Kliker.info

Nema zaista nikakve sumnje; nepromišljeno, brzopleto, bez ikakve (politički) ozbiljne argumentacije, predsjednik Federacije BiH Živko Budimir donio je odluku o smjeni federalnog ministra finansija Ante Krajine. Budimir je u smjenu Krajine krenuo grlom u jagode, baš onako kako je svojevremeno Zlatko Lagumdžija uletio u rekonstrukciju Vlade FBiH, što će reći – ne hajući uopće za mogućnosti izlaza iz kreiranog haosa.Predsjednik FBiH je uvjeren da su njegovi razlozi ispravni, pa se eto već danima ne osvrće na pruženu ruku visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, koji uljudno nudi Budimiru da sačuva vlastiti politički dignitet preinačenjem odluke makar u formi rokova; recimo do izbora novog ministra. Istina je naravno da i vrapci na grani znaju da je to u ovakvom odnosu parlamentarnih snaga u Federaciji nemoguća misija, ali je makar praktično rješenje.

No, ne bih se zadržavala na ovoj priči, uostalom i o Budimiru i o Krajini pisala sam i prošli put, da nije načina na koji premijer Vlade FBiH koristi ovaj predsjednički gaf. Zaista je degutantno sa koliko žara, ne krijući likovanje, Nermin Nikšić pokušava profitirati na jadu i bijedi Federacije. Zaboravio je premijer Vlade da je on taj koji se kao kormilar trebao pobrinuti u protekle tri godine da od Federacije napravi makar bolji dio BiH, da i ne pominjem da je zaboravio sva ona silna predizborna obećanja o obračunu s korupcijom i kriminalom. Mala digresija: negdje pred Novu godinu, kada je Senad Hadžifejzović u svome Faceu ugostio Fahrudina Radončića, koji danas o korupciji i kriminalu i neophodnoj borbi protiv ovih pošasti govori kao Nermin Nikšić u vrijeme svojih slavnih opozicijskih dana, nije odolio da ga već drugi puta uživo i javno priupita čiji je sad Ramiz Džaferović. Radončić je vrlo jasno odbio svaku mogućnost ikakve veze sa direktorom Razvojne banke FBiH, podsjećajući Senada da ga je još ranije uputio na adresu premijera FBiH. Hadžifejzović je skoro pa tužno konstatirao tu najnoviju neraskidivu vezu NN lica sa definicijom kriminala i korupcije, valjda i sam se sjećajući sa koliko je Nikšić ustrajnosti ukazivao na sve marifetluke u prevažnoj ustanovi za razvoj Federacije. Razočarenje, ne samo Senadovo, utoliko je veće što zorno ilustrira visinu stepenice na koju opoziciona poštenjačina skoči kada dođe na vlast i pomisli da sad ono može raditi sve ono protiv čega se bori(l)o.

NN licu Nerminu Nikšiću nije se osladila samo vlast i moć (na Budimiru ju je, tvrde svjedoci, testirao i tako što mu kćerka nije mogla dobiti uputnicu za liječenje u Sarajevu), već i kolači na koje su ovdašnji vladari svikli, a koji se u pravilu mjere stambenim kvadraturama i, što bi rekao Željko Komšić, stvarnim vlasnicima imovine i računa knjiženih na bivšu i dalju familiju. Svoje grijehe političari u BiH ne okajavaju, već ih bahato fakturišu onemoćaloj privredi, penzionerima, borcima, prosvjetarima, đacima, studentima… svima onima kojima se svete što su im svojim glasovima omogućili tu bahatost. I to je političko vrzino kolo u kome se BiH kuha još većim intenzitetom od onog u Daytonu pripremljenog lonca. Kako to radi NN lice gledali smo proteklih dana kada se rasplakao nad sudbinama svih onih ovisnika od federalnog budžeta koji su zbog smjene Krajine dovedeni u pat-poziciju. Ne traži NN rješenje – čeka ga jal’ od Inzka jal’ od Ustavnog suda FBiH, a u međuvremenu pod dirigentskom palicom svog partijskog šefa i njegovog spin doktora Alastaira Campbella (to je onaj što za humanitaru radi u BiH) priziva nerede u Federaciji. Na stranu sad što je NN lice toliko zabrinuto za naš federalni i sveukupni bosanskohercegovački jad i čemer da je prošetao čak do američke ambasade kako bi se uslikao i izrazio svoju zabrinutost za državu BiH te manirom propovjednika priupitao (s razlogom očekujući da i Ameri čuju njegove izjave) šta bismo mi u Federaciji rekli da je Republika Srpska napravila takvo što? Da, stvarno, šta bi rekao Nermin Nikšić svojoj vrloj prijateljici Željki Cvijanović, s kojom je dijelio pare od Elektroprenosa, da je situacija obrnuta? I mene zanima, tim prije što je NN lice ćutalo k'o zaliveno na sve što je u njegovom mandatu uradila Vlada RS-a, a ticalo se BiH. Recimo, naplata duga za gas od Birča, koji je bukvalno zablokirao račun BH gasa? NN lice ga prećuta momački, baš kao što ovih dana punih usta svu odgovornost za BiH dodikovski precizno fakturiše Federaciji. I Budimiru.

To što je predsjednik FBiH obukao odijelo Djeda Mraza i počastio premijera neviđenim političkim darovima, možda bi se i moglo tretirati političkim (pred)izbornim trzavicama da i jedan i drugi nisu zaigrali na najslabije karike – ugrožene kategorije. Koliko god Budimirova želja za invalidninama u Posušju, Grudama, Orašju i Širokom bila legitimna, a njegova nemoć da kazni Zukana Heleza opipljiva, ovo već odavno nije samo priča o moralu. Toga u politici nema. Zna to odlično i potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo i zato je jučer i (pre)bacio lopticu u Budimirov ganjak, tražeći da svoju etiku i moral dokazuje na još jednom federalnom ministru, Jerku Lijanoviću Ivankoviću. Kebo zahtjev za smjenu ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva argumentira čitavim nizom afera, no još i više insistira na političkoj sprezi Budimira i Lijanovića. Ministar je odmah reagirao, konstatirajući da je izborna kampanja počela.

Jeste. NN lice je želi kapitalizirati na ulici, tamo gdje će ojađeni borci, invalidi i penzioneri zatražiti svoju crkavicu, ali ovaj put pred zgradom Predsjedništva BiH. Jer tamo sjedi vrh Federacije i, što je najvažnije, niko iz SDP-a BiH. NN lice traži krivce, a na ulici bi se moglo vidjeti da ih među esdepeovcima nema. To što je upravo zadatak Nermina Nikšića, kao premijera, da Vlada FBiH riješi notorno funkcioniranje Federacije – a isplata penzija, invalidnina, budžetskih korisnika i svih ostalih ovisnika od trezora Federacije to jeste – bilo bi (možda)  zaboravljeno. Zato ga valja podsjetiti, jer ako već neće Budimir da mijenja svoje odluke, već se želi inatiti do vlastitog političkog kraja, ako Ustavni sud FBiH zbog svih politikom nametnutih blokada nije u stanju da pruži valjano zakonsko tumačenje, onda Valentin Inzko i Vijeće za implementaciju mira imaju ne samo šansu već i obavezu. Da pokažu i dokažu svoju prisutnost. Zašto, recimo, ne posegnuti za jedinom političkom mjerom dovoljno nepopularnom za sve zainteresirane stran(k)e i staviti ih u tehnički mandat, odlukom koja ima rok kakav su predložili Budimiru, uz male preinake – do izbora nove vlasti u Federaciji? Konačno bi učinili nešto dobro za sav onaj narod za koji su inače javno vrlo zabrinuti: dokazano nesposobnu vlast da radi u interesu građana obavezali bi da postoji samo u onom obimu koji omogućava obaveze, a nikako i prava. Prava su ionako isuviše konzumirali. Da ne kažem, otimali.

Vildana Selimbegović (Oslobođenje)