Kliker.info

Priznajem: naslov sam posudila od Dine Merlina, ali moj tekst – za razliku od njegove pjesme – ne tiče se Alije Miladina, prvoborca sarajevske odbrane iz redova Zelenih beretki, već Alije Izetbegovića, prvoborca Predsjedništva BiH iz redova SDA.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

U subotu je obilježana 90. godišnjica Alijinog rođenja, a o njegovom je životu, teškom ali junačkom, nadahnuto govorio njegov sin Bakir, danas nasljednik na očevim funkcijama, po drugi put izabran u državno Predsjedništvo i konačno lider SDA. No, ne kanim se baviti usporedbama oca i sina, naprotiv: povod ovom tekstu je snažna podrška sina Bakira da se konačno raspetljaju političke afere iz vremena oca Alije. Izetbegović mlađi o tome govori i u intervjuu u ovom broju Oslobođenja, objašnjavajući međustranački dogovor SDA, Stranke za BiH, A SDA i BPS-a da "zajednički daju punu institucionalnu i stranačku podršku rješavanju političkih atentata počinjenih u toku i nakon rata" i sam ih nabraja: porodice Halilović, Ugljen, Leotar, kaže on, "s pravom očekuju da im tužilaštva i sudovi daju odgovor, i moja porodica već deceniju očekuje odgovor u vezi sa napadom na mezar Alije Izetbegovića".  Pa, da krenemo Bakirovim redom.

Porodica Halilović, otac Sefer, sin Semir i kćerka Mirela, svi članovi BPS-a (otac predsjednik, sin potpredsjednik i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, kćerka zastupnica u Parlamentu FBiH), 7. jula 1993. doživjeli su porodičnu tragediju: u eksploziji na Ciglanama život je izgubila Mediha, supruga Sefera Halilovića i majka Semirova i Mirelina, i njezin brat Edin Rondić. Nepun mjesec ranije (8. juna) Sefer Halilović je smijenjen s komandne pozicije u Generalštabu ARBiH: zapravo je odlukom Predsjedništva BiH (čitaj: Alijinom) za komandanta Generalštaba imenovan Rasim Delić, a Sefer je ostao načelnik sve do 1. novembra iste godine. U međuvremenu je bio i u Hercegovini i pod istragom i u kućnom pritvoru: akcija Neretva bila je predmet u Haagu, zbog zločina počinjenih nad civilima Grabovice i Uzdola. Tribunal je odlučio da Halilović u akciji Neretva ‘93 nije imao komandnu ulogu i oslobođen je. U samom Haagu, Halilović je istrajavao u tvrdnji da su “Alija Izetbegović, Rasim Delić i Bakir Alispahić krivi za zločine koje su pripadnici Armije RBiH počinili u septembru 1993. u Grabovici”.

Istraga i kućni pritvor dogodili su se u ratnom Sarajevu, u jesen 1993, kada se država BiH obračunavala sa kriminalom i korupcijom u vlastitim redovima: čuvenog 26. oktobra, kada je uhapšen i ubijen Mušan Topalović Caco, kada se predao Ramiz Delalić Ćelo, Sefer Halilović je pritvoren i ispitivan. Bakir Alispahić, tadašnji ministar policije, i Rasim Delić, tadašnji komandant ARBiH, koji su zajednički vodili ovu akciju, zajednički su i potpisali krivičnu prijavu protiv Halilovića – između ostalih (ne)djela teretili su ga i za ambiciju državnog udara usred rata – no Halilović nije procesuiran. Kažu, Alijinom voljom. Smrt njegove supruge i njezina brata bili su predmet policijske i vojne, odnosno vojno-policijske istrage: za državu BiH to je bila agresorska granata. Na 20. godišnjicu smrti majke, Semir Halilović je – u intervjuu za Nezavisne novine – kazao kako taj događaj porodica Halilović 15 godina tretira atentatom, “bila je bomba, znaju se inspiratori, zataškivači i egzekutori”. “Kada je politika u pitanju, bit ću vrlo jasan: ubistvo načelnika Generalštaba Armije RbiH, generala Sefera Halilovića mogao je narediti i odobriti samo Alija Izetbegović”, kazao je Halilović mlađi optužujući – kao izvršioce – Bakira Alispahića, Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Bakira Sadovića, Nedžada Herendu, Nedžada Ugljena…

I porodica Ugljen, rekosmo, očekuje odgovor: Nedžad Ugljen je ubijen 28. septembra 1996. godine u Prijedorskoj ulici u Sarajevu. Na parkingu, samo koji čas nakon što je stigao iz Mostara. U času smrti bio je pomoćnik direktora AID-a (direktor je bio Kemal Ademović). Ovaj dugogodišnji obavještajac i isto tako dugogodišnji bliski suradnik Bakira Alispahića – i dok je Alispahić bio ministar policije a i kasnije kada je bio direktor AID-a – u Sarajevo je i došao iz Mostara, kao dokazani kadar nekadašnje Službe državne bezbjednosti: uoči samog rata Ugljen je imao podebeo, iscrpan i intenzivno obrađen dosje Adila Zulfikarpašića. U nekadašnjem SDB-u, naime, pokrivao je jugoslovensku emigraciju u inozemstvu. Nema, naravno, dovoljno prostora za detaljisanje, ali važno je prisjetiti se da je Ugljen – istraga je to utvrdila – znao da ga prate, čak je to tvrdio u nekoliko telefonskih razgovora, pa i tokom puta iz Mostara! Senadu Pećaninu, tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku Dana, na ulici je rekao čak i da se plaši da će biti ubijen. Kasnije se ispostavilo da je Ugljen na više mjesta izrekao istu tvrdnju, a na više adresa pohranio kasetu koju je snimio na KCUS-u, istoga dana kada je Nedžad Herenda, također radnik AID-a, izronio iz šahta u koji je dospio nakon otmice koju su izveli također AID-ovci?!

Edin Garaplija, Haris Pezo i Refik Muran, Herendini otmičari, osuđeni su pa oslobođeni, no jednako su tvrdili da su Herendu oteli po pravilima službe i naredbi pretpostavljenog, da su Herendu čuvali u MUP-ovim “sigurnim kućama” (i mučili), odnosno prevozili u službenim automobilima. Pred Vrhovnim sudom FBiH Garaplija je objasnio da je akcija Orao provedena po Zakonu o AID-u, a da je informacije, kao i naredbu za Herendino ispitivanje dobio od direktora Ademovića i to zbog Ševa, čiji je Herenda bio istaknuti član. Garaplija je i od Suda tražio da “svoje iskaze o Ševama daju Alija i Bakir Izetbegović, Kemal Ademović, Fikret Mašić, Husein Hajdarević, Irfan Ljevaković i Jusuf Pušina”, dok je Ugljen – bilježeći na kaseti Herendin iskaz u bolnici – zapravo dokumentirao stravičnu priču o mučenju i pokušaju ubistva. Sam je tvrdio da taj slučaj ima veze s njim, odnosno da je Herenda ispitivan o njemu, Bakiru Alishaiću i Enveru Mujezinoviću. Alispahić je u to vrijeme bio sklonjen – zbog Pogorelice – naredbom Alije Izetbegovića i radio je u Ministarstvu vanjskih poslova. Pogorelica je posebna priča, no zbog nje je Alispahić naknadno hapšen, suđen i oslobođen. I jedino što nikada nije demantirao bila je njegova odanost i spremnost da bez pogovora izvršava naredbe svog pretpostavljenog Alije Izetbegovića. Što se ubistva Nedžada Ugljena tiče, čak su i istražitelji novinarima priznavali kako su znali da su opstruirani, a javnost je ostala u dubokom uvjerenju da je – upravo zbog svih povezanih slučajeva – Nedžad Ugljen žrtva državnog terora, najtipičniji primjer egzekucije svjedoka koji previše zna.

Da ne zaboravimo porodicu Leutar: Jozo Leutar je ubijen u Sarajevu, na Ciglanama, u službenom automobilu 16. marta 1999. godine. Eksplozivna naprava koja mu je nanijela smrtonosne rane bila je montirana pod njegov službeni automobil tada zamjenika ministra unutarnjih poslova Vlade Federacije BiH. Bilo je i hapšenja, pa i suđenja, no ubice nikada nisu otkrivene. Ostala je zabilježena izjava Alije Izetbegovića koji je mudro zaključio kako su Leutara ubile “ili njihovi ekstremisti ili naše budale”. Da je Alija Izetbegović umio lakonski slikati stvarnost, svjedoči i njegovo obrazloženje smjene Sefera Halilovića sa mjesta prvog čovjeka Armije RBiH puno godina kasnije – 2000. u knjizi “Sjećanja” (autobiografski zapisi): “manjak lične hrabrosti”. Danas se čini kako i njegov sin i Halilović sa cijelom porodicom imaju dovoljno hrabrosti da se uhvate ukoštac sa istinom. Očekuju je od pravosuđa BiH. Bilo bi beskrajno važno da istraju. Ne kažem da će sinovi saznati bolne istine o očevima, samo kažem da – prvenstveno za bošnjačku političku scenu – istina može biti oslobađajuća. Da konačno saznamo ko je ekstremista, ko naša budala, da saznamo ko je koga ubijao, a ko uzrak dizao i žive i mrtve. Početak je obećavajući: Izetbegović i Halilović su se složili da je riječ o političkim atentatima.