Kliker.info

Piše: prof. dr. Slavo Kukić (Neznase.ba)

Ovih sam se dana doista naslušao i načitao usporedbi i paralela političkih tutora i „skrbnika“ Hrvata. Tutnje, prijete, proriču. Bez njih, kažu, ne budu li sastavni dio buduće vlasti, biti neće ni BiH. Nestati će je, straše nas, kao što je nestalo i države u čijem je sastavu nekoć bila. Ali, kako? O tom, barem za sada, ne zbore. No, asocijacije izazivaju, zar ne? Kao i uzdahe tipa – Bože sačuvaj, zar opet?I, zar nam je čitav život uklet usudom ratova?A kada su shvatili da to neće neće ići, da su njihova zastrašivanja i zastrašivanja novinarskih piskarala nedovoljna, da će bez fotelja konačno ostati, u pogon su stavili i svoje intelektualne „buldožere“. Koji su također, neovisno jurišaju li s desnice ili „ljevice“, i to na identičan način kao i njihovi političko-kriminalni nalogodavci, zabrinuti za hrvatski narod. Kojem, tako ispade, ne ufotelje li se Čovićevi i Ljubićevi u institucijama izvršne vlasti, prijeti definitivno nestajanje.

Neki od njih idu i korak dalje – uspoređujući ovo vrijeme s vremenom Titove Jugoslavije. I praksom njegove komunističke vlasti koja je obespravljivala Hrvate, ali i izazvala „masovni pokret pobune protiv obespravljenosti“. Jer, istraje li SDP da formira vlast bez osovine Čović-Ljubić, a formira je s drugima, Jurišićem i Lijanovićima prije svega, to – baš kao i Titova komunistička praksa prije četrdeset godina, kada je u Hrvatskoj smijenio Savku i Tripala, a instalirao svoje poslušnike – može za BiH imati razorne efekte. Što, onda, sugerira zaključak da bi joj se mogla dogoditi ista sudbina kao i Titovoj državi.

Jesu li ovakve, ili njima slične umotvorine – neovisno o tome potiču li iz partijsko-kriminalnih centara ili od njihovih intelektualnih gurua – vrijedne analitičke pažnje? Ma kakvi. Sve je to prethodnih dvadeset godina već više puta viđeno – i zastrašivanja i prijetnje i zloguka proricanja. I, ne vjerujem da ikoga normalna danas specijalno mogu zabrinuti.No, njihove „analize“, i posebice usporedbe koje izvode, zaslužuju raščišćavanje s temeljnim politološkim pojmovima – bez da se polemizira s „najučenijima“ u Hrvata. A dobro će doći i narodu – hrvatskom dakako. Jer, usporedbe koje mu se nude proći mogu samo kod maloumnih. Što narod, kojem kukavičje jaje podmeću, svakako nije. Ne bježim, istina, ni od teze kako se tom istom narodu i spočitnuti može ponešto. Ali, to da je malouman, glup – ne daj Bože!

Što je, dakle, suština političke demokracije, a što se pod tom istom etiketom želi upakirati i narodu prodati? U demokratskim društvima, ukratko, pravila političke demokracije podrazumijevaju da vlast, izvršnu dakako, ima onaj tko uspije osigurati pedeset posto plus jednog zastupnika u najvišem zastupničkom tijelu, parlamentu koje god razine on bio – od državnog do općinskog, ako se i ovog takvim imenom može zvati.U etnički složenim društvima, a u slučaju BiH se radi baš o tome, takvoj logici se može spočitnuti kako ne jamči kolektivna prava. I kako pristupom „jedan čovjek – jedan glas“, koji je imanentan građanskim demokracijama, može biti u funkciji potiranja jednakopravnosti nacionalnih zajednica i njihova nacionalnog identiteta.

I to je, da ne bude dvojbi, točno. Ali, stoga se u složenim društvima koriste instrumenti koji takvu mogućnost isključuju. U bh. slučaju, dom naroda je – neovisno o tome radi li se o razini države ili entiteta – brana navedenom tipu zloupotreba. Ili još konkretnije, dom naroda je instrument zaštite i jednakopravnosti i nacionalne samobitnosti. A, u konkretnom slučaju, Čovićevo-Ljubićeva politička osovina će u tim institucijama, i na razini Federacije i na razini države, imati većinu ruku. I moći će – kroz promjenu Ustava, ali i kroz zakonska rješenja – istrajavati na rješenjima koja

Hrvatima jamče jednakopravnost, onu koju im, a bili su u vlasti i mogli su, osigurali nisu prethodnih dvadeset godina. Ako je, pak, tako, a jeste, kakve onda veze s jednakopravnošću i nacionalnom samobitnošću ima participacija točno određenih političkih stranaka u izvršnoj vlasti? I što je razlog „umnim tezama“ kako i u izvršnoj vlasti moraju biti zastupljene stranke koje su dobile najviše glasova jedne etničke grupe – u konkretnom slučaju glasova bh. Hrvata. Nastranu, dakako, pretjerivanja kako iza njih – dviju frakcija HDZ-a – stoji 90% hrvatskoga biračkog tijela. Nastranu, ponavljam, jer i najbanalnija bi računica brzo pokazala kako su takve kalkulacije daleko od zdrave pameti – i kako je ta potpora daleko ispod 50 podioka. Nastranu, na koncu, i uobraženost kako su baš oni dobili hrvatski mandat.

Jer, tko kaže da ih podržali nisu i građani izvan hrvatskog nacionalnog korpusa? Takvom se potporom, uostalom, uoči izbora hvalio i prvi čovjek jače frakcije HDZ-a. I da hrvatski mandat, u istoj ili sličnoj mjeri kao njima, pripada i još nekim političkim partijama – neovisno o tome nominiraju li se u nazivu hrvatskima ili ne?Da prikratimo – suština halabuke je bitno drugačija od one koju narodu žele prodati. Suština je, dakle, u tome da „hrvatsku osovinu“ puno više od interesa vlastitoga naroda zanima izvršna vlast. Čovića je tom nakanom, nakon poslijeizbornih razgovora s njim, provalio i prvak SDA. Ni na kraj mu pameti, ispovjedio se Čović Tihiću tom zgodom, nije treći entitet. To je, pojasnio je, tek dio folklora kojim se osigurava bolja komunikacija sa suplemenicima. Jer, potrebno je koji mjesec pauze kako bi – kako i u vrijeme svih prethodnih izbora – zaboravili na ono što je jaran u predizbornoj utakmici zagovarao.

Važna je, dakle, ponovimo još jednom, ne interes naroda nego izvršna vlast. I zbog nje su, lideri „osovine“ spremni i na ponovno guranje sunarodnicima – ne i svojoj djeci dakako – pušaka u ruke. Ali, zašto izvršna vlast? E, to je pitanje koje već zaslužuje pažnju. Ukratko, izvršna vlast jer samo preko nje mogu – a iskustvo politički im istomišljenika u Hrvatskoj u prilog tome najzornije svjedoči – nastaviti tamo gdje su se prethodnih dvadeset godina snalazili k'o ribe u vodi. U potkradanju ove zemlje i njezinih građana na najbeskrupulozniji način. Tovar kaznenih prijava protiv „prvog u Hrvata“, uostalom, ne ostavlja prostora za drugačija tumačenja ni u vezi s tim.

A što bi za BiH značilo udovoljavanje njihovim ucjenama? Ukratko, civilizacijski poraz kakav čovjek zaželio ne bi ni najvećem neprijatelju. Na velika bi se vrata, prije svega, u politički sistem BiH uvela etnička federalizacija. A, od nje do definitivnog kraja samo je jedan korak. Korak koji bi, usput, značio novu Golgotu za narod u ime kojeg se, tobože, sve to čini. Jer, većini bh. Hrvata on bi – osim, eventualno, onih hercegovačkih, donio nove muke – nova preseljavanja, nove početke i nova prokletstva.

S druge, pak, strane, zagovorom etničkih ekskluziviteta bi se definitivno eliminiralo pravo na sudjelovanje u političkom životu građanskih političkih partija – onih koje se biračkom tijelu nude temeljem svojih programa, a ne podsjećanjem na vrstu arijevske krvi koju trenutno – jer uvijek nije bilo tako, pitajte, uostalom, Čovića osobno – u sebi nose.

Po njihovom konceptu, naime, u političkom životu nema što raditi SDP, druge stranke socijaldemokratske ili liberalne provenijencije, ali ni druge stranke uopće – bilo da su lijeve ili desne orijentacije u evropskom značenju te riječi. Nema jer, hvala ti Bože, u ime koga on – mislim na SDP – to čini? U ime birača? Ne, u BiH nema birača kao subjekata individualnih volja, ovdje postoje samo kolektivne, i to etničke kolektivne volje. U ime naroda? Ne, jer narod mora imati isključivo etničku nominaciju.

Tko ih, onda, drži? Pitate li „hrvatsku osovinu“, nacionalno lukavstvo kojim se hoće obespraviti Hrvate. A što s Hrvatima koji su u vodstvu tih partija – SDP-a prije svega? Kakvim Hrvatima? Jer, oni su kvislinzi kao i svi ostali kvislinzi u povijesti? Izdajice i roda i naroda. Eto vam logike. I s njom bi se u društvo evropskih naroda. A, ne. Iako, u vezi s evropskom budućnošću ja sam, usprkos svemu, optimista. Kao što sam siguran da se ona neće stvarati s njima – „hrvatskom osovinom“ ili njoj sličnim osovinama u drugim avlijama.