Kliker.info

Međunarodna javnost hvali činjenicu da je nakon pet godina počeo funkcionisati Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje između Bosne i Hercegovine (BiH) i Evropske unije (EU), što pokazuje koliko su mala očekivanja od BiH.

Ovo u intervjuu za RSE kaže Adnan Ćerimagić, analitičar Evropske inicijative za stabilnost iz Berlina (ESI). Naglašava da je za prevazilaženje zdravstvene ali i drugih kriza, neophodno imati viziju budućnosti, za narednih pet ili deset godina, što bh. političari nemaju.

RSE: Nedavno je Evropska inicijativa za stabilnost objavila da BiH i još nekoliko zemalja Zapadnog Balkana spadaju među zemlje s najvećim rastom broja zaraženih korona virusom. Na koji način je urađena ova analiza i da li je bilo reakcija?

Ćerimagić: Preuzeli smo podatke od Evropskog centra za prevenciju bolesti. Uzeli smo 30. juni i 30. juli kao tačke presjeka, i na osnovu tih podataka predstavili situaciju u odnosu na 100.000 stanovnika, za zemlje Evropske unije – njih 27 i za šest zemalja Zapadnog Balkana. Rezultat odnosa između ova dva datuma je da se u samo tri zemlje broj novozaraženih na 100.000 stanovnika smanjio, u tri je ostao isti, a u 27 je rastao.​

Ali, ono što je bilo iznenađujuće i zabrinjavajuće je da su među prvih pet zemalja po porastu, četiri sa Zapadnog Balkana, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, i da je taj rast dramatično veći u odnosu na prosjek Evropske unije i na većinu zemalja Unije. Znači, način na koji se virus širio u zemljama Zapadnog Balkana je puno brži i dramatičniji u odnosu na zemlje Evropske unije.

Nije bilo reakcije stručnjaka. Doktorima koji liječe i brinu o pacijentima, te brojke ne znače ništa. Oni su na prvoj liniji i njihova borba se time ne mijenja. Naša analiza je bila usmjerena prema građanima, prije svega Zapadnog Balkana, prema privredi i prema političarima.

Pokazalo se dosta interesa među građanima i među nekolicinom političara koji su se interesovali šta takva razlika između BiH i prosjeka EU znači za budućnost, kada je u pitanju robna razmjena ili mjere koje EU uvodi prema zemljama Zapadnog Balkana.

RSE: Krajem jula s radom je počeo Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje BiH-EU. Nakon pet godina nesuglasica, usvojen je Poslovnik o radu, čime je ispunjen jedan od četrnaest prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije, koje je objavljeno u maju 2019. godine. Taj korak je naišao na odobravanje posebno u međunarodnim krugovima. Da li se li se pri tom zaboravilo koliko dugo je trebalo da se ova blokada u procesu integrisanja otkloni?

Ćerimagić: Kada mali korak u napretku izaziva pozitivne političke reakcije, kada se hvali nešto što je čekalo na realizaciju punih pet godina, to najbolje pokazuje koliko su očekivanja od Bosne i Hercegovine niska i mala. Činjenica je da su svi, od komesara za proširenje do pojedinih diplomata iz zemalja članica EU reagovali na nešto što se u slučaju drugih zemalja Zapadnog Balkana podrazumijeva i prolazi neopaženo.

Ipak, smatram da nije zaboravljeno koliko dugo je bilo potrebno da ovaj Odbor počne s radom i šta je sve preostalo izliste zadataka Evropske unije. Radi se o želji da se podrže svi koraci, koliko god oni mali bili. Upravo mali koraci koji se računaju u uspjeh BiH, neće promijeniti svakodnevnicu građana, što bi trebalo prije svega da njih zabrinjava.

RSE: Zvaničnici Bosne i Hercegovine najavljuju da će do kraja godine biti ispunjena većina od 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije. Koliko je to realno?

Ćerimagić: Ono što je u ovom trenutku realno i na čemu bi trebalo raditi jeste da BiH dobije preporuku za kandidatski status od Evropske komisije. To ne znači kandidatski status, to je preporuka, o kojoj članice EU razgovaraju. Za preporuku potrebno je uraditi manji dio od 14 prioriteta koje je prošle godine Evropska komisija predstavila, i treba vidjeti šta dodatno zemlje članice očekuju. To je možda jedino realno u ovom trenutku. Razgovara se recimo, o programu integrisanja, o uspostavljanju mehanizma koji će omogućiti korištenje fondova EU za poljoprivredu.

Ono što je izazvalo reakciju to je parlamentarni odbor i dogovor o izborima u Mostaru, što vodi ka potencijalnoj preporuci Evropske komisije. Mislim da se na to BiH treba fokusirati i pokušati da se do objavljivanja Izvještaja Evropske komisije, koji se očekuje u narednih nekoliko mjeseci, uspije izboriti za preporuku Evropske komisije, pa tek onda ići u borbu za status kandidata.

Kada bi BiH ispunila sve prioritete i sve mjere koje su u njima navedene, onda bi to značilo da su ispunjeni uslovi koje je Evropska komisija postavila za otvaranje pregovora. Sada je BiH dosta daleko od toga.

RSE: Njemačka je 1. jula preuzela predsjedavanje Vijećem Evropske unije, u okolnostima nezabilježenim do danas, u pandemiji COVID-19. Šta se, prema Vašem mišljenju, može očekivati od te njemačke uloge?

Ćerimagić: Očekivanje broj jedan je da Evropska unija sama sebe spasi. Svima je, čak i bh. političarima u posljednjih šest mjeseci postalo kristalno jasno koliko je BiH kao država, kao društvo, kao ekonomija, vezana za Evropsku uniju, koliko bilo kakvo pomjeranje unutar Evropske unije ima uticaja na BiH, bilo da se radi o izvozu ili uvozu roba, o investicijama ili doznakama koje dijaspora šalje iz Evropske unije.

Ako gledamo postojeće pokazatelje, bilo da se radi o smanjenju stranih investicija u Bosni i Hercegovini od skoro 250 miliona konvertibilnih maraka (KM), ili smanjenju indirektnih poreza od skoro 450 miliona KM, vidimo da se ekonomske posljedice pandemije osjećaju i još će se više osjetiti. To što će EU krenuti s ekonomskim oporavkom i spasiti sebe, neće značiti da će se Bosna i Hercegovina vratiti na onaj predpandemijski period ili da će se zbog toga iznenada i iz ničega razviti u zemlju u kojoj ekonomski napredak ide dramatično na bolje.

To ovisi prije svega od Bosne i Hercegovine. Mislim da pandemija i sve što se dešava u Evropskoj uniji, shvatanje povezanosti sa EU, moralo bi dovesti do toga da BiH kao društvo, kao ekonomija, kao građani, krene sa internim razgovorom – šta je vizija budućnosti, kako u ekonomiji tako i u drugim oblastima u narednih pet – dest godina, i da se energija usmjeri ka tome. Zemlje bez takve vizije, proći će daleko gore od onih koje će uspjeti u tome. Ja bih volio da Bosna i Hercegovina bude među zemljama koje će uspješnije proći kroz ovu krizu.

RSE: Poznato je da bi Portugal i Slovenija trebali predsjedavati Evropskom unijom naredne godine, pa su ove zemlje, zajedno s Njemačkom, sačinile zajednički plan djelovanja, u kojem se između ostalog navodi kako će se raditi na nastavku procesa proširenja na Zapadnom Balkanu. Šta mislite, koliko je to realno?

Ćerimagić: Ako razmišljamo o ukupnoj politici proširenja, u posljednje dvije ili tri godine, ona je bila pod značajnim udarom u samoj EU, ali i u zemaljama Zapadnog Balkana od strane političara koji su deklarativno bili za priključenje ali reformski nisu radili puno. Tokom prošle godine postojao je određeni osjećaj da će ta politika u potpunosti umrijeti, da će se od te perspektive punopravnog članstva u Evropskoj uniji odustati. To se nije desilo iz raznoraznih razloga. Budućnost politike proširenja ovisi prije svega od impulsa koji dolaze iz zemalja Zapadnog Balkana.

Ako vidimo šta je uradila Albanija, šta je uradila Sjeverna Makedonija da bi zadobila pažnju Unije i da bi pokrenula potrebne procese, jasno je da samo pozitivnom agendom i pozitivnim vijestima, željom i radom se mogu stvari pomjerati.

Ono što je moje očekivanje i od Slovenije i od Njemačke, jeste da u ekonomskom, političkom i pravnom smislu krenu puno brže i snažnije sa integracijom zemalja Zapadnog Balkana, bilo da se radi o jedinstvenom tržištu, o mehanizmima vezanim za vladavinu prava ili druge inicijative. U biti, dok se čeka na punopravno članstvo, najvažnije je biti što integrisaniji u Evropsku Uniju, kako bi svi potresi, globalni i regionalni, bili pod njenom većom zaštitom i podrškom.

RSE: Bosna i Hercegovina kao i region, suočena je s teškom zdravstvenom krizom, ali i sa brojnim drugim problemima. Kako ih Vi vidite?

Ćerimagić: Pored zdravstvene, suočavamo se sa ekonomskom a potencijalno i društvenom krizom. Što se BiH tiče, dosadašnje upravljanje siromašnim resursima sastojalo se u gašenju lokalnih požara bez ideje i ulaganja koje bi dovelo do bogatijih bh. građana. To je, uz podršku izvana, koliko toliko bilo moguće u vremenu određene globalne stabilnosti. Sa pandemijom i svime što je sa sobom izbacila, takav će se pristup teško nastaviti.

Potrebno je, da i uz pritisak privrede i građana, političari u BiH razviju jasnu viziju i osmisle konkretne korake, sa kojim bi za podršku išli prema svim dobronamjernim, bogatijim i organizovanijim partnerima, prije svih prema EU, ali i SAD-u ili Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ta vizija, ali i konkretni koraci, da bi bili uspješni, moraju iznenaditi, kako građane i privredu tako i međunarodne partnere, a to mogu uraditi samo ako budu pozitivni i kvalitetni. Siguran sam da u BiH ima ljudi sa kapacitetima za takvo nešto, ali je nužno da oni koji u ovom trenutku upravljaju procesima prepoznaju u kakvom trenutku se svijet i BiH nalaze, te da pruže priliku kvalitetnim ljudima.

Gordana Sandić-Hadžihasanović (RSE)