Kliker.info

Edinu Kamenicu poznajem od rata: ne treba biti novinar da bi se uočila njezina posvećenost pisanju, njezina potreba da dopre do istine, da razgrne magle sa nerazumljivih birokratskih priopćenja. Šta god ko rekao, duboko vjerujem da je najzaslužnija što zloglasni Batko – Veselin Vlahović – ratni strah i trepet civila na Grbavici danas robuje zasluženu kaznu.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Upravo je Edina slagala mozaik njegovih zlodjela, ne dajući da nakon Daytona ostatak života provede naslađujući se strahom svojih žrtava, prateći njegove razbojničke putešestvije i dugo nakon što su oružja u Bosni i Hercegovini utihnula. Vlahović je, u konačnici, našoj zemlji izručen 2010. godine i to iz Španije, gdje se također proslavio nedjelima zbog kojih je i tamo suđen, a gdje je dospio nakon što je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu u kome je zaglavio zbog razbojništava.

Ovaj predratni bokser iz Nikšića glavni je junak filma “Monstrum s Grbavice”, kao jedan od prvih čija su zlodjela kvalificirana ratnim zločinima zbog mučenja, tortura, silovanja i smrti Bošnjak(inja)a i Hrvat(ic)a koji su se zatekli na prostorima na kojima je operirao skupa sa svojom (paravojnom) postrojbom. Koliko je samo puta Edina patila zajedno s njegovim žrtvama, prikupljajući podatke kroz razgovore s preživjelima! Ali nije odustajala, duboko uvjerena da je kazna za zločinca ono zrno pravde koje će pomoći da se život nastavi dalje.

Kada je Batko osuđen na 45 godina zatvora, koje su kasnije preinačene u 42, i kada se Edina vratila sa suđenja koje je pomno pratila, pitala sam je kako je bilo i kako se osjeća. Tužno i prazno, bila je prva njezina reakcija, a na moj upitan pogled požurila je da objasni: “Suđenje je sve ljude koji su svjedočili vratilo u vrijeme kada se taj užas dešavao. Žao mi je što su to ponovo preživljavali!” To je Edina, uvijek usredsrijeđena na one kojima treba pomoć, redovno na strani malog, običnog čovjeka, a kako god umije tugovati sa onima o kojima piše, jednako se umije i radovati kada svojim tekstom motivira neko dobro djelo, pomogne da se ispravi nepravda ili jednostavno otkrije neku lijepu knjigu, priču, zanimljivu ljudsku sudbinu.

S koliko nam samo žara na jutarnjem redakcijskom sastanku najavi svoje otkriće i koliko silne energije utroši da sve isprovjerava, da čuje ne samo drugu stranu već i onu treću, četvrtu, pa onda novi nastavak; s koliko je radosti – kada smo pripremali 25.000. broj Oslobođenja – sakupljala sjećanja kolega i čitatelja, koliko je samo dana provela listajući našu arhivu i koliko noći razmišljajući jesmo li nekog zaboravili.

Edinina briga je razumljiva: novinski tekst je svakoga dana na provjeri, pred sudom javnosti i novinar si taman onoliko koliko uspijevaš biti profesionalac, koliko imaš snage, energije i želje da uvijek i iznova tragaš za pričom, da je provjeravaš i bdiješ nad svakim njezinim slovom. A Edina zaista uspijeva. Valjda se i zato čudesni poziv koji je prije skoro dvije sedmice dobila u prvi mah doimao kao predložak za priču: ujutro u 10 sati i osam minuta (Edina je i to provjerila) zazvonio je telefon na njezinom redakcijskom stolu i kada je pozivatelj ustanovio da razgovara baš s njom, rekao je da se trebaju sastati.

Ne, nije se predstavio, smatrao je da je dovoljno da kaže kako zove iz Federalne uprave policije i objasni da je zainteresiran za intervju koji je ona – ima tome i više od dvije godine – napravila sa nekadašnjim njihovim kolegom. Po zamisli pozivatelja iz FUP-a on i Edina su se trebali susresti u kafani, na neutralnom terenu?! Iznenađena Edina pitala me: “Šta hoće policija od mene? I šta oni uopće misle da im ja mogu reći o intervjuu? Kad sam ga pitala – on kaže, samo da popričamo.”

Provjerili smo: nije bila nikakva podvala, broj s kojeg je upućen poziv u Redakciju Oslobođenja zaista je iz FUP-a. No, onda smo se obje iznenadile: u FUP-u nam nisu željeli otkriti ko je zvao Edinu. Tajanstvenost pozivatelja probudila je novinarsku znatiželju, pa se Edina sjetila da se intervjuirani za koga je NN pozivatelj iz FUP-a zainteresiran javno požalio na šikaniranje i za to optužio i tada i danas direktora federalne policije Dragana Lukača. Sjetila se također da je upravo direktoru Lukaču, ali i službi za informiranje FMUP-a, poslala upit i taksativno pobrojala navode intervjuiranog uz molbu da čuje i drugu stranu. S direktorskih visina odgovor nije stigao, a i služba je ostala nijema: uz intervju je objavljena i informacija o institucionalnoj šutnji.

Edina se nećkala: lijepo joj neprijatno ne otići na sastanak sa NN licem iz FUP-a, ali joj je jednako neprijatno i takvo policijsko ponašanje. Poziv na informativni razgovor? Zar to još postoji? I to u kafani? Dva dana poslije, opet telefon: zašto se nije pojavila. Edina je precizna: “Želim da znam šta hoćete od mene? Ja sam radila svoj posao.” I nastavila raditi svoj posao. Sve do subote ujutro, kada je oko pola devet na vrata njezina stana pozvonio policajac. Sa sve nalogom da se osumnjičena Edina Kamenica pojavi u FUP-u u (prošli) ponedjeljak, u devet ujutro. Nalog je potpisao direktor FUP-a Dragan Lukač, osobno. Kada je osumnjičena novinarka Edina Kamenica došla u FUP u tačno zakazano vrijeme, u pratnji advokata Oslobođenja, saznala je da nije osumnjičena!

Da sada kažem kako je u pitanju policijska brutalnost, rekli bi da pretjerujem. Da napišem kako je riječ o pritisku na medije, pitali bi me zar se novinari već nisu navikli. Da se žalim udrugama za zaštitu novinarskih sloboda, i samoj mi djeluje ofucano. A evo zašto: živimo u zemlji u kojoj je postalo normalno da se institucije podvrgavaju željama nadređenih, u svijetu u kome je partijska podobnost neophodna za profesionalno napredovanje, u ambijentu u kome se svaka izopačenost počinje slaviti. Sve što je civiliziranom svijetu normalno, kod nas se s gnušanjem odbacuje, i obratno – sve što je kod nas postalo normalno, civilizirana društva već odavno preziru.

Dragan Lukač nije uzrok, on je obična posljedica sistema u kome se principijelno zalagao za penzioniranje Dragana Vikića sve do časa dok nije došao na red za iste principe. I tako ukrug ili barem do susjednog entiteta u kome također postoji Dragan Lukač. Vidi li uostalom iko razliku između dva Dragana? Policija koja se ne bavi poslom, već se bavi svojim i poslom svojih partija jednako je opasna ako ne i opasnija od kriminalaca, razbojnika i sveg onog ološa zbog kojeg postoji. Jer utire put u nesigurnost, strah i teror, otvara onu vrstu Pandorine kutije iz koje na kraju iskoči neki Batko.