Kliker.info

Kada su islamističke snage izvele seriju vojnih udara u centralnoj Africi – Nigeru, Maliju, Burkini Faso – uz otvorenu podršku Rusa iz Wagnera, u medijima su se javila dva narativa. Proruski vidi pobunu naroda protiv francuskog neokolonijalizma povezanog sa lokalnim korumpiranim elitama. Za to vrijeme, zapadni mediji vide aspekte velike zavjere islamista i Rusije da uspostave antizapadno i antiliberalno carstvo u centralnoj Africi. Oba narativa su u pravu – u određenoj mjeri.

Piše : Slavoj Žižek (The New Statesman)

Istina je da je Francuska vršila suptilnu (a ponekad i ne tako suptilnu) neokolonijalnu vlast nad svojim bivšim kolonijama u zapadnoj i centralnoj Africi. Nakon što im je Francuska dala nezavisnost 1960-ih, mirnim putem, nastavila je da vrši ekonomski, politički i vojni uticaj u la Françafrique. Od svih bivših kolonijalnih sila, Francuska održava najveće vojno prisustvo u Africi; primorava afričke zemlje da daju prednost francuskim interesima i kompanijama u javnim nabavkama i tenderima. Svojim bivšim kolonijama nametnula je monetarnu zonu Afričke finansijske zajednice (CFA), koja je inherentno nejednaka i ukorjenjena u izrabljivačkim praksama.

Međutim, jasno je da su „antikolonijalni“ ustanci u centralnoj Africi čak i gori od francuskog neokolonijalizma. Budućnost koju oni donose je budućnost propalih država poput Zimbabvea i Mjanmara: autoritarna vojna vladavina; ekonomska regresija u dublje siromaštvo od kojeg profitira samo nova i korumpirana elita; ideološki fundamentalizam u kombinaciji sa odbijanjem „kolonijalnih“ uticaja poput prava homoseksualaca. Autentične emancipatorske vođe kao što je Tomas Sankara u Burkini Faso su davna uspomena. Kako je moguće da se veći deo Afrike nađe u tako očajnoj situaciji, gdje je jedini izbor između lošeg (zapadni neokolonijalizam) i goreg (lažni autoritarni antikolonijalizam)? Nedavni vojni puč u Gabonu bio je pobuna protiv oba zla, gdje je predsjednik Ali Bongo uklonjen sa svješću da se ovog puta francuska vojska neće mješati.

Treba imati hrabrosti da se odbaci prosto objašnjenje da za bolji scenario nedostaje mobilizacija naroda. Ako postoji pouka iz najnovijih desničarskih protesta, ona glasi da je došlo vrijeme da se preokrene čuvena rečenica Abrahama Linkolna: „Možete varati sve ljude povremeno, a neke ljude sve vrijeme. Ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme.“ Savremena verzija glasi: „Svi ljudi mogu povremeno izbeći da budu prevareni, a neki ljudi mogu izbjeći prevaru sve vrijeme. Ali ne mogu svi ljudi sve vrijeme izbjegavati da budu prevareni.“

Svaki istinski emancipatorski angažman naroda je rijedak događaj koji se brzo rastvara i to ne samo kada je u pitanju zapadna demokratija. Podsjetimo se kako je tokom perioda kineske kulturne revolucije Mao Cedung poslao hiljade intelektualaca u poljoprivredne komune da uče od običnih seljana, koje je uzdigao u „subjekte koji bi trebalo da znaju“. Može se reći da je bilo dobro za intelektualce da se upoznaju sa stvarnim životom na selu – ali nisu stekli dublju mudrost o društvu.

Kako objasniti da ne postoji nijedna privilegirana grupa koja poseduje autentično razumjevanje društva? Pokušat ćemo u dva koraka. Prvi mit koji treba razbiti je mit o meritokratiji: bez obzira na vaš društveni položaj po rođenju, društvo bi trebalo ponuditi dovoljno mogućnosti i mobilnosti da se talenat kombinira sa naporom za ostvarenje uspjeha. U svojoj knjizi Protiv meritokratije (2017) John Littller je pokazala da je meritokratija ključno sredstvo legitimacije savremene neoliberalne kulture i da iako obećava šanse, ona zapravo stvara nove oblike društvene podjele, budući da klasa, rasa i pol i dalje igraju mnogo važniju ulogu. Ovim faktorima treba dodati i jedan heterogeni, slučajnost. U knjizi Uspjeh i sreća: Usud i mit o meritokratiji (2016), Robert Frank ne odbacuje značaj napornog rada, ali pokazuje da, među grupama ljudi koji rade na visokom nivou, slučaj (sreća) igra ogromnu ulogu u individualnom uspjehu.

Ako, dakle, bogatstvo i društvena moć pojedinca ne odražavaju njegove zasluge, šta je alternativa? Za većinu kritičara meritokratije, alternativa je da vjeruju većini običnih ljudi koji nemaju posebne zasluge: koliko god bili manipulirani i koliko god im je mozak ispran vjerskim ili etničkim fundamentalizmom, dugoročno će njihov spontani osjećaj za pravdu preovladati. Ukratko, kritičari meritokratije su skloni da zagovaraju neku verziju Lincolnove izreke.

Nažalost, složenost današnjeg svijeta navodi nas da odbacimo i to j u ljude. Kako obična, siromašna osoba može da odluči kada je svakodnevno bombardirana oprečnim izvještajima o globalnom zagrijavanju? Da li treba da se zalaže za mjere koje će je kratkoročno gurnuti dublje u siromaštvo? Kada stignu imigranti, kako možemo da krivimo tu osobu što u njima vidi prijetnju svom ustaljenom načinu života? Možemo li je kriviti ako, u svom ograničenom svjetonazoru, ne razumije da je na neki način saučesnica u neokolonijalnoj eksploataciji zemalja Trećeg svijeta? Ta pitanja idu u nedogled: možemo li kriviti našu osobu što je zbunjuju medijske debate o rodnim zamjenicama? I zar većina nas, uključujući intelektualne elite, nije uhvaćena u slične petlje, nesposobna da dođe do onoga što je filozof Fredric Jamison nazvao pravim „kognitivnim mapiranjem“ naše situacije? Zato rješenje nije da težimo „pravoj“ meritokratiji: oni koji zaslužuju uspjeh po svojim zaslugama preovladat će tek kada se promjeni čitav naš društveni poredak.

Tačnije, ne radi se toliko o tome da je većina prevarena, već o tome da ih nije briga: njihova glavna briga je da se relativno stabilan svakodnevni život nastavi neometano. Većina ne želi stvarnu demokratiju, u kojoj zaista mogu da odlučuju: žele privid demokratije, gdje slobodno glasaju – ali gdje ih neki viši autoritet od povjerenja stavlja pred izbor i ukazuje kako treba da glasaju. Većina ljudi je zbunjena kad ne dobije nikakve jasne indikacije i situacija u kojoj bi trebalo da odluče se paradoksalno doživljava kao kriza demokratije, pretnja po stabilnost sistema. (Ovo važi ne samo za bivše francuske kolonije, već i za demokratiju uopće.) Međutim, kada se takozvana tiha većina zabrine, kada se osjete kao žrtve i iz njih izbije iskreni bijes, stvari po pravilu postaju mnogo gore. Ljudi žele da odluče, da se njihov glas čuje, i čineći to – kao što pokazuje tekući talas desničarskog populizma širom svijeta – izlažu se daljoj manipulaciji, postajući plijen teorija zavjere.

Da li je ovo univerzalno pravilo? Srećom, nije. Rijetko, s vremena na vrijeme i na nepredvidiv način, dolazi do izuzetaka; magla se raspršuje, jasnoća prevladava i većina se mobilizira iz pravih razloga. Takvi trenuci su historija u svom najčistijem obliku – trenuci kada čitave godine stanu u jednu sedmicu.

Da se vratimo na našu polaznu tačku: postoji li šansa da se takav trenutak desi u centralnoj Africi? Svakako se neće dogoditi kao rezultat naših (evropskih) napora da prosvjetimo Afrikance. Ono što sada možemo uraditi jeste da se okrenemo protiv sopstvenog neokolonijalizma, koji pothranjuje lažni fundamentalistički antikolonijalizam. Još mnogo toga mora da se odigra; moći ćemo pustiti da padne jedan od velikih tabua: da rehabilitiramo planiranje – obavezno planiranje velikih razmjera, a ne samo nejasnu „koordinaciju“ ili „saradnju“. Grupe država će morati formirati konfederacije sa zakonodavnim i izvršnim ovlaštenjima za nametanje mjera koje se tiču životne sredine, masovnog kretanja ljudi, vojnih intervencija i upotrebe vještačke inteligencije. Utopija? Da, ali jednostavno ne postoji drugi način da se suočimo sa krizama koje prijete našem opstanku.

Prevela Milica Jovanović (Peščanik.net)