Kliker.info

U času dok nastaje ovaj tekst, Facebook grupa Pravda za Mahira broji 66.708 članova. Čak i da prestane rasti, brojka svjedoči o iznimnoj zainteresiranosti ne samo Bosanaca i Hercegovaca i ne samo fejsbukovaca za tragični događaj koji je potresao ovdašnju javnost s početkom ove godine: i sama sam svjedočila zahtjevima iz svijeta i regiona, reditelja, profesora, nekadašnjih državljana BiH danas rasutih po cijelom svijetu, ali i intelektualaca koji prate zbivanja na ovom prostoru da se – iako recimo i ne koriste Facebook i nemaju svoje profile – njihova imena dodaju u grupu.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Mahirova tragedija, njegova odluka da okonča svoj premladi život i sve što je potom dospjelo u javnost, sa svim onim detaljima koje ni Hitchcock u najslavnijim danima ne bi osmislio – duboko su dirnula ona najtananija ljudska osjećanja i aktivirala posljednje alarme društva. No, u protekloj sedmici, u kojoj je drama eskalirala do rasprave o osveti, počela je i paralelna akcija koja prijeti da i istraga o Mahirovoj smrti završi kao i brojne dosadašnje i da krivicu za sva zbivanja, kako je i red i običaj u ovoj zemlji, ponesu novinari.

Kao ilustraciju ove teze nudim reagiranje primarijusa dr. Bučuka, koje Oslobođenje u skladu sa svojom politikom strogog poštivanja Kodeksa za štampu i objavljuje: uz otvaranje pitanja o zbivanjima u javnim školama te osvrt na izjavu premijera Kantona Sarajevo Dine Konakovića, profesor se ljuti na način na koji je Senad Hadžifejzović razgovarao sa svojim subotnjim gostom u Faceu, direktorom 14 škola koje na prostoru BiH – ili je bolje reći Federacije? – pripadaju istom sistemu kao i Internacionalna škola na Ilidži, koju Mahirova majka Alisa Mahmutović i Mahirov očuh Dubravko Lovrenović terete za, najblaže rečeno, apsolutnu nebrigu za dijete. Majka i očuh javno svjedoče o iskazima druge djece, koja polako prave mozaik surovih obračuna sa zalutalim četrnaestogodišnjakom, koji je nesumnjivo kriv jer je došao iz Tuzle, jer se garderobom i ponašanjem ne uklapa u vrijednosne standarde okoline, ali ono što je najstrašnije svjedoče i o tvrdnjama samog Mahira koji nije krio da mu smetaju ta dječija zadirkivanja i razumijevanje koje ta zadirkivanja imaju kod pojedinih profesora. Najupečatljiviji primjer je obraćanje profesora tjelesnog odgoja koji je Mahira kinjio pretvarajući mu ime u žensko.

Jako je mali broj žena koje ne pamte časove fizičkog kao frustrirajuće događaje iz vlastite mladosti, a vjerovatno još manje muškaraca koji ne znaju da je na fizičkom najveća uvreda ponašati se kao prava djevojčica. I ja sam, naravno, čekala da Senad Hadžifejzović priupita direktora baš svih 14 škola u BiH za ovaj detalj: gospodin za koga smo se napokon svi uvjerili da zaista postoji i saznali da ima još dvojicu kolega koji su također direktori (jedan za niže, drugi za više razrede) Ramazan Čingil je za ovu vrstu pedagogije u sistemu škola kojem je na čelu saznao iz medija, no moram priznati da sam se osjećala skoro vidovitom jer je uslijedio očekivani nastavak – “a taj profesor više ne radi kod nas”. I to je sve. Direktor Čingil je zapravo i nastupio krajnje očekivano: potpuno negirajući bilo kakve nemile događaje u samoj školi, pohvalivši se kako je istražiteljima dao pristup kompletnoj dokumentaciji, insistirajući pritom na podatku da škola posjeduje videonadzor koji nesumnjivo dokazuje da su njegove sumnje u vjerodostojnost tvrdnji majke i očuha opravdane. Dobro, kakav bi on direktor bio da apsolutno ne brani 14 škola kojima je na čelu? No, i dalje ostaje nekoliko dilema koje nam zaista nije uspio odagnati: ima li – recimo – iko pravo na videonadzor u toaletima? I otkud direktoru ideja da u više navrata insistira na tezi kako će “škola sama kazniti svoje uposlenike”, kada se, naravno, istraga o samoubistvu okonča? Zašto je direktoru Čingilu toliko važno da nam kaže kako je drugi dječak, u cijeloj priči svjedok koji je, po Lovrenovićevim tvrdnjama, i sam preživio torture, “u školi imao disciplinskih problema pa zato nije naš učenik”?

S direktorom Čingilom se valja složiti u nekoliko stvari: važno je okončati istragu bez obračunavanja, važno je doći do istine i važno je naravno sačuvati djecu i dječiji mir. Kada to direktor kaže, on govori o 11-oro djece čiji su se roditelji oglasili saopćenjem nakon što se na Facebooku pojavio optužujući spisak djece navodnih Mahirovih zlostavljača. Ko je i s kojim ciljem prozivao djecu i stavio spisak, također je pitanje za istražitelje. I akciju – odmah. Jer, direktor Čingil je bez ikakve sumnje potpuno ispravno, pa ako hoćemo i pedagoški i direktorski postavio pitanje: Šta ako se, ne daj Bože, dogodi novo samoubistvo? Ko će biti kriv ako zbog prozivki po društvenim mrežama još neko dijete donese odluku da sebi prekrati životne muke? Ko će biti odgovoran za tu tragediju?

Istraga o Mahirovoj smrti je posao za Tužiteljstvo, koje će svoj posao uraditi bez obzira na sve poteškoće koje neminovno prate rasvjetljavanje samoubistva. Vrlo svjesno, od samog početka, o (ne)dokazivosti navođenja na samoubistvo i ne želim govoriti, kao što namjerno izostavljam bavljenje tako strašnim krivičnim djelima kakva su silovanje. Baš zato Tužiteljstvo mora i nadam se da hoće rasvijetliti ovu smrt, no postoji nešto što se zove Pravda za Mahira i što spada u društvenu odgovornost, da ne kažem u naša poimanja morala, odgoja, brige o djetetu i odnosa prema obrazovanju. To je istraga na kojoj bi ovo društvo moralo insistirati, ako zaista želi Pravdu za Mahira. Gdje je sad i koga podučava tjelesnom odgoju profesor koji je Mahira zvao Mahirom? Zašto ćute ostali Mahirovi profesori? Kako se uopće moglo dogoditi da samo jedna profesorica majci skrene pažnju da Mahira treba zaštititi? Da li je zaista pravo škole da kažnjava svoje uposlenike? Može li se to odnositi i na one koji su gledali kako Mahir prolazi i okretali glavu? Ko uopće uči našu djecu? Kako to rade? Da li je zaista moguće da je inspekcija Prosvjetno-pedagoškog zavoda prvi put ušla u Internacionalnu školu na Ilidži prije koji dan? Da li to znači da naše inspekcije ne kontrolišu rad ni naših javnih ni naših privatnih škola? I kako se uopće kontrolišu škole – pregledom dnevnika i eventualno uslova u zgradi? Zar samo taj i takav odnos prema školama ne govori da nama treba pravde za svu djecu? Pravda za Mahira već ima 66.751 člana. To je dovoljno ljudi zainteresiranih da se konačno izborimo za najvažniju bitku svakog društva – bitku za odgoj i obrazovanje djece. Jedan važan korak je napravljen: obećanje kantonalnog premijera da će škola – ukoliko se dokažu optužbe za nesavjestan rad i odnos prema djeci – biti zatvorena.