Kliker.info

Predsjednik Republike Srpske najavio je u subotu dodatno naoružavanje MUP-a RS-a: Ove će godine, obećao je Milorad Dodik, svaki policajac u RS-u imati dugu cijev. Osim ovog važnog prioriteta, lider SNSD-a u Trebinju je vazio i o osposobljavanju policije i to kroz zakon koji će joj ojačati poziciju u društvu, a najavio je i dodatno zapošljavanje između 430 i 500 novih uposlenika MUP-a RS-a!

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Šta će policiji duge cijevi i protiv koga, pitanje je koje su javno entitetskom predsjedniku uputili iz opozicije, koja je i bez ovakvog vanrednog naoružavanja RS proglasila “policijskom državom”, upravo zbog zakona koji Dodik punih usta promovira, no čini se da je mnogo važniji problem ostao neizrečen u zraku: kome to Dodik zvecka oružjem? I zašto su dužnosnici iz Federacije nijemi? Nije valjda da vjeruju da će – upravo s ovim dugim cijevima – Dodik nacionalno izbalansirati policiju?

Vukota Govedarica, šef Kluba poslanika SDS-a u Narodnoj skupštini RS-a, samo koji sat nakon nastupa svog entitetskog predsjednika zainteresirao se za vrstu potencijalne opasnosti od koje Dodik kani braniti RS. Koje nas to snage napadaju da nas treba braniti 6.000 naoružanih policajaca, upitao je Govedarica, ne krijući da ovakvu odluku smatra nerazumnom i javno insistirajući na pitanju: ko to tačno ugrožava RS? Predsjednik PDP-a Borislav Borenović ostao je začuđen, nije mu jasno od kojih para će biti finansiran ovaj nemali izdatak, tim prije što – kako je rekao – plaće budžetskim korisnicima za prošli mjesec još nisu isplaćene, sve je manje para i za penzije, a dugovi – naročito oni za doprinose, dakle opet je riječ o budžetskim parama, samo rastu. I Borenović pita protiv koga će to Dodik ratovati?! Ako je suditi po predsjedničkoj besjedi, izrečenoj te subote u Trebinju, Dodik je apostrofirao dvije vrste neprijatelja: izdajnike i političko Sarajevo.

Zanimljivo – ovaj su put stranci – kako Dodik mjesecima kolokvijalno zove PIC, odnosno međunarodne predstavnike u BiH, od kojih je najkivniji na Amerikance, izostavljeni sa spiska neprijatelja. Možda i zato što je istog dana – zvijezde se nekad baš umiju poklopiti – iz Beograda stigla vijest vrlo američkog karaktera. Večernje novine, taj nekada omiljeni srbijanski dnevnik predsjednika RS-a, u kome je – sjećamo se dobro – Dodik imao običaj u intervjuu plasirati svoje strateške ciljeve, nešto kao obraćanje naciji, prve su, naime, objavile pismo američkog senatora Rogera Wickera, upućeno državnom sekretaru SAD-a Johnu Kerryju. Ukazujući na visoki stepen korupcije među visokorangiranim političarima u Bosni i Hercegovini, senator traži od svog državnog sekretara uvođenje kaznenih mjera protiv njih. Ne pominjući imena, on predlaže i konkretne poteze: zabranu ulaska u SAD i zamrzavanje sredstava, kako korumpiranih zvaničnika, tako i onih koji ih podržavaju! Evo i obrazloženja: “Ova vrsta korupcije zaustavlja ekonomiju BiH, krade napredak građanima ove zemlje, paralizira evropski put BiH i izlaže strane investitore riziku, uključujući i one iz SAD-a”, piše Wicker i onako američki nudi i model – uz napomenu kako dokaze o korupciji treba podijeliti sa evropskim partnerima da bi i Europska unija mogla povesti slične akcije, poziva se na koordinirane međunarodne napore već provedene u Albaniji, kao “koristan primjer”.

E sad, neću reći da se predsjednik RS-a već vidio na listi visokorangiranih a korumpiranih, ali nema sumnje da se morao osjetiti prozvanim. Istrage protiv Dodika već su javna tajna, da ga je nasekirala Pavlović banka, uvjerili su se svi gledatelji srbijanske televizije kad se onomad nije mogao sjetiti ni koje je godine kupio vilu na Dedinju, pa sam baš zato sklona vjerovati kako je senatorsko pismo barem na jedan dan poštedjelo međunarodne predstavnike Dodikovog bijesa, no Savezu za promjene nije pomoglo: odmah nakon najave o dugim cijevima poslanici SDS-a, PDP-a i NDP-a opet su proglašeni izdajnicima, skupa sa političkim Sarajevom kome je Dodik posvetio drugi dio svoga obraćanja. Zaboravljajući kako je još onomad politički poštovao SBB i lidera ove partije Fahrudina Radončića, zaboravljajući čak i da upravo zbog njega i njegove relacije sa Radončićem Savez za promjene nije krio svoju suzdržanost spram SBB-a, Dodik je u Trebinju nastupio sa najnovijim scenarijem. Procijenio je – ma šta to tačno u njegovom slučaju značilo – da je čitava afera hapšenja kako Bakira Dautbašića, kandidata SBB-a za državnog ministra prometa i komunikacija, tako i lidera SBB-a Fahrudina Radončića (zbog ometanja pravosuđa) pakleni plan da Bošnjaci budu proglašeni nevinim! Tako će, objasnio je Dodik novinarima, biti oprana politička nomenklatura kod Bošnjaka. Zaboravio je – sad pa sad – da je ni sedam dana prije patio nad Radončićevom sudbinom, ali je zato zaključio da kompletan scenarij ima za cilj da “se mogu predano prepustiti koncepciji koja je veoma poznata samo Republici Srpskoj, a koju zajedno sa ovim smutljivcima iz SDS-a problematizuju.” Ovaj neostvareni košarkaš i vječni zaljubljenik u ovaj sport zakucao je svoju govoranciju vanustavnim i vandejtonskim Sudom i Tužiteljstvom BiH, koje “Srbi nikada ne smiju prihvatiti”. Ali, hoće PTSP pravo pa Dodik zapravo priznaje da mu najviše smeta što se državno pravosuđe “nameće kao najvažniji organ u BiH” koji ulijeva strah?!

Jasno je, dakle, da je Milorad Dodik više nego riješen da svoj strah od državnog pravosuđa liječi po principu klin se klinom izbija. Jasno je da njegovo mahanje dugim cijevima treba da utjera strah u kosti Tužiteljstvu BiH, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) i svima onima koji – suočeni sa dugogodišnjim očajem u BiH – nemaju dileme da je pravosuđe jedna od najvažnijih poluga sistema. Svake zemlje. Ovo naše domaće godinama se koprca u raljama politike: da je drugačije, Dodik bi davno položio račune, ali i ne samo on, afera Reket – recimo – ne bi se izgubila u stepenima nadležnosti isto onako kako je i istraga o zgradi Vlade RS-a potonula pred specijalnim entitetskim sudom. No, u tome i jeste kvaka, zapravo tu se krije odgovor zašto su u Savezu za promjene izdajnici. Da je Dodik sa svojim SNSD-om izdajnik u političkom Sarajevu, izdajnike niko ne bi ni pominjao. Ne znam gdje bi bilo pravosuđe, ali je baš zbog toga važno, da ne kažem najvažnije, da se svako bavi svojim poslom – Tužiteljstvo se konačno mora pozabaviti istragama o korupcijama, što je Dodiku više no jasno, ali također  upravo na slučaju Radončić mora dokazati visoki stepen profesionalnosti. Jer su na državnom ispitu. Da ne kažem pred Dodikovim vratima.