strateška odluka političke elite Srbije koja dužnosnike RS-a marionetski koristi za svoje hegemonističke snove o teritorijalnom jedinstvu “srpskog sveta”. Emocija bijesa zbog ovoga što se radi BiH, evo skoro tri decenije, potpuno je razumljiv ljudski odgovor, ujedno i antiteza ravnodušnosti. Bijes je uz to i emocija s najdužim pamćenjem, ali bijes, ako nije politički produktivan, postaje repetitivan, nepopustljiv, zapaljiv bez učinka, slijepo destruktivan, opasan da sagori mostove i veze među ljudima, da tinja u začaranom krugu nasilja koje samo rađa novo nasilje. Ne smijemo dozvoliti da se to desi. U Njemačkoj, odmah poslije Drugog svjetskog rata, autori koji su pripadali književnom pokretu poznatom kao Trűmmeliteratur – književnost iz ruševina – osjetili su potrebu da iznova izgrade svoj, nacizmom zatrovan, jezik, baš kao i zemlju u ruševinama. Oni su shvatili da posredstvom tog novog jezika moraju iz temelja rekonstruirati stvarnost i istinu, isto kao što su morali da iznova sagrade porušene gradove. Stoga se danas može učiti iz njihovog primjera. Sada smo u ruševinama istine, iz sličnih ili gotovo istovjetnih razloga. Sve to traži da posredstvom jednog novog jezika, onoga, na primjer, iz usvojene Rezolucije o Srebrenici u UN, probudimo vjeru u istinu, kao put trajnom miru za generacije koje dolaze. Takva je Rezolucija istina koja je na svim jezicima svijeta ista, ona daje žrtvama pijetet, a njihovim obiteljima satisfakciju.

 Svakako, vidimo da populisti i desničari, pa i negiranjem genocida u Srebrenici, rade dobar posao i ne samo ovdje, dok ljevica spava snom pravednika. Gdje su nestale lijeve ideje i to u vremenu osiromašenja većine populacije i enormnog bogaćenja raznih protuha?

Socijaldemokrati u cijeloj Evropi, pa tako i u nas, sve manje govore o siromašnima, a sve više pričaju tehnokratskim i političkim jezikom internacionalne buržoazije, pa se ostaci razbijene populacije radnika osjećaju isključenima.

Stoga se ne treba čuditi da njihovi glasovi idu ekstremnoj desnici i partijama etničkog predznaka. Dobiju od njih poneku pažnju pred izbore pa smatraju da su narodnjaci jedini koji govore i brinu  o sirotinji. Uvjerio sam se koliko su moji sunarodnjaci siromašni boraveći na terenu, snimajući dokumentarce, i kada bih to pričao raji u urbanijim sredinama, neki detalj iz svakidašnjice sirotinje, ljudi bi mislili da pretjerujem. Sistem nas uvjeri da su siromašni sami krivi za svoj ekonomski neuspjeh, odgovorni za to što su se našli na dnu socijalne ljestvice. Sram siromašnih još je jedna poluga koja ih drži na dnu i to je zapravo glavno političko pitanje. Kako možemo mijenjati svijet kad su ljudi koji se ekonomski pate skoro medijski nevidljivi i samim tim društveno marginalizirani. Oni su žrtve strukturalnog nasilja, i to nasilje ne znaju pročitati, već ga prihvaćaju kao Božju datost. Nije dovoljan samo naš revolt koji se sporadično javi kao ljudski impuls radi nekog socijalnog slučaja koji se medijski eksponira, ako nema šireg društvenog političkog i socijalnog angažmana. Akademske rasprave, filmske i teatarske priče slabo se bave ljudima s krajnjih margina. I kada govorimo te priče trudimo se poput poetičnih, dokonih bogataša dočarati siromaštvo ponekom stilskom figurom koja treba da akreditira „autentičnost umjetničkog izraza“. Sa siromaštvom se olako poigraju i srednjeklasaši, međutim već na prvom odabiru cipela, godišnjeg odmora ili ozbiljnijeg medicinskog problema, mi ipak biramo “najbolje” jer to zaslužujemo i još uvijek možemo priuštiti. I time potvrđujemo staru izreku da vjera ne poznaje siromaha, ali ni pravi siromah vjeru. Što imaš više novca, imaš i više kulturnog i socijalnog kapitala, a odluke vlasti manje ti utječu na život.

Uz sumrak ljevice dogodio se i sumrak antifašizma, pa se svaki spomen na njegove vrijednosti smatra uvredom, izdajom nacionalnih interesa. Svjedočili smo uništavanju svih antifašističkih spomenika u Hrvatskoj, preimenovanja ulica u BiH, rušenju Partizanskog groblja u Mostaru… I konačno daljnjoj podijeli toga grada na bošnjački i hrvatski dio. Postoji li uopće recept za ozdravljenje društava čije su elite zatrle najbolje, opće vrijednosti?

Ono što povezuje sve etnonacionalizme u BiH jeste mržnja prema antifašističkim vrijednostima, partizanskom nasljeđu i ideji bratstva i solidarnosti naroda nekadašnje zajedničke domovine Jugoslavije. BiH je majka antifašizma; ovdje su izvojevane najveće bitke Drugog svjetskog rata, stvarana federalna zajednica jugoslovenskih naroda, naposljetku vraćen je i politički subjektivitet i suverenitet Republici BiH. Oni koji u javnom prostoru kontinuirano iznose komparativne prednosti tog vremena u odnosu na novonastale države najbrutalnije su napadnuti verbalnim arsenalom desničarskih medija i botova po društvenim mrežama kao jugokomunjare, crveni kmeri… Novinarske zvijezde, ekstremni desničari, o tome pišu ostrašćeno i nemaju problema s drugim nacionalistima, čak su i kooperativni, već imaju civilizacijski konflikt s antifašistima, i živim i mrtvim. Tradicionalno polupaju partizanska groblja, uriniraju po spomenicima partizanskih heroja, ne dozvoljavaju sjećanje, ni materijalno ni duhovno, na tekovine oslobodilačkog rata. Ukidaju nazive ulica, trgova i institucija koje su nosili ime nekog od znamenitih heroja partizanskog otpora. A istorija nas uči kako nacionalizam uvijek koketira s rasizmom, čak i s vjerskim radikalizmom, uz negiranje ljudskih prava, prava žena… Tko ne pravi razliku između patriotizma i nacionalizma, to čini namjerno jer se pokazalo da su najveći protivnici svoje nacije i domovine na našim prostorima bili upravo nacionalisti. Najviše su nas pokrali ljudi koji su samo na papiru bili spremni ginuti za svoju naciju. Taj društveni ološ najmanje poštuje zakone i najveće su koristi imali od nacije i države u koju se licemjerno zaklinju. Stoga, da bi sačuvali slobode, krvavo osvajane u našoj zajedničkoj istoriji, antifašisti moraju početi svakodnevno promovirati i razvijati građansko društvo, braniti ljudska i individualna prava. A pitanje koja je to crvena linija preko koje antifašisti neće preći treba da postavimo i kao društvo i kao pojedinac u svom ličnom mikrokosmosu.

Ti si regionalni umjetnik, režiraš predstave po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, pa imaš li dojam da je recepcija predstava svugdje ista, to jest da se umjetnički dio odvija u dobrom duhu, sasvim u suprotnosti s onim političkim koji je u stalnoj potrazi za neprijateljima s druge strane?

Živimo u zapuštenim društvima koja nisu svjesna svojih duhovnih vrijednosti i nažalost sve je manje onih koji na te vrijednosti ukazuju. Kada se otkrivaju čak i očigledne etičke izopačenosti, odsustvo respekta prema našim najvrednijim ljudima, te riječi nemaju snagu jer su bez političke i finansijske moći. Najveći uspjeh nove „elite“ i jeste u tome što su uspjeli da preoblikuju balkanske države i kreiraju novu političku i kulturnu klimu, onu prostačenja i potpunog osiromašenja. U ovom vremenu u kojem se strateški i nezaustavljivo guta kolektivna i individualna memorija, u kojem se čini da se sve događa unatrag sedmicu ili mjesec dana, samo je umjetnost uporište koje nas može povezati s prošlošću, ali i otvoriti put za budućnost.

Ali koliko umjetnost, filmska, kazališna, književna… uopće ima mogućnost da nešto promijeni kad je osiromašenje kulture u svim državama regije namjeran proces, a ukoliko nema novca, teško da može biti i sveobuhvatnijeg kulturnog stvaralaštva?

Želim vjerovati da je umjetnost jedna od duhovnih djelatnosti koja društvu daje smjer, a da to nije didaktička lekcija, ideološki obrazac ili propagandni pamflet. Vjerujem da umjetnost mora biti korifej manjinskih uvjerenja, disonantnih mišljenja, korektiv društva, da treba da ima subverzivni potencijal koji otvara tabuizirane teme, predoči perspektivu drugoga, da nas iznenadi mišljenjem koje oneobičava ili deautomatizira percepciju svakodnevice. Dakle vjerujem da je umjetnost organska potreba bez koje ne možemo, kao što ne možemo bez čistog zraka, sigurnog hljeba, čistih rijeka, planina i šuma. To znači da je umjetnost svojevrsni kisik slobode, a društvo bez umjetničke produkcije, koje ne mari za umjetnost je jednom nogom blizu nasilju, autokraciji, totalitarizmu, jednoobraznosti mišljenja. Umjetnost je u tom smislu pluralna  perspektiva svijeta jer polazi od toga da sloboda nije trajna kategorija, nije zadata zauvijek nego je moramo osvojiti i čuvati. Za nju se izboriti, a to možemo samo angažmanom, intelektualnim i umjetničkim, borbom protiv cenzure – ideološke, političke ili stranačke. A kada se umjetnici ne mogu pokoriti, onda se odgovorni na pozicijama moći pravdaju nedostatkom budžeta za kulturu.

Nedavno si završio snimanje svoga novog filma – tvoj prvi film Remake dobio je brojna priznanja i nagrade – po motivima pripovijetke Paviljon Viktora Ivančića. Sakupio si ponajbolje glumce iz Beograda, Sarajeva, Skopja, Ljubljane, Zagreba… koji su uživali radeći film o pobuni penzionera u jednom staračkom domu. U kojoj je fazi taj projekt i možeš li reći nešto više o njemu?

Teško je govoriti o filmu na kojem trenutno radim i očekujem njegovu finalizaciju do jeseni. Reći ću da je subverzivan i duhovit, hrabar i radikalan, jer je nastao na pripovijetci Viktora Ivančića koji je meni već bio pozorišna inspiracija, a sada i filmska.

Sarajevo danas? Je li to isti onaj grad u kojega smo svi zaljubljeni ili je nacionalizam, nedovršenost u funkcioniranju države, ipak potkopao ono što se nazivalo njegovom multikulturalnošću? I kako tumačiš stalne najave novog rata u BiH?

“Nacionalizam ili mir“, tako je Orhan Pamuk u svome švedskom govoru prilikom dobijanja Nobelove nagrade definisao alternative savremenog društva. To se odnosi i na nas. Mojoj generaciji je rat uzeo sve, imao sam 21 godinu kada je počeo, proživio sam ga u kontekstu strašnog krivotvorenja i manipulacije, uvjeravali su nas ispaljenim granatama da je naš odgoj, vaspitanje i svjetonazor pogrešan, jer smo živjeli bosanski život zajedništva i institucije komšiluka. Trideset godina poslije, posljedice rata su užasne i vidljive, materijalno i duhovno. U našem društvu se sistematski njeguje strah i ozlojeđenost, truju nove generacije svojim nacionalističkim strastima, otvaraju mogućnosti daljnjih konfrontacija, a svaki udarac protivnika  mora se vratiti jače i bolnije. Taj lanac nasilja, ubijanja, iseljavanja, to društveno rastrojstvo traje kao sredstvo razaranja svega što je postojalo ranije, a što se kroz model života i kulture čuvalo i njegovalo vjekovima. A Sarajevo je za mene metafizički prostor, osjećam se slobodno i kritično u razmišljanju i o svom rodnom gradu s kojim nikad nisi načisto. Sarajevo je u dobrom smislu neuništiv grad, brzo se regenerira, vitalan je i ima atmosferu koja zna biti zavodljiva i šarmantna, ali i nepodnošljivo okrutna. Svaki grad se mijenja baš poput ljudi. Volim sarajevski ironični pogled na sebe, kao i skeptičan pogled na svijet. Zbog toga je Sarajevo sudbinski i mitski grad.

Rat si proveo u Sarajevu, sin si poznatog snimatelje Mustafe Mustafića, no jesi li ikada razmišljao o odlasku, ono: neka vrag nosi sve, idem negdje drugdje! Ili je veza s gradom, njegovim ljudima, prevagnula?

Imao sam više puta u džepu kartu u obliku stipendije ili ponude u jednom pravcu, ali to nikada nisam ni pomišljao prihvatiti, jer umjetnički reagujem iz stomaka, redateljski vođen grčevima koje dobijem od onoga što me se najviše tiče, a to je Balkan.

I za kraj reci, da sada, nakon ovako „teškog“ razgovora, odemo na ćevape, gdje bismo otišli? Nije to banalno, nego za Sarajlije itekako važno pitanje, mada, znam, moraš dobro paziti na odgovor.

Vjerovatno želiš da na kraju ovog intervjua najviše rizikujem s odgovorom, pa ću se napraviti hrabrim i reći da je moja preporuka – kod Ferhatovića! Ako nisam u prethodnim odgovorima dobio još veći broj neprijatelja, s ovim sigurno jesam.

Heni Erceg (Mladina)