Kliker.info

Dok sam gledala, slušala, čitala, pa onda opet čitala, slušala, gledala, kako se na televizijama, portalima i u radioizvještajima odvija cjelodnevni boravak SDP-ovaca na Konvenciji, bila sam uvjerena da mi za ovaj tekst ne gine naslov – Zlatko (po)grešnik.Toliko me je – što količinom, što ubjedljivošću, što valjda liderskom samokritičnošću dirnula ona Lagumdžijina – Griješio sam i griješili smo.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Ali… Vrag se vazda skrije u detaljima: kad je sve prošlo, uvidjela sam vlastitu grešku: nije Zlatko griješio, niti je SDP griješio, pravi grešnici su zapravo svi oni – i sebe ubrajam, jer očito nisam razumjela tu premudru politiku – koji nisu shvatili da su i Zlatko i njegovi vjerni sljedbenici griješili za naše dobro. Da nisu griješili, mi danas ne bismo koračali ka boljoj Bosni i Hercegovini o kojoj sve možemo pročitati u EPP materijalu SDP-a. To što ne znamo koliko nam je ustvari dobro, e i to je naša greška.

Evo moje: bila sam naivna, priznajem, i jednako sam vjerovala da je neoprostiv grijeh prema ovoj zemlji i svim njezinim stanovnicima što smo na Vijeće ministara čekali 16 mjeseci, pa je onda – umjesto da nas to jedva dočekano Vijeće ministara povede u NATO i europske integracije – upravo Lagumdžija odlučio da ga pretumba, što se odmah odrazilo na federalnu Vladu koju smo također jedva dobili, a onda je SDP odlučio da je više nemamo. Pa smo onda proveli više od godine slušajući SDP-ova ubjeđivanja da bi ta Vlada radila sve ono što sam i sama glupo i pogrešno očekivala da će raditi od samog formiranja – otvarati nova radna mjesta, baviti se ekonomskim reformama, boljim poslovnim ambijentom – ali tek ako se i ona promijeni. Nema tome ni dva mjeseca, na onom čuvenom presu kada je Lagumdžija branio državu od prosvjednika, saznali smo da nam je ta ista federalna Vlada opet najbolja svih vremena. A i prosvjednici su u međuvremenu postali haman pa vlasništvo SDP-a. Ko to ne shvata, grešnik je. Lagumdžija nam je konačno sve objasnio: on i SDP i kada su griješili – birali su manja zla bježeći od većih.

Veće je zlo bilo (prvi primjer iz njegova govora) napraviti koaliciju sa HDZ-ovima odmah poslije izbora, jer, kao što znamo, Dragan Čović je odmah u izbornoj noći negirao Hrvate iz SDP-a. Onda je (toga se niko osim premudrog vođe ne bi ni dosjetio) napravljena koalicija sa manjim hrvatskim strankama, dok Čović nije došao tobe. Tada je SDP negirao Hrvate iz HSP-a i Narodne stranke Radom za boljitak (doduše, to Lagumdžija nije spomenuo) da bi potpisao sporazum sa oba HDZ-a! Ko je grešnik? HDZ, naravno, i to puta dva, treba li uopće išta objašnjavati poslije Zlatka? Što se tiče SNSD-a i SDS-a, naučila sam iz govora, SDP je ušao u vlast zato što je morao. Srećom, to uopće nije bila greška, pa je – shodno tome – Lagumdžija i napravio onaj čuveni sporazum sa Miloradom Dodikom protiv koga se – kako nam je svima saopćio sa Konvencije – bori konkretnim djelima i to na domaćoj i međunarodnoj sceni. O tim djelotvornim bitkama, poput podjele para iz Elektroprenosa, čitavoj plejadi zakona koji se vrte u vlastitim krugovima i nikako da nas povedu u bolju BiH, svojedobno je javno govorio Milorad Živković u državnom Parlamentu: SDP je dao ponudu koju SNSD nije mogao odbiti. Da ne bi Konvencije, ne bih shvatila da ustvari tako i treba.

Da, bilo je i tih međubošnjačkih grijeha i sad je konačno jasno da su svi okajani. Elem, izjadao nam se javno nezamjenjivi lider SDP-a da su mu se lično obratili iz SDA i priznali da su sami krivi što ih je onomad Selektor, kako su ga predstavili na Konvenciji, izbacio u aut, dao im crveni karton, optužio domalo da su Bosni i Hercegovini nanijeli veću štetu i od samog Karadžića, Mladića i ostale ratno-agresorske mašinerije. Nije rekao šta je tačno presudilo da i SDA – poput Čovića – dođe tobe, pa je on ponovo trpi u svojoj Vladi, ali je do tog prosvjetljenja svakako došlo puno prije onog doručka o kojem su mediji izvijestili isti dan kad su Angelina Jolie i William Hague doputovali u Sarajevo. Njih su dvoje otišli u Bristol, u kome su, navodno, toga jutra doručkovali Zlatko Lagumdžija i Bakir Izetbegović. Šta je tada Izetbegović priznao Lagumdžiji, konobari iz Bristola sigurno neće odati, a i vjerujem da su već bili dovoljno ushićeni pojavom takve plejade poznatih gostiju sve u jednom danu da nisu baš najpomnije pratili kako se Bakir umiljava Zlatku. Jer nije mala stvar zaslužiti Zlatkovu milost: niko u SDP-u, objasnio je na Konvenciji, nije bio za koaliciju sa SDA, ali su zato svi jednoglasno bili za kada se ta koalicija prekidala i jedino što nismo saznali ko je, kada i zašto odlučio da se taj (ne)prijateljski savez obnovi.

Po mom skromnom sudu, morao je biti neki molitveni doručak u pitanju. A da Nermin Nikšić nije doručkovao, apsolutno sam sigurna: on je, naime, i na samoj Konvenciji, dragim SDP-ovkama i SDP-ovcima, sav sretan i zadovoljan, diveći se uspjesima svoje Vlade, toj istoj SDA fakturisao toliko grijeha da je na kraju priznao kako ih ni on, kao pravi SDP-ovac, nije sve uspio ispraviti. Zato mu treba još jedan mandat. Nije se libio u vlastite uspjehe upisati i rezultate ministara iz SDA, a od srca me je nasmijao kada nas je konačno prosvijetlio objašnjenjem za JP Autoceste Federacije BiH: saznali smo, pa makar su trebale tri godine, da preduzeće nije bilo formirano! Brižan kako samo premijer i gensek može biti, bit će da je samo zato rođenog brata tamo smjestio. Pa ipak, puno ozbiljniji problem od premijerovog brata je njegov ministar Zukan Helez: teško je, zaista, i povjerovati da stranka koja se ponovo sjetila ideje socijaldemokracije u svojim redovima i dalje uzgaja takve primjerke koji se čak ni na javnim istupima ne libe predstaviti rasistima. Zapravo, kad sam skoro pomislila da nas Helez više nema čime iznenaditi – sudske odluke je javno ispljuvao, reviziju i dan-danas uspješno provodi gubeći slučaj po slučaj na sudu, iz boračkih prava je izbacivao i ratne vojne invalide i policajce, pa i čitave općine, uredovao je po kafanama i na kraju nam je kao jedini argument kojim se ima pohvaliti ponudio podatak kako nije ni iz Plava ni iz Gusinja, već je star ravno hiljadu godina. Blago nama! Onoga koji jeste i iz Plava i iz Gusinja – ako je već Helez bio u kafani, da ga podsjetim – u ministra je unaprijedio i u koaliciju sa SDP-om priveo njegov hiljadu godina star stranački predsjednik, Lagumdžija osobno i to uz podršku SDP-a!

I ma koliko SDP-ovci žure reći kako je Fahrudin Radončić i njegov SBB za njih gotova priča, nisu baš spremili odgovor na prozivke koje im je uputio iz Zenice. Na tamošnjoj SBB-ovoj konvenciji i Radončić je obećao utrku, no – umjesto ubjeđivanja naroda da mu je dobro, ali je grešan pa toga nije svjestan – opredijelio se za demaskiranje SDP-ovih floskula, i to sve posežući za Lagumdžijinom omiljenom naukom, matematikom: izračunao je da je SDP 100 posto na vlasti, što i nije neka novost, ali i podsjetio da je rezultat posljednje godine tog stopostotnog mandata još 60.000 nezaposlenih. Pitanje je samo hoće li u narednih 200 dana javno obznaniti kako je došao do procenta od 17 posto, za koji je ustvrdio da je ugradba SDP-ovih neimara u razne poslove?!

Nema zapravo nikakve sumnje: odbrojavanje do dana izbora je davno počelo i (samo)hvalisanje uz kakvo smo proveli prošlu subotu čeka nas sve češće, sve beskrupuloznije i uz sve žešće međustranačke optužbe. SDP će učiniti sve da nas uvjeri kako nam je svima lijepo, makar koliko je SDP-ovim ministrima, direktorima i ostalim bezgrešnim srećkovićima. Demokratska fronta i njezin predsjednik Željko Komšić još koriste faktor nove političke snage i sa distance gledaju u ožiljak koji su utisnuli na Selektorova leđa. Jedina je zapravo nepoznanica SDA, kojoj je do sada pristanak na objede sa Zlatkom Lagumdžijom donio samo pad rejtinga. A Bakira Izetbegovića promovirao u (po)grešnika.