Kliker.info

U pjesmi Creme de la creme kažeš: "Da mi je pjesma slika, bila bi Mona Liza." Da je Troyanac film, koji bi film bio?
 
Možda bi bio politički triler, ili bi možda više ličio na neki dokumentarac koji se bavi raznim temama – od politike do društva i našeg stanja uma.
 
Naziv albuma se oslanja na mit o Troji. Negde si rekao da ti je ideja bila da stvoriš modernog Trojanca. Kako izgleda profil moderog Trojanca na Balkanu?
 
Kada sam odlučio da albumu dam ime Troyanac, u glavi sam imao sliku lika u tridesetim godinama koji nosi kravatu, u sakou, koji ide na posao, nosi aktovku… Čak sam mislio da se obučem tako i da to bude slika za cover albuma, ali su kasnije moji drugovi iz Novagenus našli bolje rješenje. Imam jako puno prijatelja za koje smatram da su savremeni Tojanci. To su ljudi koji su danas zaposleni, koji možda imaju porodicu i djecu, koji su u svojim tinejdžerskim godinama i kasnije na fakultetu bili buntovnici, imali su neke svoje ideale i principe, pokušavali nešto da promjene, borili su se za nešto i koji su s godinama možda upali malo u tu mašinu, ali se i dan-danas drže svojih ideala i principa i pokušavaju da na svom radnom mjestu – bila to škola, bolnica ili parlament – promjene neke stvari iznutra.
 
Sa vremenom sam se pitao da li ta borba na ulici, taj aktivizam, da li ima efekta i da li je prihvatljivo možda neke stvari iznutra promjeniti? Često su me novinari pitali, da li se vidim kao nekog političara za par godina. Rekao sam im – ne, jer nisam školovan za to i ne bih da budem još jedan u nizu onih koji rade posao za koji nisu kvalifikovani, a takvih je kod nas u Bosni jako puno. Ali sam rekao da nemam ništa protiv toga da ukoliko neki moji vršnjaci koji su prošli sličan put, sutra sjede u parlamentu i pokušavaju da nešto naprave tamo. Ne osuđujem to, naprotiv – podržao bih ih ako bi ta njihova odluka bila iskreni pokuašaj da nešto poprave. Ja znam par njih, znam da pokušavaju da rade na taj način i to je bila ta neka ideja savremenog Trojanca.
 
Je li je to preusmerenje borbe sa ulice na delovanje iznutra neka vrsta sazrevanja s tvoje strane?
 
Jeste, to je po mom mišljenju, neki logični korak. Razmišljao sam da li tu ima možda i odustajanja i predavanja.
 
Ima li?
 
Ljudi koji su tako nešto pokušavali, koji su bili angažovani u svom radu, kad uđu u tridesete, četrdesete kažu: ma to je bilo uzalud. Izgube nadu i vjeru da se može nešto promjeniti, ali ja još nisam. Tako da, to nije odustajanje, to je sazrijevanje i, prije svega, mijenjanje taktike. Vjerujem da ništa nije uzalud i da sve ima odjeka, odnosno da gradi jednu novu stazu kojom će sutra neko nastaviti.

Da li je moderni Trojanac na Balkanu i neko ko pokušava da shvati Drugu Stranu i da joj pruži ruku, kao što pevaš u pjesmi Pismo Milanu?
 
Sad smo otišli malo na drugo polje, ali – da, svakako. Trojanac nije neko ko dijeli na "moje" i "tvoje", bez obzira da li pričamo o religiji i naciji ili o nekoj urbanoj i ruralnoj podjeli, ljevičari i desničari i tako dalje. To je čovjek koji je spreman da sjedne za sto i da sasluša i da razgovorom pokuša da razumije Drugu Stranu, da predstavi svoje stavove i da onda zajednički nađu neki dogovor.
 
To je u BiH izgleda jedini način?
 
Normalno da svi moramo biti spremni na kompromis. Nijedna strana neće nikad dobiti sto posto onog što traži, pogotovo u državi u kojoj ja živim. Važno je da se uvažavaju i da se pronađe neko zajedničko rješenje, svima prihvatljivo.
 
O načinu da se dođe do tog zajedničkog riješenja govoriš u pjesmi Pismo Milanu koja je izazvala najviše pažnje nakon što je album objavljen. Sa distance od nekoliko mjeseci, kako ti se čine reakcije?
 
Sad su se malo smirile, zato što sam imao priliku da objasnim neke stvari u intervjuima. Pojavile su se i neke recenzije, pa i članci o toj pjesmi i ljudi su imali priliku da vide kako to neki drugi ljudi razumiju. Kao što sam u pjesmi rekao i kao što sam očekivao, mišljenja su podijeljena: jedni je hvale, drugi pljuju i kritikuju. Možda treba da prođe još neko vrijeme, da se sve to slegne i da ljudi to razumiju, da ta poruka dođe do njih. Ja i dalje tvrdim da nam je potreban iskreni dijalog. Znaš kako kažu u starom Japanu, “riječ je ključ za sva vrata”. Samo što izgleda da mi sve ovo vrijeme koristimo pogrešne riječi.
 
Znači li to da smo još uvek ušančeni na svojim pozicijama, da smo spremni da čujemo samo svoju stranu?
 
Neki ljudi izgleda da još jesu. Ja sam sa tom pjesmom u stvari htio da kažem da razumijem strah tih drugih, zato što ja taj isti strah nosim u sebi. Nosio sam ga i nosim ga i dan-danas, u nekoj manjoj mjeri, i znam tačno kako se oni osjećaju, zato što se i ja osjećam tako.
 
Pjesma Francuz kroz priču o tvom ocu govori i o sudbini jedne porodice koja je zbog rata i paravojnih formacija prinuđena da ode iz Bijeljine. Koliko je teško bilo da nakon iskustva koje opisuješ u ovoj pjesmi, dođeš do pozicije da napišeš Pismo Milanu?
 
Jako je teško i bolno shvatiti i pomiriti se sa nekim stvarima. Neko je na to spreman, nekome treba vremena, dok neki na to neće nikada pristati. Niko ne popije bolji gutljaj nego kad proguta svoju ljutnju. 

Kažeš: "Apsurdna i kaotična je slika, ljudi vjeruju u sistem kao da je sveta knjiga". Kako objašnjavaš činjenicu da građani veruju u sistem koji im svakodnevno otvoreno pljuje u lice?
 
S tom rimom, kao i s cijelom pjesmom, sam htjeo da kažem da smo stavljeni na neku fabričku traku koja nas od rođenja vodi jednim putem, pa onda imamo par opcija: možemo ići lijevo, desno, srednjim putem. Jednostavno smo se pomirili s tim da to tako ide, da tako mora i da ne možemo bolje. Prihvatamo to zdravo za gotovo. Ljudi moraju biti više kritični prema svemu tome, da se malo zapitaju da li je to uređenje u kojem danas živimo nešto najbolje što smo mogli da napravimo.
 
U opusu imaš i jednu ljubavnu pjesmu za koju si svojevremeno rekao da ti je bilo potrebno više hrabrosti da ju napišeš od većine angažovanih pjesama?

Konkretno, govorio sam iz moje perspektive ljutog repera koji laje i kritikuje sve redom i onda sad odjednom dolazi s nekom ljubavnom pjesmom. Pitao sam se kako će ljudi sad reagovati.

Među hip hop izvođačima tvoje generacije broj pjesama sa ljubavnom tematikom prilično zaostaje za angažovanim?

Možda smo mi zasićeni tim ljubavnim pjesmama, jer svi drugi rade samo ljubavne pjesme. (Smeh) Evo, Edo (Edo Maajka, prim. aut.) ima jako puno tih tema, samo što možda one nisu upakovane u kliše, tipa ‘prevarila si me’ , nego uvijek je to povezano sa društvenim problemima. Dok je ovo moje bila klasična ljubavna pjesma, odnosno izjava ljubavi uz sevdah.
 
Poredim to sa vjerskom knjigom u smislu: ekonomiju, kapitalizam, cijelo to uređenje u kojem živimo smo mi osmislili i to nije nešto sveto u šta se ne smije dirati i što se ne može mijenjati. Naprotiv, mi trebamo cijeli naš život biti kritični prema tome, da vidimo da li je ispravno kako danas stvari funkcionišu. Recesiju nam pokušavaju predstaviti kao vremensku nepohodu. Nije to buraz priroda, to je ljudska greška koja se dešavala prije i izgleda da će se ponovljati jer ništa ne činimo da to popravimo.
 
Teško je, složićeš se, razvijati kritičnost ako te već na prvoj stepenici, u školi, uče da ne razmišljaš tako?
 
Pogotovo kod nas. Ja sam osjetio stari komunistički školski sistem, pa sam onda imao priliku da živim u Njemačkoj i tačno sam mogao da vidim razliku. Ovdje su nas učili da znamo, a tamo djecu uče da misle svojom glavom. Tako je od od rođenja: djevojčicama kupuješ "barbike", klincima pištolje i auta. Mi njih od starta, nesvjesno, stavljamo na te trake koje sam pomenuo i oni idu tim putem. Kad si klinac imaš osjećaj da možeš da budeš sve. Onda se to sužava i režu se krila, kao što sam u pjesmi to rekao, da "školstvo nije moć i sila, nego rezanje krila". Na kraju se moraš pomiriti s onim što imaš danas, i od tih milion opcija odjednom te svedu na sto. Pakuju te znači u te kutije i ako izviriš jednog dana odma si otpadnik, izdajnik ili bolesnik…
 
Interesnatna je situacija u kojoj s jedne strane BiH ključa od problema, a s druge imamo muk među mladima. Jesi li uspio sebi da objasniš taj paradoks?
 
Nisam. Pokušavam svo vrijeme, vjeruj mi. Da li je to zasićenost, da li su ljudi svjesni gdje žive, pa su se pomirili s tim da ne mogu ništa da urade i onda šute i žive svoj život u želji da samo nešto uspiju da izguraju… Ne znam stvarno u čemu je tu problem. Ne možeš ljude ni osuditi, pokušavaju da prežive, neće probleme, boje se. To je teško za objasniti.
 
Na ovom, kao i na prethodnom albumu se baviš i širim, globalnim temama. Kako ovdašnja publika, odrasla u društvima koja su zagledana u svoj pupak, uopšte prihvata tu perspektivu sagledavanja stvari?
 
Kad bih s svojim starim pričao o tim našim balkanskim problemima, on je meni uvijek govorio: ‘Dijete, nemoj ti gledat ove ovdje oko sebe, gledaj na Zapad, u Europu, u Washington. Kako oni odluče, tako će nama bit.’ A, što se tiče naše neinformisanosti, kao što sam ti rekao, nemam neko pozitivno mišljenje, tako da je ta neinformisanost na globalnom nivou, hajmo reć, i duplo gora. Sve to ovisi od nas pojedinačno. Ja vjerujem da mi muzikom možemo malo utjecati na njih, da krenu da razmišljaju svojom glavom i da počnu malo da se zanimaju i učine neki korak, pa možda i da konkretno donesu neku promjenu. Ali, sve je do njih.
 
Kako ti se čine poruke koje stižu iz Beograda u BiH nakon promjena koje su se u Srbiji dogodile na poslednjim izborima?
 
Generalno su loše. Meni su ti ljudi poznati, ja znam ko je Nikolić, ko je Vučić, ko je premijer Dačić. Znam gdje su bili devedesetih i šta su radili. Njihove izjave o Bosni i Srebrenici su pogrešne, neprihvatljive. Neće to doprinijeti ničemu pozitivnom i dobrom, nikakvom zbližavanju i pomirenju. Nisam dakle još čuo ništa što mi je probudilo nadu. S druge strane, možda je i dobro da ljudi koji su i sva ta sranja izazvali devedesetih sad na kraju pojedu sva ta govna. Od njih se sad jako puno traži i očekuje, oni su pod velikim pritiskom sa Zapada.
 
Na albumu Protuotrov imaš stih: "ovdje će se još dugo pričat’ o ratu". Je li rat i dalje dio svakodnevice u BiH?
 
Apsolutno. Svaki dan na Dnevniku čujemo neke vijesti vezane za rat. Nisam taj stih napisao u prijetećem smislu, nego u smislu da se stvarna katarza, suočavanje, nije još desila. Trebamo još dugo da razgovaramo o svemu tome. Neke stvari su, po mom mišljenju, samo gurnute pod tepih i neki ljudi se pokušavaju praviti da se one uopšte nisu desile, pa hajmo sad mi okrenuti stranicu i idemo dalje. Ne možemo tako. Moramo da razgovaramo o svemu tome da bi buduće generacije imale neke zdravije stavove.
 
Kod nas je to jedno vrijeme krenulo u nekom smjeru, malo se video neki pomak, onda dođe vrijeme kad to stoji, možda krene i unazad. Treba iskoristiti sve te velike događaje, poput hapšenja haških optuženika. Kad se  tako nešto desi, onda treba da pričamo o tome zašto je taj čovjek uhapšen, a ne šta je jeo i šta je nosio taj dan kad je išao u Hag. Od toga se pravi reality show. Imam osjećaj da će još puno vremena morati da prođe, da bi se desila stvarna katarza, pa da onda možemo okrenuti stranicu. Naravno, moraju da dođu neki političari koji su sposobni da to urade. Teško to mogu uraditi ljudi koji su učestvovali u tim ratnim dešavanjima i koji i dan-danas negiraju neke stvari.

Koliko je realno da se takvi ljudi pojave, naročito nakon razočaranja koje su priredili političari iz tzv. socijaldemokratske opcije, kako u Srbiji tako i u BiH?
 
U BiH se pojavila Naša stranka, koju sam u više navrata i podržao. To su novi ljudi koji donose jednu novu, zdravu politiku. Nisu dakle političari koji se već dvadeset godina vucaju po parlamentima i pred svake izbore pokrenu priču o promjenama a dan nakon izbora nastave po starom. Ja vjerujem da je Naša stranka u ovih par godina sazrela u ozbiljnu političku opciju, da su to građani prepoznali i da će na slijedećim izborima odnjeti veliki broj glasova. U Srbiji je uvijek tu bio Čedo. Njegovi stavovi i politika prema BiH je vazda bila korektna međutim vidim da se i njegovo ime spominje u nekim aferama.
 
Hip hop pokret je prvi nakon rata počeo da povezuje izvođače sa svih strana bivše zemlje. Sjećaš li se kako je uopšte počelo to povezivanje, kako ste čuli jedni za druge u vrijeme kad internet još nije bio toliko aktuelan?
 
Nije toliko bio aktuelan, ali mi smo tad, radeći svoju emisiju FM Jam na Radio Kameleonu imali neki pristup i tad je to tek počelo da zaživljava i počeli su da se čuju prvi snimci preko interneta. Sećam se kako sam se oduševio kad sam prvi put čuo Marčelovu pjesmu koju smo skinuli sa interneta ili nam ju je on poslao, ne mogu se sjetiti sad.  Ubrzo nakon toga je uslijedilo njegovo gostovanje u Tuzli za rođendan naše emisije. Kontakt sa ekipom iz Zagreba je došao preko Ede. On je živio u Zagrebu i kad smo se svi ok te emisije upoznali i počeli družiti,  Edo jednom priliko sa sobom poneo sve te albume iz Hvatske i tako se uspostavio neki kontakt.
 
Što se tiče Beograda, taj prvi kontak je bio sa Bassivity ekipom koja je izdala moj prvi CD, kao i Edin. Moj prvi spot je takođe radila ekipa iz Beograda. Tad smo se, prvi put kad smo dolazili u Beograd, upoznali sa cijelom tom ekipom: sa VIP-om, Ajsom, Marčelom. To je bio jedan fin period gdje smo se svi povezali i jedva čekali da  negdje malo proputujemo, da se upoznamo, da se družimo i da na kraju snimamo i nastupamo.

Muzika vas je doslovno međusobno povezala.
 
Jeste, hip hop nas je spojio. Sjećam se da je Marčelo bio, ne znam da li baš prvi, ali sigurno jedan od prvih izvođača iz Srbije koji je u Tuzli nastupao poslije rata. Ubrajam naravno sve žanrove – pop, rok, hip hop. Možda je jedino Balašević bio prije njega. (Smeh)
 
O tom vašem prvom susretu govori i pjesma sa novog albuma Creme de la creme Begins, u kojoj opsiuješ i nelagodu koju si osjećao kada si prvi put posle rata dolazio u Beograd. Osjećaš li je još uvijek?
 
Jako malo. Prvi put je bilo dosta i straha i te frke. Mislim, neosnovanog straha. To sam zaključio nakon posjete. To ne važi samo za Beograd, nego i za druge gradove i države ex-Ju gdje smo putovali. Lagao bih da mi je bilo totalno svejedno, da sam bio opušten – nije. Naravno, nije se desio nikakav incident niti bilo šta slično, ali jednostavno, taj strah koji je bio usađen u nas koji smo pokupili slušajući i gledajući priče, proživljavajući sve to. Danas je to u mnogo manjoj mjeri. Baš sam sa Milanom (iz pjesme Pismo Milanu, prim. aut.) nedavno pričao kad smo sjedili zadnji pit u Beogradu, da smo prije, kad sam počeo da dolazim uglavnom išli u neke zavučene kafiće, a danas kad dođem, sjednem kod Konja opušteno na kaficu.
To je neki najbolji način kako da se odnesu predrasude: da dođeš i pričaš s ljudima, da uspostaviš kontakt. Vjerujem da je isto tako bilo i s Marčelom kad je došao kod nas. Dušan Komarčević (e-Novine)