hamburger-icon

Kliker.info

Željko Ivanković : Krivi navod, lažno predstavljanje

Željko Ivanković : Krivi navod, lažno predstavljanje

07 Marta
09:37 2023

Oduvijek postoje krivi navodi, kao stvar površnosti, neodgovornosti, šlampavosti, ali jednako tako lažno ili netočno predstavljanje, krivotvorenje podataka, ali tek nas je nedavno, dok je predsjednik najmoćnije zemlje svijeta bio Donald Trump, on podučio da se takve stvari, sve prisutnije u javnom prostoru, mogu gledati i drukčije, gledati ih ”samo” i ”tek” kao alternativne istine.

Piše : Željko Ivanković (Autograf)

Nisu to, dakle slučajne ili namjerne pogreške, poluistine ili laži, falsifikati ili hotimično iskrivljavanje podataka, činjenica, istina nego, eto, nešto što može biti i jest samo – alternativa.

A to je tek drugi način izražavanja, govorenja o nečem tako evidentnom, a što se ubuduće neće smatrati lažju, čak gnusnom lažju. Iz sfere književne, mitološke ili religijske istine, koju su pokrivali neki drugi autoriteti, najednom su se istine spustile u sekularnu sferu i dobile su aureolu ”alternativne istine”.

Znamo što biva s onima koji sumnjaju u vjerske ili vjerom zaogrnute istine (Iran, npr.). A vidjeli smo, također, i da tko se ”igra” s Putinovim istinama lako pada kroz prozor ili se smrtonosno posklizne na ulici.

Nekada se za takve ljude, ljude jeftinih laži (u literaturi) govorilo da su Pinocchio ili Münchhausen, a danas je uz Putinovo ime već i spominjanje Goebbelsa smiješno jer je ruski predsjednik za samo godinu dana pretekao Josepha Goebbelsa u svim tolikim godinama njegova ludovanja. Ili nam se to čini zbog broja medija koji su premrežili svijet, pa se njegova javna eksponiranost enormno multiplicira.

Vratit ćemo se ipak našim malim prostorima i, ipak, nekim blažim, mnogo blažim slučajevima. Ovi drastični slučajevi samo su opaka ilustracija kamo vodi bilo koje neoprezno rukovanje s činjenicama, poluistinama ili sitnim lažima, a kamoli bilo koja zloupotreba ili namjerno iskrivljavanje činjenica, proizvođenje laži.

Nećemo ni o manje drastičnim, agresivnim i arogantnim primjerima što ih svakodnevno, doduše bez popratnih ispadanja kroz prozor ili poskliznuća na bananu, proizvodi Vučić. S njim se, uostalom, svaki dan sprda već više od pola Srbije. Odskora i zbog trumpovske tvrdnje da je prosječna plaća u Srbiji od 718 eura veća od one u Crnoj Gori od 726 eura.

Međutim pored nas sve vrijeme i svakodnevno prolaze na stotine onih manjih, manje vidljivih i, reklo bi se, beznačajnijih, benignijih ”alternativnih istina”.

I svejedno je bile one političke ili ”manje opasne” prirode, bile namjerno proizvedene od strane arogantnih moćnika ili, kako već rekosmo, tek produkt površnosti, neodgovornosti i šlamperaja, one spadaju u istu kategoriju neovisno o svojoj snazi i (mogućem) konačnom učinku.

Pa, evo ih nekoliko, uzetih posve neselektivno, jer ih ovdje skupljene veže samo vrijeme našeg susreta s njima.

A onda sljedeći put za sebe drsko ustvrdi: ”Izetbegovići su skromna i poštena familija!” A Brut je častan čovjek, reče Marko Antonije! (Shakespeare ”Julije Cezar”).

Drugi primjer: Pitaju premijera Plenkovića kako to da je Hrvatska među pet zemalja Europske unije s najvećom stopom inflacije, a on kaže: ”Ja to vidim ovako: Mi smo među onim zemljama koje su u EU imale najveću stopu rasta BDP-a”. Alternativna istina iz pozicije arogancije! Može mu se!

Odlično, baš onako literarno. Nekako ovako:

”Dobar dan, kako si, čuo sam da imaš rak jetre.”

”Dobar dan, moj vid je baš odličan i uopće ne trebam naočale.”

Da, morate biti baš drastični da biste pokazali kako to i što to govore Trump ili Putin, Izetbegović ili Plenković, Vučić ili Dodik, ljudi na poziciji moći gdje mogu sve što hoće. Pa, čak anestezirati novinara da ne zna, ne može ili ne smije postaviti potpitanje, novo pitanje… Izvrgnuti poruzi zdrav razum, uvrijediti svaku logiku.

A i kako bi, jadni, neiskusni ili nekompetentni novinari, kad čak ni političari u svojoj drskoj svemoći ne znaju koliko mogu i hoće sve dok im se za to ne ukaže potreba… I prigoda! Znaju i oni kad, kome i kako mogu tako.

Kupljena diploma srednje škole, kupljena diploma fakulteta, čak kupljen i doktorat i na osnovi ovako stečenih titula i sva enormna stečena prava, a da okupljenim radnim mjestima, kupljenim zastupnicima u političkim forumima i ne govorimo, tek su dio problema koji je oblikovao javni prostor. Sve ilegalno – reći će netko. Da, opet nešto drastično!

Hoćete nešto manje drastično, a na istom fonu? Gdje sve izgleda normalno i neproblematično, a i dalje se neistinama ili poluistinama, krivim navodima, lažnim predstavljanjima, alternativnim istinama, kontaminira javni prostor?! Ok.

Što, primjerice, sa slučajem novoprimljenih članova ANUBiH koji sami sebe imenuju ili za koje se, kad se pojave u javnosti, kaže da su akademici?! Pa, zar nisu, pitate se naivno ili kao nedovoljno upućeni? Jesu, ali dopisni članovi ANUBiH! Akademik je samo redoviti član neke Akademije! No koga je to briga i što je to u odnosu na…

Za naš portal piše ”akademik”, čitam na jednom mjestu i pitam se diže li portal ugled sebi ili svome suradniku ili oboje sudjeluju u lažnom predstavljanju, krivom navodu, širenju alternativnih istina…

Ili samo šire polje sveopćeg neznanja, neobrazovanja, nenačitanosti i arogantno demonstriraju društveno sveraširenu ignoranciju!? Moralno i intelektualno potonuće, čak i tamo gdje bi se to najmanje očekivalo i gdje to, na prvi pogled ništa ne znači.

Čitam, primjerice, ovih dana u knjizi Davora Kristića o Ivi Andriću ”Kronika jednog beščašća” kako autor Radovana Karadžića na dva mjesta titulira profesorom, a kad se spominje Adila Zulfikarpašića uz njegovo ime stoji atribucija akademik…

Radovan Karadžić je bio liječnik, psihijatar, a kad je 1980. pisao esej o Andrićevom Latasu, nije bio profesor, nego ga je autor pisao ili kao psihijatar ili kao književnik.

A za ”akademika” Adila Zulfikarpašića se pitamo otkud uopće autoru ideja da bi Adil Zulfikarpašić bio akademik? Zar je malo što se, sa svojim šesnaestostoljetnim softverom u glavi, predstavljao kao beg?

Naravno, to bi u slučaju Davora Kristića, osim diskutabilnosti naslova, bila mala pogreška u oba slučaja kad ona ne bi vukla za sobom sumnju, pitanje, u slučaju ovakvih knjiga nimalo naivno, a kako onda vjerovati u neke druge podatke, činjenice, ako autora, posve nenamjerno, uhvatite u ovakvim ”sitnim” pogreškama.

Poticaj za ovaj ili ovako intoniran tekst, evo priznajem pri kraju, potekao je iz čitanja nekih medijskih napisa vezanih uz novoimenovanog zagrebačkog nadbiskupa koadjutora Dražena Kutlešu.

Nastranu sva laička ili crkvena nagađanja uz novog nadbiskupa, mene ovdje zanima samo činjenica da ga se uporno naziva Hercegovcem, a svi pišu kako je rođen u Tomislavgradu, bivšem Duvnu. I nije prvi put da se tako govori o Hercegovcima. Nisam jednom pročitao ili čuo da je i izbornik hrvatske nogometne vrste, Zlatko Dalić, Hercegovac. A čovjek je rođen u Livnu.

Otkud to? U medijima se, istina, zadnjih dva i pol desetljeća govori da je Livanjski kanton, Kanton broj 10, ustvari Herceg-bosanska županija. Nemam ništa protiv da se netko ili nešto imenuje kako god hoće. No valja reći da u cijeloj Herceg-bosanskoj županiji nema ni centimetra zemlje koja pripada Hercegovini.

No vratimo se nadbiskupu Kutleši i priči o njegovoj Hercegovini i njemu kao Hercegovcu.

U BiH postoji zemljopisna podjela na Bosnu i Hercegovinu i ona je nedvosmislena, nedvojbena. Postoji, istina, i crkvena podjela, pa je i ona jasna: Vrhbosanska nadbiskupija, Banjolučka biskupija i Mostarsko-duvanjska biskupija te Franjevačka provincija Bosna Srebrena i Hercegovačka franjevačka provincija (da ne spominjem i druge podjele). Te se dvije podjele naprosto ne poklapaju.

To što su neki dijelovi BiH, koji geografski pripadaju Bosni, crkveno hercegovački, ne znači i da su samim tim i zemljopisno Hercegovina, pa tako ni nadbiskup Kutleša, niti itko tko je rođen u Duvnu nije, Hercegovac. Ne barem zemljopisno. Crkveno, podrijetlom, mentalitetski, politički… može. Može u BiH sve…

Međutim ne na način na koji o tome misle neki na Kaptolu, koji se imenovanjem novog biskupa osjećaju ”kažnjenima”, ni oni koji misle da će s Kutlešom ”stradati” Međugorje, niti na način većine zagrebačkih novinara koja nikad nije prešla ni Unu ni Savu, a sve što znaju o BiH pritom im se svodi na stih ”Herceg-Bosno, srce ponosno!”.

A tek Dalić? Pa, čovjek nije Hercegovac, sve i kad sam šuti na to kad ga tako imenuju! Nije nešto samo po sebi ni dobro ni loše, ali nešto naprosto jest ili nije.

Nije moje, dakako, da ”Zagrepčane” učim ni zemljopisu, ni povijesti, ni jeziku, ali mnogima bi u javnom životu Hrvatske, sudeći ponajprije po onome što nam nude zagrebački mediji, itekako dobro došle poneke pouke i to u sva tri ovdje spomenuta segmenta.

A dok se to jednom ozbiljno ne dogodi, može se Zagreb plašiti svojih Hercegovaca, a mogu i politički Hercegovci (a među njima je i dio zavičajnih Bosanaca), kao što i rade, preko Ivana pljuckati na ne-Hrvate, manje Hrvate, Alijine Hrvate ili kako ih već zovu, ali pritom neće biti ni veći Hrvati, ni, naročito, ičim relevantniji od drugih osim onim što osobno i pojedinačno jesu i koliko to jesu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku