Kliker.info

Senad Pećanin je dugogodišnji novinar, osnivač i nekadašnji urednik sarajevskog magazina Dani. No, promijenio je profesiju i za sebe kaže da je “liječeni novinar”. Prije četiri godine započeo je uspješnu advokatsku karijeru. Živi u Sarajevu.

Subota, 12. maj

Prihvatio sam prijedlog “Slobodne Evrope” i poslije valjda 20 godina ponovo pišem sedmični dnevnik. Razmišljam šta je sve stalo između ova dva dnevnika. Kada sam pisao prvi, ja sam vodio sarajevski magazin Dani, a moj sin je imao tri godine. Prolazili smo u autu ulicom Skenderija, a Nedim je pokazao prstom: “Ovdje je ledackija. Ovdje tata živi!” Strašno me je pogodilo saznanje da zbog toga što sam zaista puno radio i provodio vrijeme van kuće moj sin misli da ja ne živim s njima, u porodici.

Od tada ja sam promijenio profesiju i več četiri godine se bavim advokaturom. Teško mi ide priznanje da mi nekadašnja profesija i dalje nedostaje, u šali kažem da sam “liječeni novinar”. U međuvremenu, sin je naučio da se pravilno kaže “redakcija”, te da ja živim s njima. Bavi se programiranjem, studira IT i već treći mjesec je na praksi u jednoj sjajnoj softverskoj kompaniji u Amsterdamu.

No, imam ozbiljan, valjda klasičan roditeljski problem: ne znam da li trebam biti sretan ili tužan što je Nedim već dobio nekoliko odličnih ponuda za stalni posao softverskog programera u Amsterdamu. S jedne strane, znam da bih trebao biti radostan i ponosan na njega što ima mogućnost za obećavajuću karijeru i pristojan život; s druge, žalosti me svijest o tome da kao i hiljade drugih, i mladih i starijih, ukoliko želi izbjeći svakodnevno poniženje življenja koja građanima priređuje država – onda mora otići iz Bosne.

Nedjelja, 13.maj

Dan provodim u svom rodnom Bijelom Polju, u Crnoj Gori. Radujem se svakom dolasku kući, ali ovog puta razlog dolaska nije bio prijatan. Naime, desetak dana ranije u Bijelom Polju je požar uništio veliki dio fabričkih postrojenja najveće mesne industrije u Crnoj Gori, koja je u vlasništvu mog prijatelja Hilmije France. Samo prije nekoliko mjeseci sa ponosom mi je pokazivao najmoderniju instaliranu tehnologiju klanica, opreme za preradu mesu, hladnjače, što je sve rezultiralo dobijanjem certifikata za dozvolu izvoza mesa i mesnih prerađevina i na tržište Evropske unije.

Izgorelo je i preko hiljadu i po tona mesa i mesnih prerađevina, šteta se mjeri desetinama miliona eura. Francina kompanija zapošljava blizu hiljadu i po ljudi u Crnoj Gori, od toga polovinu u Bijelom Polju, a broj kooperanata se mjeri hiljadama. Gledam Hilmu i divim se njegovoj energiji, snazi i volji da s optimizmom krene u obnovu kompanije. Kaže da mu je najvažnije da niko do radnika nije nastradao, te da nijedan uposlenik neće ostati bez posla.

Ponedjeljak, 14.maj

Očajan sam zbog novih izraelskih zločina u pojasu Gaze. I ovog puta žrtve su bile palestinski civili, među kojima je bilo i puno žena i djece, naoružani praćkama i kamenjem. Vlada premijera Netanjahua zaslužila je prezir kakav zaslužuju najodvratniji zločinci. 2004. godine sam kao novinar boravio u Palestini, u Gazi i u Zapadnoj Obali. Svjedočio sam aparthejdu koji sistemski i sistematski provodi Izrael, kako prema Palestincima koji žive u Izraelu, tako i onima u Gazi i na Zapadnoj Obali.

Uspio sam doći i do Jasera Arafata, koji je tada već mjesecima živio u Ramali, u sobičku kuće koju je prethodno granatama razvalila izraelska vojska. Mjesecima prije toga nije ga bilo u novinama. Meni je dao intervju, a ispostaviće se – nekoliko mjeseci kasnije – da je to bio posljednji intervju Jasera Arafata. Njegov narod danas pati još teže nego dok je on bio lider. Međutim, tragedija palestinskog naroda definitivno je najveća mrlja kolektivne savjesti modernog svijeta.

Utorak, 15. maj

Pišem tekst o pokojnom Slobodanu Iniću, za zbornik radova, sjećanja na njega koji pokušava objaviti njegov brat. Slobodan je umro 2000. godine, a upoznali smo se godinu dana ranije, kada je bio prinuđen iz Beograda pod Miloševićem preseliti u Sarajevo. Paradoksalno je, ali praznina nastala smrću Slobodana Inića se vremenom ne smanjuje, nego se povećava. Ovo je posebno vidljivo kada se radi o Bosni i Hercegovini, koju je on odlično razumijevao.

Nacionalizmi u njoj nisu poraženi okončanjem posljednjeg rata, nego su još i institucionalizirani i sa većom podrškom Beograda, Zagreba, Moskve i Ankare nego što je bio slučaj tokom posljednjeg rata. Uvjeren sam da bi malo ko kao Slobodan Inić mogao tako precizno secirati renesansu ne samo srpskog, već i hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma. Pripremajući tekst o njemu tražio sam i jedan koji je on objavio u Danima 2000. godine. Prelistao sam na desetine brojeva i mogu reći da sam bio iznova fasciniran kvalitetom sadržaja i spiskom autora koji su objavljivali u Danima. Obuzme me tuga kad poredim današnje i novinarstvo kojim smo se bavili mi u Danima.

Srijeda, 16.maj

U Sarajevu se puno govori o predstojećem predizbornom mitingu turskog predsjednika Erduana. U njegovoj zemlji se trenutno u zatvorima nalazi više novinara nego u Kini i Iranu zajedno, ali je za bošnjačkog lidera Bakira Izetbegovića upravo Erduan primjer uzornog vladara. Nažalost, cijenu Izetbegovićevog političkog diletantizma plaćaju i tek će platiti prije svega Bošnjaci, a onda i Bosna i Hercegovina.

Erduan, taj veliki prijatelj Bošnjaka, odabrao je Sarajevo da bi demonstrirao Evropi kako u njenom “mekom trbuhu” može održati predizborni miting, za koji nije mogao dobiti dozvolu ni u Njemačkoj, ni u Austriji, ni u Holandiji.

Upravo u trenucima kada su odnosi Turske i sa Amerikom i sa Evropskom unijom na historijski najnižem nivou, Izetbegovićeva pamet je odabrala Erduana kao jedini spoljnopolitički oslonac. Ništa više i ništa drugačije nisu mogli poželjeti ni Milorad Dodik, ni Dragan Čović, kao ni Moskva, koja snažno podržava ovu koaliciju za rasturanje Bosne i Hercegovine.

Četvrtak, 17. maj

Često razmišljam o tome koliko je neograničene bestidnosti u nastupima bh. političara. Posljednji primjer je izjava vjerovatno najomrznutijeg političara među svim onima koji su godinama svoje glasove i nadu u bolju budućnost poklanjali Socijaldemokratskog partiji Bosne i Hercegovine. Da, govorim o Zlatku Lagumdžiji , čovjeku koji je procvatom kriminala u vrijeme njegove čvrstorukaške vlasti rasturio i SDP i čitavu ljevicu i građanski pokret u državi.

Ozbiljne optužbe i dokazi koje su mediji višekratno objavljivali o milionskom kriminalu sa kojim se povezuje, učinili su da Lagumdžija vjerovatno ispravno zaključi da njegova sloboda zavisi od miga nekog od moćnika upućenom pravosuđu kako bi se konačno procesuirale neke od optužbi za njegov teški, bestidni kriminal i pljačku. Vjerovatno zato Lagumdžija pokušava da održi bliske veze sa Bakirom Izetbegovićem, kako bi sačuvao slobodu. Cijena takvog položaja je i izjava medijima po kojoj on, Lagumdžija, ne vidi ništa sporno u predstojećem Erduanovom predizbornom mitingu u Sarajhevu .

Petak, 18. maj

Ponovo sam u Crnoj Gori, ovaj put zbog jedne zanimljive regionalne konferencije koja se održava u Bečićima. Uvijek se radujem susretu sa crnogorskim prijateljima. Divno vrijeme provodim družeći se sa književnikom Miloradom Popovićem. Mijo je prošle godine zasluženo dobio “Njegoševu nagradu” za sjajni roman “Čovjek bez lica”. No, danas u Vijestima Željko Ivanović u pismu Milu Đukanoviću Milorada Popovića naziva “bokserom”. I Ivanović i Vijesti su najbolji izdanak u regiji široko rasprostranjenog džuboks novinarstva: ko plaća – taj i bira melodiju.

Nekada je to bio upravo Đukanović i Vijesti su tada bile u prvom ešalonu borbe za crnogorsku nezavisnost; danas su to rusko-četničke političke stranke i njihovi sponzori, od kojih ogromne prihode inkasiraju i Vijesti i dobar dio nevladinog sektora.

Primjećujem i da su snagom svog medijskog koncerna, Vijesti nametnule svojevrstan reketaški teror nad svakim ko nije spreman na “saradnju”. Ali, upravo zato, očito je da Đukanović ne mora brinuti za svoju političku budućnost dok god u ime demokratske javnosti govore novinari kao Ivanović. Njegove kritike Đukanoviću, osim zasljepljujuće mržnje, obiluju nepismenim pretjerivanjem: crnogorskog lidera u današnjem tekstu poredi sa Hitlerom, Staljinom, Pol Potom i Idi Aminom, optužujući ga pri tom i za 250 milijardi nečega koje je navodno poklonio svojim saradnicima.

S druge strane, reakcija crnogorskih vlasti na ranjavanje novinarke Olivere Lakić je sramotna: umjesto da konačno otkriju počinioce i napadače na novinarku oni, baš kao da su neka nevladina organizacija, osuđuju napad i izražavaju solidarnost sa ranjenom novinarkom.

Ovaj neveseli dnevnik završavam razmišljajući da bih baš volio znati kako bi izgledao moj sljedeći, za nekih dvadesetak godina. Predlažem Slobodnoj Evropi da me prozove tada, baš da i to vidimo.

(RSE)