Kliker.info

Paradajy ili rajčica (da budemo lingvistički senzibilni) je interesantna biljka. Potječe iz Sjeverne i Južne Amerike, ali se kod nas udomaćio kao da je oduvijek naš. Vrlo je hranjiv i ljekovit jer u sebi sadrži vitamin C, karotin, vitamin B1, vitamin E i pregršt drugih skraćenica oko kojih ne znamo ništa sem da su dobre i korisne za čovjeka. Naredni put kad ga budete imali ispred sebe na tanjiru, osim ovog znajte da je vjerovatno proizveden negdje u Hercegovini, od poljoprivrednika kupljen na nekoj od hercegovačkih veletržnica i da je preko nekog trgovačkog lanca došao do vas. Pazite da vam ne prisjedne činjenica da je poljoprivrednik proizvođač od veletrgovca za njega dobio 5 feninga po kilogramu. Tolika je naime cijena paradajza na veliko, trenutno u Hercegovini, pa sam skoro siguran da svaki kilogram paradajza koji čitaoc ove kolumne može pojesti dolazi iz tog kraja. Ni sa jednim drugim se ne može postići veća razlika u cijeni, između one koja se plati proizvođaču i one koja se naplati od krajnjeg potrošača.

Probajte zamisliti kako danas izgleda lice poljoprivrednika koji je radio godinu dana da proizvede kilogram vrhunskog paradajza, a da ga danas prodaje po toj nevjerovatno niskoj i sramotnoj cijeni. Koliko li samo treba truda, znoja i suza da se iz hercegovačkog krša iscijedi proizvod najviše klase? Proizvod od 5 feninga! Koga taj nesrećni  seljak može da okrivi za svoju ponižavajuću poziciju na tržištu?! Vjerovatno ne okrivljuje nikoga jer za to nema vremena od brige i tegobe, ali sigurno nešto očekuje od države.Država se pak bavi zanimljivim zakonskim rješenjima o ograničavanju količine strane robe na policama trgovina u Federaciji BiH. Javnost je aplaudirala na zakonski prijedlog da na policama trgovina mora biti najmanje 50 posto domaće robe. Kako i ne bi, kad tako reaguje na sva površna, politikantska i nemoguća rješenja. Niko da napiše da se slična zakonska rješenja drastično kose sa svim međunarodnim pravnim odredbama preuzetim i potpisanim u procesu približavanja europskim integracijama, te onim vezanim za međunarodnu trgovinu. Isti će zakon ostati zaboravljen prvom prilikom kad neki međunarodni subjekt podsjeti na ranije preuzete obaveze i spomene ovisnost koju naša jedna i jedina ima spram međunarodne zajednice. S druge strane niko da napiše ni red oko toga da zakonska rješenja kod nas moraju biti bar malo jednostavnija, realnija, lakša za implementaciju, a što je vrlo važno da budu i u skladu sa zakonskim obavezama od ranije preuzetim, koja ne možemo tek tako preskočiti.

Bitno je izgleda samo da se stvara privid da se nešto radi. Federalno ministarstvo trgovine, nadležno za pomenuti zakon, prima medijske čestitke, a niko ne sluša drugačije mišljenje. Mišljenje privrednih komora i nezavisnih stručnjaka koji upozoravaju da nije isto htjeti i moći. Naše se vladajuće ekonomske vlasti bave stvarima na koje nikako ne mogu uticati, a poljeprivrednika sa početka teksta ostavljaju samog na vjetrometini neuređenog tržišta sa svojih 5 feninga. Njega se sjete samo kad im nedostaje minuta u dnevnicima, a bude vrijeme od elementarnih nepogoda. Tad nekako nađu put do njiva i plastenika, pa dodatno profitiraju ponovo na tuđoj muci.Ekonomija je puno kompleksnija oblast nego što to mogu i zamisliti bh prodavači pare i magle. Tu se ništa ne može uraditi jednim zakonom, pa makar on bio i savršen. Potrebno je puno više rada, kompleksnijih mjera i osjećaja za prostor i vrijeme.  Bogat seljak i razvijeno selo karakteristika je jakih i uređenih država. Tamo na selu žive samo bogati, a kod nas će kako je krenulo na selu živjeti samo oni koji ne mogu pobjeći u grad. Rijad Durkić (Tačno.net)