Kliker.info

Israeli army tanks maneuver in a staging area in northern Israel near the Israel-Lebanon border, Tuesday, Oct. 1, 2024. (AP Photo/Baz Ratner)

Jučerašnji iranski masovni raketni udar po Izraelu bio je očekivan i smatralo ga se praktični neizbježnim, neovisno o sinoćnjim i današnjim dramatičnim medijskim izvješćima diljem svijeta koji na prvi pogled sugeriraju iznenađenje.

Izrael je znao da će do iranskog napada doći, uostalom i zbog toga, jer je Teheran svojom retorikom posljednjih dana na to jasno ukazivao – poglavito nakon nedavnog izraelskog ubojstva vođe Hezbollaha Husseina Nasrallaha i njegove kćeri, kao i niza drugih visokopozicioniranih osoba iz te libanonske proiranske organizacije, izvršenog u predgrađu Beiruta.

Ali ne samo zbog toga, ili pak američkog upozorenja uoči samih napada da će do istih doći, već i zbog javno izrečene osude novog iranskog – važno je naglasiti proreformističkog (nikako ne i prozapadnog) – predsjednika Pezeshkiana upućene Sjedinjenim Državama. Potonje je, naime, on optužio za prevaru, s obzirom kako je Washington Teheranu obećao da će zaustaviti širenje izraelskog rata izvan Pojasa Gaze u zamjenu za iransko odustajanje od vojnog odgovora po Izraelu nakon što je ovaj u preciznom zračnom napadu (Iran ga je odmah nazvao klasičnim aktom državnog terorizma i činom objave rata, sukladno međunarodnom pravu) prethodno likvidirao vođe palestinskog Hamasa koji su bili službeno pozvani u iransku prijestolnicu i sudjelovali na svečanoj inauguraciji novog iranskog predsjednika.

Dakle, nakon jučerašnjeg dana, bez ikakvog pretjerivanja slobodno možemo reći kako je na Bliskom istoku izrežirana nova, krajnje opasna drama – najvjerojatnije s katastrofalnim posljedicama. Njih je još uvijek teško definirati s obzirom kako se ne zna konačni američki stav, tj. kakva će odluka biti donesena nakon američko-izraelskih žurnih kontakata na najvišem vojnom i političkom vrhu. Navodno će se ona usvojiti nakon što se utvrde razmjeri šteta od valova lansiranih iranskih projektila – njih oko dvjesto – od kojih su velika većina bile balističke rakete, ali su navodno Iranci po prvi put koristili i hiperzvučne rakete, kojima, zanimljivo, još uvijek, usprkos tehnološkom napretku i nedvojbenoj velikoj nadmoći – ne raspolažu ni Izrael ni Sjedinjene Države. Naravno, ove dvije raspolažu nuklearnim oružjem, ali njegovu uporabu slobodno možemo odbaciti kao najmanje moguću opciju (preciznije nemoguću), jer bi otvorila Pandorinu kutiju i za ostale nuklearne sile za rješavanje njihovih tekućih sigurnosnih problema.

I druga činjenica: Sjedinjene Države neposredno sudjeluju u kreiranju izraelske politike posljednjih godinu dana koja se ogleda u njegovim potezima u Pojasu Gaze, ali i u Libanonu, neovisno o službenim izjavama Bidenove administracije koje stalno pozivaju na mir. Praktični potezi to nedvojbeno ukazuju: nije bilo niti jedne jedine osude Izraela za ono što čini u odnosu na palestinske civile u Gazi i na Zapadnoj obali (štoviše, redovito su se ulagala američka veta u Vijeću sigurnosti UN-a pri bilo kakvom pokušaju izglasavanja po Izrael neugodnih rezolucija takvog i sličnog tipa); nastavila se, usprkos svemu, snažna američka vojna pomoć Izraelu; i konačno – američka vojska aktivno je sudjelovala na strani Izraela u obrani od iranskih projektila i sinoć i u prvom – demonstrativnom ( puno više PR nego ozbiljnom) iranskom raketnom napadu na Izrael u proljeće ove godine kao odgovor na ubojstvo iranskih diplomatskih i vojnih dužnosnika u izraelskom zračnom napadu na iranski  generalni konzulat u Damasku. Taj je odgovor, uostalom, bio i precizno dogovoren na visokoj međunarodnoj razini (Iran je na njega imao puno pravo s obzirom na međunarodno pravo koje tako nešto precizno propisuje), kao i posljedični izraelski odgovor koji je bio još manjeg intenziteta i značaja).

Izraelski državni vrh nema drugog izbora osim vojno odgovoriti na sinoćnji iranski napad. Sve bi ostalo bilo samoubojstvo tamošnjeg političkog vrha čiji bi ugled u suprotnom potonuo poput Titanica u „olujnom moru“ iranskih balističkih raketa, čiji broj američki stručnjaci procjenjuju na čak više od 3000.

Međutim, Izrael mora kalkulirati s intenzitetom odgovora. Ukoliko iz Washingtona stigne odluka da se SAD neće neposredno vojno angažirati protiv Irana, izraelski odgovor bit će puno suzdržaniji. U suprotnom, ako odluka Bidenove administracije bude pozitivna, mogao bi biti razoran s obzirom da će iza leđa tada imati američki ratni stroj.

Ali Washington je sada na ključnoj prekretnici. Svega mjesec dana uoči izbora prijeti mu opasno uvlačenje u neizvjesni rat s velikim i vojno moćnim Iranom. Nije isto Joeu Bidenu i Kamali Harris davati izjave o nedvojbenoj pomoći Izraelu što god se dogodilo, ili u predizborno vrijeme gledati kako u SAD stižu stotine ljesova s tijelima američkih vojnika. Ovo drugi bi im birači teško oprostili.

Naime, Iran itekako ima snažne „aseve u rukavu“. Zbog velikog broja svojih balističkih i drugih raketa, načičkanih na obali Perzijskog zaljeva i skrivenih u dubini svog teritorija, bez problema može gađati američke vojne baze u regiji koje nisu tako snažno zaštićene protuzračnom obranom kako bi netko možda mislio. Uvijek se iranski napad na njih u Washingtonu tretirao kao nemoguć ili krajnje malo vjerojatan. A te su baze, poglavito one ključne, iranskim raketama još puno bliže nego Izrael. U obližnjem Bahreinu smještena je američka V. flota, a američki nosači zrakoplova krstare i Perzijskim zaljevom. U Kuvajtu je smještena najveća američka bliskoistočna zračna baza Al Udeid, a američki vojnici smješteni su i u Saudijskoj Arabiji, Iraku i Siriji. U dvije potonje aktivne su i snažne iranske posredničke (proxy) organizacije, kao i na tlu Jemena hutistička milicija.

Iran ima mogućnost potpunog zatvaranja Hormuškog tjesnaca u slučaju rata sa SAD-om i općenito – puno mogućnosti za snažni vojni odgovor. Nedvojbeno bi pritom i sam snažno stradao (američka ukupna vojna moć je ipak neusporediva s iranskom), ali je regionalno gledano Iran u strateškoj prednosti jer je on taj koji je tu fizički (geografski smješten).

Osim toga Izrael i SAD imaju problema s dobivanjem dozvola od strane arapskih država (Saudijska Arabija, Irak) za prelete njihovih zrakoplova u vojne operacije protiv Irana s obzirom na njihov strah da bi time i same mogle postati metom iranskih osvetničkih napada. Nije nevažno spomenuti da su ključne arapske zemlje, prije svega one zaljevske, još uvijek neodlučne po pitanju bilo kakvog oštrijeg odgovora na izraelsku politiku u Gazi (još manje u Libanonu gdje se ovaj primarno razračunava s proiranskim i šijitskim Hezbollahom) i takve će vjerojatno ostati i dalje, svjesne nemogućnosti utjecaja na bilo što konkretno. Osim toga na suradnju s Izraelom gledaju dugoročno, a i Izrael im je uvijek protuteža eventualnim iranskim posezanjima u odnosu na ključne interese arapskih država ili pak pokušaj njihove destabilizacije homogenom šijitskom manjinom koja u mnogima od njih itekako postoji.

Ali ono što je po arapske prijestolnice (a time i SAD i Izrael) neugodno je činjenica da „arapska ulica“ snažno podupire sinoćnji iranski vojni odgovor prema Izraelu, koji je svojim postupcima prema Palestincima prouzročio istinski gnjev ne samo običnih arapskih ljudi, već i njihovih intelektualnih i utjecajnih vjerskih krugova.

Sve navedeno jasno ukazuje na neugodan tajming kojeg je prouzročio jučerašnji iranski raketni napad, prije svega po aktualnu američku administraciju. Ona se sada nikako ne smije zaletiti „grlom u jagode“,  kako bi to sigurno želio izraelski premije Benjamin Netanyahu.

S druge strane, i izostanak odgovora je nemoguće očekivati, jer je po Washington ugled bio i ostao ključni element njihovog vanjskopolitičkog djelovanja. S padom tog ugleda automatski dolazi i do pada utjecaja – i to svi jako dobro znaju. Dakle, pažljivo će morati izvagati svoj vojni odgovor da bude dostatan za „pranje obraza“ s jedne, i dovoljan za izostanak preoštre iranske reakcije s druge strane. To je, priznat će te – u novonastalim okolnostima nakon jučerašnjeg dana vrlo teško.

I „čarobnjak“ američke diplomacije pok. Henry Kissinger u svemu ovome sigurno bi se teško snašao. Ono što bi zasigurno rekao je slijedeće: američka vanjska politika sama se dovela u ovu situaciju! Gotovo je istodobno zaratila s tri moćne države – Rusijom, Kinom, i sada Iranom. Iz te se kaše – bez obzira na svoju golemu vojnu moć, SAD-u teško izvući neokaljano.

Ali ipak, pričekajmo još malo. Možda u Washingtonu još postoji neki skriveni diplomatski „čarobnjak“ koji može relativno bezbolno po SAD i svijet razriješiti nastali „gordijski čvor“.

(Geopolitika)