hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Emeritus, sam protiv sebe

Vildana Selimbegović : Emeritus, sam protiv sebe

15 Avgusta
04:15 2017

Kaada je Islamska zajednica Bosne i Hercegovine skinula okove Mustafe Cerića, naivno sam pomislila da će i domaća javnost biti pošteđena samoljubivosti čikaškog imama koji je Rijasetom vladao gotovo dvije decenije manirima lika koji je proslavio ovaj američki grad.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Njegove političke ambicije bile su mi skoro pa simpatične: nisam, naime, uopće dvojila da je kandidatura za državno Predsjedništvo savršena prilika da se konačno suoči sa svojim (ne)djelima i osvoji zasluženi poraz, samo me je zanimalo šta je sljedeće jer je bilo više no jasno da je zaražen virusom moći i da neće odustati.

Pravo govoreći, ideja svebošnjačkog kongresa slatko me je nasmijala – koliko god pompezno zvučala, to je ipak tek jedna u nizu NGO, savršenih utočišta za liječenje vlastitih ambicija. Nije Cerić ni prvi, a ni posljednji koji je posegao za ovim receptom, eno uostalom i Zlatka Lagumdžije naprasno zabrinutog za obrazovanje u ovoj zemlji, taman koliko i Cerić za stanje duha ovdašnjih muslimana. Istina, Lagumdžija još nije emeritus i tek se zagrijava za predsjedničku kandidaturu, a Cerić je – je li – u ovdašnji javni izričaj uveo pojam – reis emeritus.

E, taj emeritus posljednjih dana truje društvene mreže svojim objedama aktualnog reisa IZBiH Huseina ef. Kavazovića i kompletnog Rijaseta. Povod je našao u jednom lijepom događaju, otvaranju Sofi Mehmed-pašine džamije u džematu Kotor, u Kotor-Varoši 29. jula. Iako se dužnosnici IZBiH – od Nusreta ef. Abdibegovića do uposlenih u Preporodu ubiše objašnjavajući kako su bivšeg reisa vantako ugostili i pripazili, Cerić ne popušta: njegovi traktati podsjećaju na slavna vremena kad je s bina uzvikivao kome ba da se mi prilagođavamo i vrve pakostima tipa “imam potrebu da kažem da se mora poštovati protokol kojeg je donijela nova administracija Islamske zajednice, a koji nije postojao za vrijeme mog mandata” te objašnjenjima “ne može svako govoriti na otvaranju džamija, niti može svako doći do reisu-l-uleme, muftije, glavnog imama i drugih zvaničnika Islamske zajednice. Neki ljudi su naporni. (…)

Nije moguće da ulema odgovara na sva pitanja ljudima, a ima i pitanja na koja niko od uleme ne zna odgovor. Zato treba poštedjeti naše uglednike od nezgodnih i zagonetnih pitanja, jer njih to dekomodira i uznemirava”. Naravno, ne volim na svoje tekstove stavljati oznake RP pa ću se zaustaviti blagovremeno uz napomenu da “rigidni protokol” – kako ga zove – pominje isto onoliko puta koliko je u njegov vakat svaki broj Preporoda morao imati njegovih slika, dakle haman 50.

No, šta je problem rigidnog Protokola za koji bi naš emeritus volio “da im nije tako rigidan” i koji će – ako ga opet neko pozove na otvaranje džamije – “imat na umu” i “striktno poštovati” jer “mora se tačno znati koji ljudi su podobni, a koji su nepodobni za našu (ili njihovu) stvar”? Protokol o otvaranju džamije vrlo precizno definira organizaciju kompletne svečanosti, vrijeme održavanja mevluda, zadatke muftija i imama na prostoru gdje se džamija otvara, nalaže i obavezu rješenja o tehničkom prijemu izgrađene džamije od nadležnog organa općine, traženje pomoći od policije zbog reguliranja saobraćaja i obezbjeđenja skupa, pozive uglednim gostima, dress code, te samu svečanost. Protokol je vrlo detaljan, bavi se i parking-mjestima i rasporedom gostiju na bini, precizira i dužine obraćanja i sve u svemu i običnom čitatelju odaje dojam da se njime do najmanjih sitnica regulira jedan takav događaj kakav je otvaranje džamije.

Šta je emeritusu sporno? Reisu-l-ulema je po ovom Protokolu tretiran znatno drugačije u odnosu na ostale dužnosnike Rijaseta, odnosno drugačije negoli i izaslanik reisa na onim svečanostima kojima sam reis ne prisustvuje. Naprimjer: Protokol kaže da se doček reisu-l-uleme organizira kilometar od džamije, a njegova izaslanika 500 metara. Reisu-l-ulema je i jedini govornik i to posljednji – po Protokolu – čije obraćanje nije striktno definirano (cca 30 minuta), no sam Protokol je izričit i ko govori na svečanosti i koliko govori traju – predstavnik građevinskog odbora (5 do 8 minuta), predstavnik medžlisa (5 do 10 minuta), predstavnici drugih konfesija (5 do 10 minuta), predstavnici vlasti (premijer, guverner, gradonačelnik 5 minuta), muftije (3 do 5 minuta).

Svečanost se završava klanjanjem podne-namaza, a džemat na namazu predvodi nadležni muftija ili lice koje on ovlasti: podne su, na otvaranju Sofi Mehmed-pašine džamije džematlije Kotora i gosti klanjali za emeritusom Mustafom Cerićem, no u svojim pisanijama on taj detalj ne pominje. Ne obazire se ni na sve one pozdrave i (pretjerano) poštovanje koje su mu u svojim govorima, sve po Protokolu, iskazali govornici i izaslanik reisu-l-uleme Nusret ef. Abdibegović. Emeritus-Cerića zabolio je podatak da ga niko nije pozvao da održi politički vaz, da propali kandidat za Predsjedništvo kaže šta misli o političarima i svim ostalim.

Ne kažem da nije bilo onih koji bi ga rado pozvali da i sam krene u predizbornu kampanju: kad su svi već startali, što bi emeritus bio izuzetak. Tu nastaje problem s Protokolom: emeritusa nema. A što i sam rekao, Protokol se mora poštovati, tim prije što je ovaj na snazi još od 1999. godine, odnosno 19. rebiu-l-ahira 1420. hidžretske godine i usvojen je na sjednici Rijaseta. Kojom je predsjedavao reisu-l-ulema IZBiH Mustafa ef. Cerić, današnji emeritus koji po svaku cijenu hoće svoje kukavičije jaje da podvali “novoj administraciji Rijaseta”. Sve uz opasku kako “treba razlikovati nekadašnje i bivše glave u našoj Zajednici od sadašnjih i aktualnih glava. Jer, nekadašnje i bivše glave su jednostavno neupotrebljive za sadašnje i aktualne potrebe”.

Tako danas zbori emeritus tumačeći svoj nekadašnji Protokol. Ako je i od njega, previše je. No, nije neočekivano: najlakše bi, zapravo, bilo sada likovati pa napisati kako ima neke božanske pravde što se ambicioznom graditelju kulta vlastite ličnosti o ahmediju olupao Protokol kojim je brižljivo sebe pola kilometra odvojio od svih drugih, teško je naime odoljeti ljudskom porivu i ne zapjevati sve se vraća, sve se plaća, ali kako je riječ o jednoj tako važnoj instituciji kakva je Rijaset IZBiH, valja bar pokušati izbjeći emocije. Jer je i na ovom primjeru bjelodano jasno koliko su zapravo muslimani Bosne i Hercegovine i dijaspore, da ne kažem svebošnjačka zajednica, hajrovali izborom Huseina ef. Kavazovića za reisu-l-ulemu.

Njegova blagost i umjerenost, njegova odmjerenost i promišljenost beskrajno su vrijedne kako u ovim teškim vremenima za Bosnu i Hercegovinu, tako i u previranjima svjetskih razmjera. Reis Kavazović nastoji – i to je vidljivo iz svih njegovih istupa – ponuditi ono lice bosanskog islama kojim se muslimani ovih prostora stoljećima ponose. Uspio je Islamsku zajednicu vratiti njezinim vjernicima i to uz napore i prepreke koje mu je u amanet ostavio njegov prethodnik. Ako nije stigao promijeniti Cerićev Protokol, ne treba mu zamjeriti: nije reis Kavazović kriv što je Cerićeva glava “jednostavno neupotrebljiva”.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku