Kliker.info

“Redalica” po prstima, „packe“ po dlanovima, stajanje u ćošku , klečanje na kukuruzu, povlačenje za uši ili za kosu iznad uha, čak i šibanje po (golom) turu dok bi nesretnik bio nagnut na školsku klupu – širok je repertoar pedagoškog uljuđivanja kojim su se nekad učitelji i nastavnici služili kako bi neposlušne i problematične đake ‘dozvali pameti’.

Tjelesno kažnjavanje nekad je bila odgojna metoda u školama koju dobro pamti i današnja srednja generacija, no danas naši zakoni zabranjuju bilo kakvo fizičko kažnjavanje djece u školi i izvan nje, to je nedopustivo i prema zakonu o osnovnom i srednjem školstvu, ali i prema Kaznenom zakonu koji čak za pljusku djetetu predviđa kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora.

No da je batina iz raja izašla danas, čini se, još uvijek misle Amerikanci u čijih je 15 (a neki izvori kažu i 19) država dopušteno tjelesno kažnjavanje djece, čak i od profesora u školama u određenim uslovima.

Ovih dana američki su mediji izvijestili kako se u tri škole u Three Rivers Schools Districtu u Teksasu također vraća fizičko kažnjavanje neposlušne djece, dakle one s prekršajima u ponašanju prema vršnjacima i učiteljima. Doduše, uslov  je da roditelji za to moraju dati pristanak, a onda pedagoški kadar ima slobodu ‘klepiti’ neposlušnika/cu, ni manje ni više nego – batinom.

Riječ je o školama koje pohađaju djeca od četiri do 18 godina, dakle osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Novu pedagošku metodu, prema pisanju američkih medija, inicirao je koordinator za ponašanje učenika Andrew Amaro koji je kazao kako je i sam kao dijete bio kažnjavan te da mu je to koristilo, a i danas bi to moglo imati učinak veći nego, na primjer, obična kazna produljenog boravka u školi.

Da je to potpuna besmislica slažu se domaći psiholozi i pedagozi, koji ne osporavaju da je današnja odgojna uloga škole u nas potpuno devastirana te da treba uspostaviti ravnomjerniji odnos nagrađivanja i kažnjavanja u obrazovnim ustanovama.

– Amerikanci su prvi priznali da su pretjerali sa svojim popustljivim odgojem, rekao bih gotovo pedocentričnom doktrinom, te da im je ta „fast food“, razmažena generacija postala problem. No, kako su tada išli u jednu, sada pozornost javnosti zaokupljaju drugom krajnosti koja također nije dobra – smatra zadarski pedagog prof. dr. Zlatko Miliša, trenutačno profesor osječkoga Filozofskog fakulteta. Profesor Miliša otkriva kako mu i danas prilaze neki prosvjetni djelatnici koji se s nostalgijom prisjećaju kako se nekad u školama neposlušnike moglo umiriti šibom.

– Fizičko kažnjavanje ne dolazi u obzir ni u jednoj situaciji, to će vam reći svaki pedagog. Ako nastavnik ne može izaći na kraj s nekim neposlušnim djetetom, pitam ga kako je to isto dijete podnošljivo kod drugog nastavnika? – prepričava prof. dr. Miliša. Iako smo svi svjesni odgojne nemoći današnje škole, kao i sveopće krize autoriteta te izostanka etike odgovornosti, on smatra kako na te izazove treba odgovoriti, među ostalim, pozitivnim kontramjerama.

– Kao što smo pokrenuli projekt „Deset dana bez ekrana“, neka sada počnemo s projektom promocije djela pomažućeg ponašanja. Zašto ne bismo na kraju svake školske godine birali i nagrađivali „naj-prijatelja/icu“, empatično dijete koje se posebno istaknulo u pomaganju svojim vršnjacima, susjedima, okolini? Prosocijalno ponašanje neka bude jedan model u vraćanju odgojne uloge škole – predlaže prof. dr. Miliša.

-Tjelesno kažnjavanje nema nikakvog pozitivnog učinka, kao ni psihološko maltretiranje. Ono također ponižava dijete, vrijeđa ga, čini ga nesigurnim, submisivnim, slabi njegovo samopouzdanje. Grube mjere škode razvoju dječje ličnosti. Međutim, moramo osvijestiti i to da nekažnjavanje neprimjerenog i problematičnog ponašanja također može imati loše posljedice – upozorava psihologinja prof. dr. Mirjana Krizmanić.

U situacijama kada u školama imamo nastavnike koji se zbog agresivnim učenika boje otići iz zbornice do toaleta, kada je roditeljima sve teže odgajati djecu, kada je vršnjačko nasilje izraženo, ona smatra kako je i školama potreban sustav primjerenih kazni za neposlušnike, poput isključenja s nastave, pa čak i one na simboličnoj razini da se takvim učenicima uskrati odlazak na školski izlet. Međutim, naglašava, u škole prije svega treba vratiti bonton: odgoj za uljuđeno i pristojno ponašanje!

Razumna kazna 

Iako o zapadnom svijetu možda ne bismo imali takvo mišljenje, osim u SAD-u, tjelesno kažnjavanje djece „kao razumna kazna“ dopušteno je roditeljima i nastavnicima i u Australiji, a ako to dopuste roditelji, i u Velikoj Britaniji.

Vijeće Europe, koje obuhvaća 47 zemalja, još je 2006. godine pozvalo zemlje članice da reformiraju svoje zakonodavstvo kako bi zabranili bilo kakav oblik tjelesnog kažnjavanja djece, a zabrana je do danas uvedena u 23 zemlje, uključujući i Hrvatsku (u Švedskoj je, na primjer, roditeljima zakonom zabranjeno tući djecu još od 1979. godine).

Zanimljivo je da je, na primjer, Francuska prije dvije godine dobila opomenu Europskog odbora za socijalno pravo Vijeća Europe jer je pljusku djeteta opravdavala „pravom na korekciju“, a njihovi zakoni nisu bili precizni i obvezujući kada je u pitanju zabrana tjelesnog kažnjavanja djece.

(Slobodna Dalmacija)