Kliker.info

Piše : Aleksandar Hemon(BH Dani)

 Čovjek ni ne zna šta mu je važno dok se ne učini da to može izgubiti. Uzmimo pijacu. Jedna od rijetkih porodičnih dužnosti kojoj se kao pubertetlija nisam odupirao – za razliku od pranja suđa, usisavanja ili pridržavanja letvi koje navodno treba prikucati – bilo je odlaženje na pijacu. Subotom ujutro, poslije kafe, prije doručka, naoružan cekerom, opremljen spiskom (koji bi se često izgubio), ispraćen savjetima ("Prebroj kusur.") i dodatnim nalozima ("A mladi sir uzmi kod one naše nene iz Visokog."), uputio bih se na pijacu u Hrasnom. Ljepota pijace je uvijek u obilju, kako voća i povrća, tako i ljudi – na pijaci se vidi da je dunjaluk pun svega zato što sve stalno raste (i umire) i onda ponovo raste. Na pijaci se vidio protok vremena – meni se proljeće uvijek ukazivalo na tezgama u obliku mladog luka i paradajza – ali isto tako i stabilna logika gorespomenutog dunjaluka kroz koji to vrijeme protiče: paradajz je uvijek bio crven, mladi luk vazda mlad, a nena uvijek ista, samo malo starija, sve dok jednom nije nestala. Na pijaci se (mlad) čovjek susretao sa svijetom, vježbao pristojnost: nena se upitala za zdravlje, u prolazu su se pozdravljale komšije i roditelji školskih drugova. Tu je budući pisac mogao posmatrati lica, omirisati život, gledati kako se ljudi jedni drugima obraćaju i svađaju, slušati dijaloge u kojima se nadvikuju i nadmudruju ("Eto koliko bih ti dao za ovu lubenicu – vidi je k'o snajka."). Tu se učilo kako se donose odluke (ovaj krompir je bolji od onog, ali su zato one paprike bolje od ovih), o okrutnosti života i nepravdi, o svakodnevnoj fleksibilnosti u oblasti poštenih međuljudskih odnosa: morao se pažljivo prebrojati kusur, moralo se paziti da ti u kesu krišom ne stave trulog paradajza, da prodavac ne pritisne prstom vagu – često i neminovno je bilo razočarenje u ljudskost i opšte poštenje ("Kakav čovjek krade od penzionera?"). Na pijaci se praktično primjenjivala teorija hrane: moralo se naučiti kako izgleda dobar paradajz, kakve su karakteristike dobrog kajmaka, kako se sve slaže u ceker a da krompir ne izgnječi jagode. Čak je i politička ekonomija bila prisutna: principijelno se kupovalo direktno od seljaka, a ne od zloglasnih preprodavaca, tih pionira brutalnog kapitalizma (od kojih su sad mnogi ugledni političari i gangsteri) čija je eksploatacija poljoprivrednika bila protivna ukletom duhu samoupravnog socijalizma. Na povratku sa pijace se kupovao hljeb, pa onda novine i sedmični časopisi, a doručak se vadio direktno iz cekera. Bio je to dobar način da se započne vikend. Svaka pijaca je nervni centar grada, jedno od ključnih presječnih tačaka urbanog života, pa otud nije nikakvo čudo što se borba za političko-ekonomsku kontrolu nad postkomunističkim, predratnim haosom često odvijala na pijaci: pošteni Ćelo Bajramović je svoju gangstersku karijeru započeo kao potrčko pijačnog drota po imenu Alija Delimustafić koji je svoj skromni prihod dopunjavao naplatom zaštite koju je pružao pijačarima. Naravno, još je manje čudo što brdsko-šumskim četnicima nikad nije bilo mrsko da tokom opsade na pijacu strovale granatu. Bog dragi zna šta se danas na pijaci dešava, ali šta god da se dešava, nije nevažno. Odlazak na pijacu je jedna od stvari koja mi je uvijek strašno nedostajala u Americi. Tamo je pijaca, kao i promaja, potpuno zastarjeli koncept. U Chicagu se ljeti, jednom sedmično, na nekom parkiralištu u boljestojećem dijelu grada, zna ukazati pijaca. Ta je pijaca, međutim, uglavnom za one koji vole i mogu da priušte tzv. zdravu, organsku hranu, nikad tu nema sira i kajmaka, obično je daleko pa se ne može pješke nego se mora autom, pa su onda problemi sa parkiranjem i sve je skupo, nema ni komšija ni nena – ukratko, jebeš ti to. Američki kapitalizam je tržišni, a ne pijačni – logika pohlepe i profita sve goni u smjeru globalizacije, monopolizacije i odsustva ekonomske zajebancije kao što su prebrojavanje kusura i razmjena lijepih riječi sa nenom iz Visokog. Voće i povrće se kupuje, nezrelo i bezukusno, u supermarketima, gdje sam sebi izvagaš nikad truo paradajz, onda čekaš u redu dok ispred tebe neka spora baka prebrojava skucane penije, a tebe dere nervoza, jer ti je, kao i svima, neka strašna žurba. U Parizu su, međutim, pijace božanstvene. Svaki kvart ima svoju pijacu sa istom postavom tezgi. Moja je pijaca Maubert i otkako sam u Parizu, tu kupujem namirnice. Kod ovog gospodina se kupuju kobasice, kod one gospođice džigerica i škembići, tamo salata, ovdje sir i mileram. Moja žena često od komšije kod kojeg kupuje dinje dobije stručak peršuna. Na svom pećinskom francuskom, ja svima poželim dobar dan, upitam se takorekuć za zdravlje, poželim dobar vikend. U povratku kući, kupim hljeb i novine (u kojima mogu pročitati samo naslove), a onda doručak montiram od dijelova iz cekera. Sve je to, međutim, čak i ovdje u Parizu, strašno staromodno i zastarjelo – pija ca je ostatak iz vremena prije globaliza cije i u Francuskoj se održava vjerovatno samo zato što je poljoprivreda obilno subvencionirana. Francuskom, kao i Bosnom, kao i svijetom, šire se ne samo supermarketi nego i hipermarketi, ti tržišni monstrumi izmišljeni u Americi. Francuska se već dugo opire kapitalizmu koji se zasniva na sistemu razmjene i potrošnje koji takvi ultramarketi predstavljaju, antiglobalizacioni pokret je već odavno dosta jak. Ali to će se sve možda uskoro privesti kraju: jedno od Sarkozyjevih izbornih obećanja je "tržišna orijentacija", koja nekako ide ruku pod ruku sa njegovom često iskazanom ljubavlju prema Americi. Ko zna, možda će Sarkozyjeve obećane radikalne promjene na kraju dovesti do nestanka pijace. Ako se to desi, Pariz će zamrijeti kao grad. Jedva da sam u Parizu šest mjeseci, a već žalim za nečim što će ovaj grad možda izgubiti. Dijelom je to zato što se moj boravak u Parizu privodi kraju, ali možda je to i zbog rutinske dijasporične nostalgije koja jača kako godine odmiču. Bilo kako bilo, čini mi se da se sve i svuda nekako privodi kraju, da se svijet sve više udaljava i rastače. Sve sam više željan dodira sa ljudima, sve ga manje ima i već unaprijed odbolijevam polagani nestanak pijace.