Kliker.info

Odrasli mještani bi u kino salu ulazili na način kako su navikli ulaziti u voz “Ćiru”. Isture mušku djecu ispred sebe i kad se vrata otvore uguraju ih u vagon kako bi prije svih za njih pronašli slobodan kupe. Dječaci bi ulijetali u vagone i jurišali na sjedišta do prozora. Kad bi ih pikirali, ispružili bi se koliko su dugi po tapaciranim sjedalima i tako zauzimali mjesta za svoje roditelje, rođake, komšije.

Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)

Dječaci koji su dolazili iz siromašnijih porodica su nerijetko to činili za nadnicu od jednog dinara koju bi im, po svom ulasku u vagon, dali putnici koji su na toj stanici presjedali iz jednog u drugi voz. Potom bi djeca iskakala iz voza. Ako bi zabunom iskočili u smjeru suprotnom kretanju voza, ostajali bi bez zarađenog novčića koji bi im ispao u peronsku šljaku. Udobno se smjestivši, putnici bi čekali konduktera da im izda i naplati voznu kartu za dječiji honorar skuplju od karte uredno kupljene na staničnoj blagajni.

Kino sala je ustvari bila podrumska prostorija mjesnog Zadružnog doma i ljeti-zimi bi mirisala na voće i povrće koje je bilo smješteno u manju magacinsku prostoriju šperpločom odvojenu od sale. Utorkom bi se i petkom prikazivali filmovi na tom improviziranom zidu kojeg su mještani s jedne strane prekrečili u bijelo. Na dugim drvenim klupama poredanim u deset redova, sjedila bi publika, a prolaz do prvih klupa je bio uz bočni zid ispod prozora čija su okna bila zatamnjena komadima crne lepenke.

Nakon što bi dječurlija od muških glava naplatila vještinu zaposjedanja gledateljske busije, zarađenim bi novčićima kupovali fišečiće tikvenih sjemenki koje kod kuća ama baš nikada nisu grickali.

Žene, ako nisu nosile pantalone, zadigavši za svoj struk haljinu ili dimije, borile bi se da zauzmu što bolju poziciju sa koje će gledati film. Djevojke u hlačama su nazivali muškobanje ili muškarače, a to se odnosilo na uniformisane željezničarke, brigadirke, telegrafistkinje i partijske redarke koje su mogle bilo koga podići sa klupe i bez riječi sjesti na njegovo mjesto.

U svom tom metežu znalo se i za neki red. Na malu klupu za troje koja je postavljena između prvog reda klupa i kino-ekrana, niko ne bi sjedao. Znalo se da je to Omerova, Sofijina i kćerkice joj Marine klupa.

Prije nego bi “zavrtio” film, šepavi kinooperater Jefto bi projektor podigao na drveni sto, prvo inventarski otpisan u stanični magacin, a onda dodijeljen Zadružnom domu na korištenje.Tako bi snop svjetlosti koji nosi filmske slike samo malo zahvatao i u dnu ekrana projicirao sjenke Omerovih širokih ramena na koja je zasađena bumbar glava sa nevjerovatno malim ušima i sjenku Sofijine kose smotane u kleopatra-punđu što kao pobodena stoji na njenom ko igla vitkom i dugom vratu. Svi oženjeni muški gledaoci bi tokom projekcije krišom i o istom trošku gledali film, Sofijin aristokratski profil i svoje supruge kojima se otme glasan uzdah pri svakoj na ekranu pojavi svjetski poznatog glumca.
Kćerkica Marina nije ni dosezala do snopa svjetlosti projektora, pa se nije ni ocrtavala na šperploča-ekranu.

Dok se njih dvije nisu pojavile u njegovom životu, Omer bi na mjestu klupe za troje, jednom mjesečno pred projekciju filma, publici demonstrirao svoju snagu pokazujući mišiće dok sa tla podiže naslagane jedan na drugog olovne akumulatore od kojih svaki pojedinačno teži cirka dvadeset kilograma. Kada bi ih poduhvatio i podigao u visinu brade, zaslužio bi aplauz prisutnih i plakat igranog filma koji se te večeri prikazivao.

Kao mjesnu atrakciju fotografisali bi ga putnici koji bi gledajući film kratili staničnu dosadu. Dječurlija-dinarđije bi Omera nagradili svojim zvonkim smijehom kad god bi on ispod tereta teškog kao tuč ispustio glasan prdež. Nije mogao vidjeti njihova vesela lica jer su ih zaklanjali podignuti akumulatori. Rekord u dizanju tereta iznosio je šest akumulatora ili cirka 120 kilograma.

Otkako je ručno napravio klupu za troje i tu je ukopao, nikada više nije u sali javno manifestirao svoju snagu.
Omer je radio u željezničkoj akumulatorskoj stanici. Sa malo vode razblaženom sumpornom kiselinom bi punio dvoćelijske olovne akumulatore i postavljao ih u posebne sanduke instalirane podno putničkih vagona, odakle bi oni strujom napona 4V osvjetljavali vagonske kupee, hodnike i WC-ove u narodu popularnog voza “Ćiro”.

Imao je samo jednog iskrenog druga, salebdžiju Beljaju koji je pravio i putnicima prodavao šećerlame i osvježavajaće bezalkoholne napitke. Za njega je spravljao bozu, litarska flaša svake subote na poklon.

Kao da je ubodenik, živio je sam u golubarniku-provizorno adaptiranom potkrovlju stanične zgrade Ustiprača čiji je jedan-jedini prozor gledao na čvorišnu željezničku stanicu uskotračne pruge, njene vozove, vagone u štucu na sporednim kolosijecima, perone, okretaljku i vodenu pumpu za lokomotive parnjače, njegovu akumulatorsku stanicu, na putnike…

Dok je mirisne majske večeri te jedne godine s kraja sedamdesetih prošloga vijeka stanični otpravnik za taj dan ispraćao posljednju putničku kompoziciju, Omer je već bio u svojoj potkrovnoj banjici gdje je sa sebe spirao kolomast, ulje i garež. Zviždučući, naravno.

Imao je adet da, nakon kupanja kod prozora potkrovnog stana, prstima suši svoju kratko ošišanu kudravu kosu. Prvo bi, kao i svaki put do tada, kroz otvoren prozor pogledao gore na brdo Hrušanj i masivnu Šuplju stijenu koja ga je sa ogromnom rupom na sebi podsjećala na kiklopa.

Kad je te večeri sa mitskog džina spustio pogled dolje na stanicu, imao je šta i vidjeti: ispod staničnog dežurnog svjetla uz svježe ofarbanu ogradu, na koferu, sjedi mlada žena sa djevojčicom u svom krilu. Zagrljene, šute.
Uz kosu, počeo je Omer prstima trljati i oči, misleći da gleda filmsku scenu uživo. Kako je bio pravi filmofil, uplašilo se da nije možda šehnuo.

Kad je čuo ženu kako pjeva: “Niz našu prugu u nedogled dugu, brojali smo pragove i dane / Zagrljeni kod signala stali, želje su se naše zabrojale”, pomislio je da te noći za njega počinje neki novi filmski život, avantura bez tjeskobe, akumulatora i strahotnog izgleda Šuplje stijene u kojoj žive suri jastrebovi.

Iste je noći njih dvije smjestio u napuštenu radničku baraku montiranu na ugljenoj šljaci iza okretaljke za lokomotive.
Sutradan ih je izveo u kino da gledaju film “Brak na talijanski način” Vitoria De Sike, sa Sofijom Loren i Marcelom Mastrojanijem u glavnim ulogama. Film je to o ljubavi između rimske prostitutke Filumene i napolitanskog trgovca Domenika.

Od te kino-večeri asocijativno su im nadjenuli imena Filuhana i Omerinko, na koja bi se oni bez ljutnje i odazivali.
Omerinko je baraku opskrbio sa četiri akumulatora i osvijetlio malim kupe-sijalicama obojenim u crveno i plavo. Začepljujući rupe, zidove je oblijepio filmskim plakatama. Iz potkrovnog je stana odmah u baraku prenio tranzistor, jastuk, dvije deke, kašiku, ibrik, plehani lončić, kalaisani tanjir i čakiju koju mu je drug Beljaja kupio na Baščaršiji u Sarajevu.

Donijevši i svoj gvozdeni krevet, preselio se kod Filuhane i njene kćerkice Marine u koju su svi mladi dinarđije bili zaljubljeni. Zvali su je Omerinkina Hajruša.

Filuhana-Sofija, porijeklom Cincarka iz Albanije, govorila je srpski i esperanto, a Bog je obdario velikim sisama, uskim kukovima i božanstvenim glasom. Uprkos svojim atributima, ova je mlada žena ciganske puti nosila plavu periku. Skidala ju je samo kada bi njena prirodna crna kosa toliko narasla da je mora ošišati. Kćerkica i perika su bile njene jedine tajne zbog kojih je držala jezik za zubima.

Dok su, što bi rekao Čingiz Ajtmatov u svom romanu “I duže od vijeka traje dan-vozovi išli sa istoka na zapad i sa zapada na istok”, njih bi dvoje, držeći se za ruke, satima šinama hodali. Za tu su ljubavnu naviku znali svi mašinovođe, pa bi se dugim pištanjem lokomotive-parnjače oglašavali kako ih ne bi tako ljubavno opijene u brzini pregazili. Splavari su ih puštali da se noću satima ljuljuškaju na balvanima zavezanim uz obalu. Pregledači su zaobilazili vagone u štucu da ih lupkanjem svog čekića po željeznom točku ne bi u kupeu snene razbudili.

“Tako su lijepo ukleti da im se nikakvo dobro ne piše!”, rekao je drug Beljaja vozovođi Ivanu dok su jednom, čekajući stanično ukrštanje vozova, pili bozu i kartali u kupeu službenih kola koja su vazda prva do lokomotive.

Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, uz voz “Ćiru”, Filuhanu i Omerinku, osvanulo je treće jugoslavensko čudo na ćirilici i latinici-prvi zabavno erotski časopis “Čik” koji je na svojim naslovnicama objavljivao fotografije golih žena.
Za mlade Jugoviće to je bila obavezna, ali i zabranjena literatura.

Najčešće bi magazin “Čik” od stanice do stanice i po cijeloj Jugi za jeftino bio distribuiran vozom “Ćirom”.

Pišteći lokomotivom žešće nego ikada do tada, jednog lijepog oktobarskog dana, u stanicu Ustiprača, dolazeći iz pravca Beograda, pristigao je voz “Ćiro”. Kada se voz zaustavio na peronu, Omerinka, kao da se zakitio perkom, a ne noseći u rukama dva olovna akumulatora, hitro je krenuo do vagona za koji je javljeno da je “izgubio” osvjetljenje pa putnici kad se voze kroz tunele osjećaju smrtni strah i nelagodu.

Filuhana je sjedila u baraci i pred velikim ogledalom zvanim “psiha”, a kojeg su u sklopu resocijalizacije “Sloboda” napravili osuđenici KPD-a Foča, skinuvši periku, češljala svoju dugu prirodnu kosu i pjevušila “Koštanu”.

Dok je Omerinka pognut spretno mijenjao akumulatore, čudio ga je stanični muk jezovit kao nikad do tada. Kad je napokon uspostavio strujni tok, podigao je pogled u pravcu prozora vagona da vidi jesu li kupei osvjetljeni.

Imao je Omerinka šta i vidjeti: na svakom su prozoru stajale zalijepljene po četiri naslovne stranice novog izdanja časopisa “Čik”. Na njima se kočoperila slika obnažene žene čija ga leđa i duga crna kosa neodoljivo podsjećaju na tijelo i kosu njegove ljubavi Sofije-Filuhane.

Vidjevši ga zacehnutog, neki mu muškarac, kroz zatvoren prozor iz osvjetljenog kupea, dobaci kosku: “Skinula Filuhana… periku! Blago tebi s njom ‘vakom, moj Omerinka!”.

Neku godinu poslije tegobnog doživljaja, 1977. na Omerinikovu sreću, ukinuli su njegovu prvu ljubav – voz “Ćiru”. Dok je narod plakao za svojim malim vozom, on je danima pružnim pragovima od sreće poskakivao jer je njegova Filuhana već pet mjeseci bila noseća.

Hajruša je zamijenila druga Beljaju i na uspostavljenoj željezničko-autobuskoj stanici putnicima prodavala salep. I pjevala. Bolje od majke Filuhane.

P.S. Ilustracija: Stop-kadrovi iz mog autorskog filma “Vozna karta za prošlost” (snimatelj Amir Salman, montažer Miralem Zubčević, ton Igor Mocnaj, muzika Mirsad Sijerčić, glavna ženska uloga Jasna Huseinović-Žalica) čije je snimanje za BHTV i ŽBiH završeno septembra mjeseca ratne 1992. godine.