Kliker.info

Piše : Vuk Bačanović (BH Dani)

Koliko smo puta mogli čuti i pročitati stavove univerzitetskih profesora, ekonomista, političara i novinara da Karl Marx nije imao pravo, da je možda i imao neki uvid u način funkcionisanja kapitalizma, ali da je propustio da utvrdi dinamizam i fleksibilnost kapitalističkog sistema, najprije njegovu mogućnost da prevlada krize i reproducira se. Pa ipak, kriza kojoj se kraj ne nazire i koja, očigledno, nema razrješenja u sistemu koji je kreirao, sve više navodi na razmišljanje da je Marx imao pravo, ne samo u svojim analizama funkcionisanja kapitalističkih proizvodnih odnosa, već i u predlaganju alternative, društva u kojem demokratija ne bi bila sputana vlasničkim odnosima i koje bi demokratskim planiranjem ekonomije označilo kraj korporativnom banditizmu, mafiokratijama, ugnjetavanjima, ratovima za resurse, kao i ideologijama kojima se realiziraju: ideologijama nacionalizma.

Prvi maj je, kao praznik rada, spomendan na masakr radnika izvršen na čikaškom Haymarketu 1. 5. 1886. Štrajkovali su zahtijevajući osmosatno radno vrijeme. To je bilo prije 127 godina. A kako stvari stoje danas u BiH? Pored 554.714 nezaposlenih (među kojima dominiraju visokokvalifikovane i kvalifikovane osobe), dakle onih koji su ili na socijalnoj pomoći, ili rade neprijavljeni i izrabljivani u sivoj ekonomiji, šta preostaje? Radnici GRAS-a, koje svako pljuje i vrijeđa jer štrajkuju zbog neprimanja plate, koja je toliko “bezobrazno” visoka da je jedva dovoljna za preživljavanje četveročlane porodice? Radnice u tržnim centrima koje dobijaju otkaz ukoliko zatrudne, pa čak i u slučajevima po život opasnih krvarenja, kada ne ostaju u bolnici u strahu od otkaza i koje su toliko bespomoćne da nisu ni vrijedne pljuvačine?

Predsjednik Saveza “samostalnih” sindikata koji obznanjuje da prima platu od 2400 KM i da nikakvih protesta neće biti. Bez vodstva ih ne može ni biti. Njega nema u žutom sindikatu. Svakako ga nema ni u raznim “građanskim” organizacijama koje licemjerno cvile za “pravdom i redom”, dok rasistički ponižavaju radničku klasu zbog neurbanog porijekla, neprimjerenih manira, pa čak i izgleda. Političke partije, “lijeve” i desne, duboko zabrazdile u međusobne borbe za vlast i planske mistifikacije stvarnosti, obezglavljenoj radničkoj klasi i dalje serviraju isto: identitetluke.

Tako se cijeli region ponovo ne bavi visinom ličnog dohotka ili sigurnošću radnog mjesta. Bavimo se time jesu li se “oni” izvinuli nama, ili smo se “mi” izvinuli njima, baš kao da je većina “nas” i “njih” ikada imala dovoljno novca, informacija i oružja da odlučuje o “našim” i “njihovim” sudbinama. Radnička klasu se i dalje okrutno zabavlja hrvatstvom, srpstvom i bošnjaštvom. Jedni šampioni boraca za nacionalna prava su, zbog privremenog ideološkog sporazuma, na zalazu, dok se nove postave pripremaju i čekaju situaciju da ponovo zaigraju ugrubo igrajući na kartu tobožnje ugroženosti. Jedini otpor dolazi od “Ostalih”, iako ostaje nejasno kako će “ostalost” obnoviti posrnulu nacionalnu ekonomiju. Nacionalističke fantazmagorije nastavljaju bezočno šamarati bosanskohercegovačku radničku klasu, koja se, razdrobljena i zavađena, vodi linijom manjeg otpora. Ali, postojeća kriza nije obična kriza.

Uvjerljivih laži nestaje, a i radničke mogućnosti da se nekako izmigolji i preživi, baš kao i radnicima na Haymarketu, davne 1886. Kompradorski bosanskohercegovački nacionalizmi, koje teško da možemo i nazvati nacionalizmima u pravom smislu te riječi (jer bez konsenzusa velikih sila niti mogu ratovati, niti se miriti, niti postati konkurencija velikima), imaju još manje izbora, budući da kao “najslabija karika” u globalnim kretanjima, uvijek imaju najmanje mrvica koje mogu bacati vlastitim narodima. Mrvica još uvijek ima, ali se i za njihovo bacanje mora obraćati MMF-u. Ono što sljeduje je smanjivanje i tih porcija, jer se prelijevanje iz šupljeg u prazno ne može neprestano vršiti. Ako su nacije, kako ih je definirao Benedict Andreson “imaginarne zajednice”, onda su bijedni bosanskohercegovački etnizmi, bazirani na konstantnoj rasprodaji “porodičnog srebra” u odnosu na realnost zajedničke, radničke, bijede i ugroženosti, još imaginarniji. Ali, to je, očigledno istorijska lekcija koja tek ima da se nauči. Ukoliko se ne nauči, ko će rizikovati da dočeka naredna izvinjavanja?