Kliker.info

Festival u Cannesu najbolje je mjesto na svijetu na kojem možete imati premijeru filma. Bosanska redateljica Aida Begić veoma je sretna što se svaki njezin film zavrtio upravo u Cannesu. Najprije kratkometražni prvijenac Prvo smrtno iskustvo (2001.), pa dugometražni debi Snijeg (2008.) i ove godine hvaljeni drugijenac Djeca."Znam da je u Cannesu kvaliteta presudna. Činjenica je da neki dobri filmovi ne uđu u selekciju. Postoje programske odluke, različite su produkcije i ponude, tako da mnogo faktora utječe na to hoće li vaš film biti odabran za Cannes ili ne. Ja sam sretna što su moji bili izabrani", veli Begić.

Tamošnji uspjeh Snijega bio vam je lansirna rampa i za Djecu?

Jest, puno je značilo to što je Snijeg dobio Grand prix u programu Tjedan kritike, i onda još 30-ak nagrada širom svijeta. Drugi film bilo mi je lakše napraviti zato što sam imala uspješan prvi. Da se nije tako dogodilo, bilo bi još teže. No, drugi je film uvijek zahtjevniji od prvog i veća muka. Zapravo, najveća.

Prokletstvo drugog filma?

Upravo tako. Teško se riješiti tog nekog očekivanja čovjeka prema samom sebi, okoline prema autoru, kritike, publike. Tako, radila sam puno na sebi, na tome da prevladam razne blokade koje sam imala. Mislim da sam u tome i uspjela. Na kraju sam u drugom filmu uživala otkrivajući neka dosad neotkrivena polja. S obzirom da se radi o drugom filmu, imam pravo istraživati i pogriješiti. Mislim da tu radost kreacije ne bismo smjeli nikad izgubiti, neovisno u uspjehu ili neuspjehu filmova koje radimo.

Možete li povući paralelu između Snijega i Djece?

Snijeg je nastajao u jednom vremenu kad smo svi u BiH vjerovali u rekonstrukciju sistema. Sama radnja priče događa se 1996, znači neposredno nakon rata i čini mi se da taj film ima jednu veću dozu optimizma. Kad sam počela razvijati Djecu, pitala sam se što se dogodilo s "bosanskim snom" iz razdoblja Snijega, mislili smo da taj san postoji, da je to nešto što može postati stvarnost. Na kraju sam shvatila da smo snove zamijenili sjećanjima i nemamo više koncept budućnosti, ovako zarobljeni u nekoj vječnoj sadašnjosti tranzicijskog razdoblja. Činilo mi se da se užas tranzicije poslijeratnog beznađa najviše reflektira na mlade ljude i zanimljiv mi je bio taj jedan fenomen djece koja su saznala za rat kao za prvu stvar na svijetu. Interesiralo me je baviti se tim jednim profilom mladih ljudi jer se preko njih najbolje vidi sav užas tog veoma dugog tranzicijskog razdoblja u kojem je BiH zapela. Zajedničko su tim dvama filmovima lijepe mlade djevojke prekrivene maramom u tumačenju Zane Marjanović, odnosno sada Marije Pikić.

Zašto skrivate ljepotu glumica, pa i svoju?

I ja nosim maramu, da (smijeh). Činilo mi se da je nekako najpoštenije da govorim o mom svijetu. To je svijet u kojem ja živim i logično je da se bavim ženama koje također dijele taj jedan izbor koji sam i ja napravila. Mislim da je tema marame eksploatirana u posljednje vrijeme. Najčešće se o njoj govori izvana, od ljudi koji ne žive taj život iznutra.

Sarajevo se, sudeći prema vašem filmu, doima opasnim mjestom.

Jest, Sarajevo je postalo grad opasnog življenja, bojim se, gdje nije toliko sigurno kretati se noću na pojedinim mjestima. To je grad u kojem se usred bijela dana događaju ubojstva, ljudi se bodu noževima. Nažalost, i očekivati je nešto slično u tako depresivnom trenutku u kojem se nalazimo, u jednom politički nestabilnom i turbulentnom vremenu. Ne možete očekivati da su ljudi smireni, sabrani, raspoloženi. Mnogi boluju od PTSP-a, postoje statistike koje dokazuju da su većina maloljetnih delinkvenata djeca bez jednog ili oba roditelja. Sve su to strahovite posljedice rata koje mi živimo i ne nalazimo načina da ih prevladamo.

Zanimljivo, za glavnu glumicu odabrali ste Srpkinju iz Trebinja.

Kad radim, moj jedini kriterij je kvaliteta. Nemam nikakvu vrstu predrasuda, ni nacionalnih ni vjerskih, da bih suradnike birala po toj osnovi. Za ovaj sam film, kao i za Snijeg, napravila regionalnu audiciju. Marija je bila jedna od kandidatkinja koja se prijavila. Casting je bio otvoren za glumice, studentice i one koji to nisu, a misle da mogu napraviti ulogu na filmu. Došla je autobusom iz Banje Luke gdje studira glumu. Bilo mi odmah jasno da je ona prava. Imale smo jedno razdoblje kad smo razgovarale o politici, prošlosti, da nadiđemo teške teme kojih smo se morale dotaknuti prije nego smo ušle u proces snimanja. Na kraju je proces rada bio zaista divan. Marija pripada generaciji njezina lika. I nju je rat dotaknuo na sličan način kao i ostalu djecu iz federacije. Za svu djecu u BiH rat je bio koban, ne samo za djecu iz Sarajeva, nego i iz Trebinja, Doboja itd.

Rat je u filmu ostavio traga većeg na BiH i od aktualne svjetske krize na koju se također referirate.

Pa da. BiH je kao neko ogledalo Europe, reflektiramo i najgore i najbolje iz tog kontinenta kojemu pripadamo. Kad je u pitanju recesija, mi smo odavno u krizi, čak smo imali neke šale i viceve da nas to ne može ni dotaknuti jer kod nas je već toliko grozno. Tek se ove godine osjeti eho europske krize u BiH, ali posljedice rata ne mogu se usporediti ni sa čim.

Kako kometirate što se i drugi redatelji dotiču BiH tema, pa primjerice Angelina Jolie snimi U zemlji krvi i meda, a Arsen Ostojić Halimin put?

Mislim da je u redu da ljudi rade film o kome i čemu hoće. Nekada mi se čini da možda neki pogled izvana može biti bolji nego pogled iznutra. Sve zavisi od autora, koliko je ozbiljan i koliko dobro napravi istraživanje.

Ratna tematika je neizbježna

Dok god je taj rat prisutan u našem svakodnevnom životu, bit će prisutan i u umjetnosti. Ja sam mislila napraviti tinejdžerski film. Bila mi je to polazna osnova, a ispalo je da su Djeca film o posljedicama rata. Kad počnete istraživati tinejdžere u Sarajevu, tek onda vidite koliko su još uvijek zahvaćeni ratom, koliko trpe, tako da, nažalost, dokle god se ozbiljno bavimo filmom, životom i svijetom koji nas okružuje, ne možemo ništa ispričati a da se ne dotaknemo rata, odnosno njegovih posljedica na ovaj ili onaj način. Nadam se da ću u sljedećem filmu možda napraviti neku poetičnu, komičnu priču. Svaki put to stavim sebi kao zadatak, ali kad uđem u materijal, dogodi se da jednostavno ne mogu lagati sebe. Marko Njegić (Slobodna Dalmacija)