Kliker.info

Među stotinjak Bosanaca, preciznije Bošnjaka, koji se bore u Siriji, sada je i 12 djevojaka, otkrila nam je prije neko veče Federalna televizija. Navodeći i njihova imena, novinari objašnjavaju kako su neke od njih sestre već okorjelih mudžahedina, nedavno stupile u šerijatski brak s drugim džihadlijama.

Priznajem: puno više od imena govorila su mi godišta – rođena 1994, 1995, 1990… Malo koja ima, dakle, više od 20 godina, no punoljetne su, pa pred zakonima ove države imaju pravo na samostalno donošenje odluka. Ni njihovi izabranici nisu puno stariji. I nije nevažno reći – zastupljena su skoro sva značajnija područja u BiH, većinski naseljena Bošnjacima: Hadžići, Zavidovići, Visoko, Zenica, Sarajevo, Tuzla, Kakanj, Bihać, a ima i jedan Livnjak, te nekoliko Novopazaraca.    

 U prilogu napravljenom s ambicijom da rasvijetli skoro sve aspekte džihadskih putešestvija, saznali smo kako su mladim ratničkim parovima, ako prežive i dočekaju pad Bašara al-Asada, obećane kuće i imanja, saznali smo i ambiciju domaćeg zakonodavca da sankcionira učešće u paravojnim formacijama krivičnim gonjenjem i kaznom do tri godine zatvora, a propagatore tih odlazaka sa cijelih mjesec do tri kazne, upućeni smo kako predstavnici Europske unije i osviješteni muslimani za regrutiranja ove vrste optužuju šejh googla, šejh twitera i šejh youtubea, čak smo se i prisjetili domaćih vojnih i civilnih komandanata Armije BiH koji su blagonaklono gledali na razni džihadlijski polusvijet koji se još u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu pojavio da nas kao brani, elem čuli smo i čuvenog Mevlida Jašarevića, autora terorističkog napada na zgradu Ambasade SAD-a u BiH, kako obrijan i u polupokajničkom raspoloženju priznaje da je imao vremena za razmišljanje te je, iskoristivši ga, konačno skontao kako mudraci kojima je berzrezervno vjerovao sjede u toplim domovima i odgajaju djecu, dok on, koji se odlučio konkretizirati pomoć svim muslimanima svijeta ličnim doprinosom, svoga sina viđa jednom u tri mjeseca. Nešto ranije, kada je stigla vijest o najnovijem poginulom Bosancu/Bošnjaku u Siriji svjedočili smo šutnji cijelog sela: mještani nisu bili raspoloženi razgovarati ni o životu, a još manje o smrti.       

 Zanimljivo: još nigdje nisam vidjela niti čula nijednog svog kolegu kako pita Mustafu ef. Cerića, reisa emeritusa, kako se voli predstavljati, osjeća li krivicu za pogibiju tih nesretnih mladića. Svi se danas bavimo posljedicama i opet zaboravljamo uzroke. Kad to kažem, svjesno ću i sama preskočiti uzroke sirijskog rata u kome je beskrajno teško biti na strani vojske, tj. predsjednika Bašara al-Asada, koji već dvije duge godine čuvajući vlastite pozicije u smrt gura svoje sunarodnjake, podijeljene na dvije fronte – onu za i onu protiv njega. O ovoj temi puno bolje i puno više može govoriti i pisati naš akademik Esad Duraković, koji je više puta objasnio zašto ga duša boli za Sirijom, a ja bih radije da se pozabavim postdejtonskim angažmanom reisa-emeritusa na odgoju vehabijske zajednice u BiH.

 Zašto tako ola(h)ko zaboravljamo s kojim je entuzijazmom Cerić organizirao progone svih koji su imali hrabrosti da javno progovore o pošastima vehabizma na ovim prostorima? Kada je, prije ravno 17 godina, prof. dr. Rešid Hafizović na stranicama ove novine objavio tekst "Oni dolaze po našu djecu", digla se Cerićeva kuka i motika da napadne Hafizovića. Kako tad, tako i dan-danas, na raznoraznim sajtovima nude se novci za ubistvo jednog od najučenijih domaćih alima, kojeg je Cerić svojeručnim saopćenjem optužio i za nastavak genocida u Srebrenici?! Vrhunac Cerićevog beščašća nije bio sam napad na prof. Hafizovića, već istovremena odbrana vehabijskih zlodjela već uknjiženih u domaći grunt! Vehabijski pokolj u režiji Muamera Topalovića, koji je poubijao skoro cijelu porodicu Anđelić uoči Badnje noći 2002, nadomak Jablanice, za Cerića je bio nedobronamjeran čin pojedinca. I na tome je ostalo: dugogodišnji reis, današnji emeritus, nedobronamjernim je činom smatrao i stravičnu smrt koja je 2006. godine zadesila jednu nesretnicu na Otoci. Ubio ju je sin, u tom času 23-godišnjak, zato što nije ustajala na rani sabah. Kada se sav krvav pojavio pred Istikal džamijom na Otoci, dok se prao na česmi, egzekutor je neupućenim radnicima objasnio kako je kod kuće "zaklao kurban". Treba li podsjećati i na vehabijske proteste, na fizički napad organiziran zbog drskosti queer zajednice da organizira običnu izložbu fotografija?

 Kada danas aktuelni reis Husein ef. Kavazović skupi hrabrosti pa naglas kaže da su prijetnje smrću prof. Hafizoviću nedopustive, digne se kuka i motika iz selefijskih redova i njima odanih medija, da mu objasne koliko on ne valja, za razliku od Cerića i(li) Muamera Zukorlića. Istina je zapravo da je najveća priča i najveći teret opet na Rijasetu Islamske zajednice. Rijasetu koji vjerovatno neće priznati da su selefije uzele našu djecu, ali je tako jer su i ti poginuli momci u Siriji, bez obzira na svoja nova abu imena, neki Mirza, Senad, Derviš ili Elmedin, djeca domaćih Bošnjaka koja su zavedena, oteta domaćoj tradiciji i starom bosanskom odgoju. Podjednako kao i Senada, Ines, Medina ili kako se već zovu djevojke koje su, stupajući u šerijatski brak, otputovale na medeni mjesec u Siriju. Hoće li ih njihove majke ikada više vidjeti?