Kliker.info

Listanjem zadnje sedmice jula  Sead  Đulić je  kroz sedam zanimljivih priča zaokružio osmi nastavak Dnevnika  jednog „luđaka“ koji iz broja u broj bilježi rapidni rast čitanja što je najbolji pokazatelj da angažman  proslavljenog mostarskog režisera, povremenog glumca i aktuelnog predsjednika Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) donosi i konkretne rezultate na terenu.

Zbog toga toplo preporučujemo   Nadahnuće iz fotografija sa komemoracije, Ogledalo vlasti, Čekanje broja, Sa onkološke terapije za mikrofon, Nemam pravo šutjeti,Kako je njemačka čizma spasila partizana,Zakleli smo se da nema predaje, kako bi shvatili,  zašto na kraju ovog izdanja Dnevnika autor poručuje da nemamo pravo na šutnju, na trpnju, na prodaju duše đavlu.

Ponedjeljak, 24. juli

Nadahnuće iz fotografija sa komemoracije

Mostarski teatar mladih ponovo je u situaciji borbe za opstanak i nastavak djelovanja. Kako nam je Grad Mostar oteo scenu i sve druge radne prostore 2011. godine nalazimo se u neizvjesnosti. Iznajmili smo jednu bivšu napuštenu prodavnicu i priveli je namjeni. Uložili smo u adaptaciju i opremanje prostora značajna sredstva koja smo obezbijedili vlastitim radom, uz pomoć prijatelja i štedeći pri realizaciji brojnih projekata. Odricali smo se i brojnih honorara kako bi izmirivali obaveze plaćanja zakupa.

Međutim, posljednje, skoro, dvije godine bolest je značajno umanjila moju pokretljivost i realizaciju radionica koje smo radili komercijalno. Ti honorari su bili ključni izvor prihoda za plaćanje zakupa. Prije moje bolesti bila je i korona koja je, takođe, blokirala svaki grupni rad. Sve to nas je dovelo u situaciju da nismo mogli, niti sada moižemo redovno i kontinuirano izmirivati obaveze zakupa. Reakcija zakupodavca je da se zaostali dugovi moraju platiti do 31. avgusta ili moramo napustiti prostor. Napuštanje prostora je zapravo prestanak rada.

U beznadežnoj situaciji, po ko zna koji put, odlučujem se obratiti prijateljima Mostara i eMTeeM-a širom svijeta. Pišem Apel za spas eMTeeM-ove scene i objavljujem ga na društvenim mrežama, šaljem medijima i brojnim pojedincima na njihove adrese: U Apelu pišem:

Poštovane/i,

Mostarski teatar mladih upravo je završio pedesetu sezonu i počeo pripreme za obilježavanje pedesetogodišnjice postojanja. Iza nas je vrlo uspješna sezona.

Obzirom da nismo niti na jednom budžetu, te istovremeno koristimo iznajmljeni prostor po komercijalnoj cijeni, došli smo u situaciju da ne možemo servisirati elementarne troškove što nas dovodi u situaciju da budemo deložirani iz dvorane i ostalih prostora. To bi istovremeno značilo da umjesto obilježavanja značajnog jubileja prestajemo sa radom. Za izmirenje zaostalih obaveza imamo veoma kratak rok i jedina su nam nada, kao i puno puta ranije, prijatelji.

U ime djece i mladih ljudi koji u Mostarskom teatru mladih razvijaju svoje kreativne sposobnosti, ali i odrastaju u bolje ljude, molimo Vas, da nam, u granicama mogućnosti, pomognete.

Bićemo zahvalni i na jednoj jedinoj KM.

Računajući na Vaše razumijevanje i nadajući se opstanku našeg teatra srdačno Vas pozdravljamo.

eMTeeM-ovci.

Nakon objave telefon ne prestaje da zvoni, stižu brojne poruke. Svi se pitaju kako je to moguće. Uz čuđenje dobivamo i mnoštvo savjeta. Zahvalni smo svima na svakoj riječi podrške, ali nas spašava samo novac. Računamo na veći broj učesnika u akciji sa manjim uplatama. Svjesni smo činjenice da sesvakodnevno vode brojne akcije i da su ljudi zatrpani apelima za pomoć. Bez obzira na to računamo na brojne generacije eMTeeM-ovaca i svih onih koji su minulih 50 godina odrastali sa nama. Optimista sam, kao i uvijek.

Uprkos situaciji u kojoj se nalazimo na Danima “Galeba” u Gradskom parku u Jablanici odigrali smo predstavu “SMRT JE MOJA LJUBAV”. Bila je to 17. repriza. Iskustvo igranja na otvorenom i savladavanje zamki koje nosi ambijent ulice dragocjeni su.

Hvala “Galebu” i publici na toplom prijemu i ukazanom gostoprimstvu. „Galeb“ je škola gitare sa kojom posljednjih godina sarađujemo i zajedno realizujemo programe koji pripadaju kulturi sjećanja.

Kasno sam došao kući. Iako umoran nisam mogao zaspati. Misli su lutale i opterećivale me. Saznanje da bi eMTeeM, kojem sam posvetio gotovo pedeset godina života, mogao stati sa radom i nestati pod pritiskom nacionalista kojima smeta svaka slobodna misao, izjedala me. Kombinujući rješenja za izlaz iz bezizlazne situacije čuo sam zvuk mobitela. Franc, prijatelj iz Ljubljane, šalje fotografije od subote. Naime, u subotu smo u Ljubljani, na groblju Žale, ispratili našu Valeriju Skrinjar Tvrz, književnicu, novinarku, partizanku, prijateljicu. Ispraćaj je bio vrlo emotivan.

U svojstvu predsjednika SABNOR BiH, na komemoraciji sam se oprostio od Valerije u ime antifašista njene druge domovine, Bosne i Hercegovine, kojoj je darovala najbolje stvaralačke godine i prelijepe tekstove koji Bosnu i Hercegovinu čine bližom i boljom svima koji pročitaju bar jedan pasus tih tekstova pisanih ljubavlju.

Na komemoraciji, Između ostalog sam rekao:

Još prošlog mjeseca u Dolini heroja kovali smo planove za desetine godina unaprijed.

A onda je došla vijest u koju nismo željeli vjerovati, jer svi mi, tvoji Bosanci i Hercegovci smo te voljeli kao najrođeniju, bila si dio svih naših familija, a familija je kod nas neprikosnovena svetinja.

Valerija je vjerovala u istinu.

Vjerovala ljudima i u ljude.

Vjerovala je da je moguće mijenjati život koji živimo.

Cijelim svojim bićem propagirala je, u partizanima, naučene lekcije o slobodi, o jednakosti, o zajedništvu naroda ex Jugoslavije, o budućnosti koja mora biti bolja.

Sanjala je vrijeme u kojem će njen stav o budućnosti biti preovlađujuči i nadahnjivala sve nas da istrajemo u borbi za ostvarenje tog stava.

Ostvarujući te premise zagovarala je puni aktivizam svih nas i kontinuirano djelovanje. Svojom sveprisutnošću na svim važnim mjestima sjećanja i izgovorenim i napisanim riječima trasirala puteve koji povezuju iskustvo prošlosti i nadu budućnosti.

Njene poruke i njena djela istinski su testament za bolju budućnost, a cjelokupan život trajna inspiracija i nadahnuće kako snaga volje i talenta jednu malu siromašnu djevojčicu pretvara u mitsku heroinu koja nadrasta vrijeme u kojem je živjela, ali i prostore u kojima je živjela.

Vječna joj slava i hvala.

Gledajući dobivene fotografije i čitajući izgovorene riječi na komemoraciji dobio sam snagu, dobio sam nadahnuće i dodatnu volju za istrajavanje u borbi za spas eMTeeM-a. Usnio sam uvjeren da ćemo naći rješenje i doći do sanjanih ciljeva. 

Utorak, 25. juli

Ogledalo vlasti

Ovih dana je hit tema u medijima, ali i na društvenim mrežama, gašenje vječnog plamena u Spomen parku Vraca u Sarajevu. Oko tog plamena imam stav značajno različit od većine stavova koji se iznose ovim povodom. Naime, ne mogu prihvatiti da  se priča o Spomen-parku na Vracama svela na plamen, dok se na sve strane tog kompleksa vide posljedice nemara.

Sarajevski Spomen-park Vraca, nakon nekoliko godina čišćenja i renoviranja, ponovo je prljavo i zapušteno mjesto. Preko obrisa prethodno očišćenih grafita ispisani su neki novi, a koliko će i da li će ikada biti očišćeni, pitanje je koje brine. Nedavno postavljene klupe djelomično ili u potpunosti su uništene, a kante za otpatke prepune smeća koje, čini se, niko ne odvozi. Suvišno bi bilo govoriti o tome koliko puta su općinske, gradske i kantonalne vlasti najavljivale da će se o parku brinuti sukladno njegovoj vrijednosti.

Međutim, obećanja su jedno, a ono što vidimo na terenu drugo.

Odavno je jasno da tamo gdje vlada HDZ uništavanje, odnosno otvoreno rušenje antifašističkog spomeničkog naslijeđa je dio strateške politike te stranke. Tamo gdje vlada SDA, do uništavanja dolazi zapuštanjem i nebrigom, uz pojedinačne ili grupne vandale i zub vremena. To se, zapravo, dešava i sa Vracama.

Ali u Sarajevu nije više vlast SDA. Vladaju stranke koje poštuju antifašizam, po onome što govore, ali i po podršci nekim antifašističkim akcijama iz kulture sjećanja, a Spomen park Vraca gasi plamen, ali se i sam park gasi.

Valja reći da je ogledalo svih onih koji su vladali Sarajevom od kraja rata do danas upravo taj spomenik na Vracama. To je mjesto na koje je normalnog čovjeka strah doći. Umjesto da bude mjesto porodičnog okupljanja, gdje bi ljudi dolazili sa djecom, vlas ga je nebrigom pretvorila u prostor pogodan za orgijanje delikvenata. Ako je suditi po stanju ovog kompleksa mi imamo vlasti kojima antifašističko naslijeđe nije u krvi. Većina njih, širom Bosne i Hercegovine, koji obnašaju važne funkcije u vlasti, su zapravo sljedbenici ideja koje su porazili oni kojima su podignuti antifašistički spomenici. To rezultira stanjem koje imamo i tako dolazimo do ovoga do čega smo došli.

Komično je i veoma tužno ovih dana slušati izjave predstavnika vlasti, na raznim nivoima, u Kantonu Sarajevo o plamenu i cijeni koštanja plina da bi plamen isijavao poruku zbog koje se i pale vječni plamenovi, ne samo kod nas, nego u svijetu. Komično je to i veoma tužno zato što priča o Spomen parku Vraca nije priča o plamenu.

Mnogo je to veća priča.

Priča je to o vlasti, od opštinske do državne, jer svima njima je Sarajevo adresa, a Vraca odraz obraza u ogledalu. Kad ste u Crnoj Gori, ako niste bili na Lovćenu kao da niste posjetili Crnu Goru, kad ste u Beogradu ako niste bili na Avali i posjetili Spomenik neznanom junaku niste bili u Beogradu i tako dalje, i tako dalje.

Spomen park Vraca ima to značenje i tu simboliku.

Svojevremeno je sve to i napravljeno sa tom namjerom, ali i porukom za građane Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine da je čovjekova sloboda preduslov za sve drugo. To mjesto nad Sarajevom je mjesto nadahnuća slobodom, to je svojevrsno naše slobodište.

Zato je atak na ovaj kompleks atak na slobodu.

Zato je zapuštanje ovog svetišta atak na slobodu.

Zato je gašenje vječnog plamena na Vracama, simbolički, gašenje slobode.

Na to nema pravo niti jedna vlast, bila ona desna ili lijeva ili bila ni tamo ni ovamo.

Zbog sličnosti djelovanja, bez obzira na različitu retoriku, svima njima moramo jasno i glasno reći šta o svemu mislimo.

Dosta je šutnje i nedjelovanja.

Ako ugase Spomen park Vraca, ugasiće i dio Bosne i Hercegovine, iako su im puna usta domovine.

Mi odlučujemo da li će uspjeti.

Vrijeme je da se probudimo i pokrenemo.

Ima nas dovoljno.

Znamo, dakle možemo.

Idemo. 

Srijeda, 26. juli

Čekanje broja

Jutros sam ustao ranije nego obično. Bio sam budan mnogo prije alarma iako sam trebao ustati prije nego obično. I noć je prošla sa dosta buđenja, znojenja i dosta uznemireno. Naime, danas moram u laboratoriju u Domu zdravlja. Imam redovno mjesečno vađenje krvi zbog detaljne laboratorijske analize, ali prvenstveno zbog markera. Krenula je hormonska terapija i mjesečno primam po jednu injekciju, a prije toga radi se analiza krvi. Nemam nikakvih bolova niti smetnji. Taj famozni broj, koji je važan pokazatelj mog zdravstvenog stanja, dobije se analizom krvi. Upravo taj broj, a bio je 119, bio je alarm da nešto nije u redu. Nakon toga uslijedila je biopsija i nakon tridesetak dana doktor mi je mrtav hladan, kao da mi saopštava da će sutra biti ružno vrijeme, rekao: Biopsija je potvrdila moje sumnje, imate karcinom prostate. Nećemo operisati, danas su vrlo uspješne hormonske terapije, jednako kao i operativni zahvat, ali zbog vašeg moždanog udara to ćemo izbjeći. Idite onkologu i on će odrediti terapiju.

I otišao sam. Sutra ponovo idem. Zato danas vadim krv. Od prvog dana nemam strah. Ponekad se pojavi zabrinutost. Zato radim više nego kad sam bio potpuno zdrav. Rad potiskuje crne misli.

Nakon ustajanja brzo sam se spremio, pojeo dvije banane i jednu breskvu za doručak, popio tablete i požurio prema Domu zdravlja. Ne zagrijan saplitao sam se putem. Nije daleko, a meni je izgledalo kao da hodam maraton. Valjalo je preći i preko pješačkog prelaza na kojem me je udario taxista, mjesec nakon moždanog udara, i pobjegao. Uvijek se tu uznemirim.

Dođoh do Doma zdravlja. Čekaonica skoro prazna. Mali predah i prijavljujem se. Brzo sam došao na red. Medicinska sestra bode me u desnu, pa u lijevu, pa opet u desnu ruku. Kaže ne može da mi nađe venu. Čudim se, jer nikada ranije nije bilo takvih problema. Čak me od tog silnog bockanja boli i ruka. Konačno vidim kako puni epruvete, njih četiri ili pet. I sestra je napeta, imam utisak da je njoj teže nego meni. Tešku tišinu prekidam pitanjem: Koliko izvadiste krvi hoće li išta ostati?

Konačno se i ona nasmiješi i reče da se ne brinem. Stavi mi vatu na ubode i zalijepi. Pozdravismo se i pođoh na kafu. Valja sačekati do iza podne kad će biti nalaz. To čekanje je najteže, ono ubija, jer od tog broja, koji će se u nalazu iza podne pojaviti,  mnogo toga u vremenu preda mnom zavisi. Od onog prvog, nakon prve injekcije, bio je 6,5, nakon druge 0,59, a do 4 je, kažu, podnošljivo. Sve je to pojačavalo nadu da će se bolest preproditi, ali još uvijek postoji mogućnost, ali i opasnost da se proširi i zahvati neki drugi organ. Zato je to čekanje nepodnošljivo.

Pio sam kafu, a ona je mene pila. Stalno sam bio žedan. Popio sam i sok od šipka, otišao do pekare po pecivo. Naglo sam osjetio glad. U kafiću gdje se svi poznajemo bio sam šutljiv. Svi se pitali šta mi je, a ja se vadio na brigu o teatru. I u tom bunilu prođe dvanaest sati. Laganim korakom, kao da se šunjam uplašenoj ptici išao sam do ambulante gdje ću dobiti nalaz.

I imam ga u rukama. Držim tri lista papira. Tražim markere. 0, 31. Gledam više puta da nisam pogriješio. Nisam, dobro sam vidio. Još da onkolog sutra sve potvrdi. Sigurnijim korakom idem nazad. Sad sam stvarno gladan. Svraćam u aščinicu Saray na ručak. Nemam snage ići kući na ručak. Prija mi. Rasterećen sam. Još da dočekam sutrašnje mišljenje doktora i uvjerim se da su moje slutnje tačne.

Noćas ću sigurno dobro spavati. 

Četvrtak, 27. juli

Sa onkološke terapije za mikrofon

Danas je godišnjica ustanka naroda Bosne i Hercegovine koji su tog 27. jula 1941. godine fašističkom okupatoru i domaćim slugama, ustašama i četnicima, rekli ne i krenuli u četverogodišnju borbu za slobodu. Godinama je to bio važan državni praznik, a danas ga se sjećaju i obilježavaju ga članovi udruženja antifašista i boraca NOR-a širom Bosne i Hercegovine. Pozvan sam na više skupova, ali je neizvjesno da li ću biti u stanju stići i na jedan. Tačno u jedanaest sati moram se javiti, sa ranije prikupljenim nalazima, onkologu na kontrolu i nakon toga primiti terapiju. Svima sam rekao da ću se potruditi da dođem, ako pregled prođe dobro i ako ne bude nekih loših reakcija nakon injekcije koju trebam primiti. Mirnoća koja me je obuzela nakon što sam juče primio nalaze analize krvi i vidio da se taj famozni broj još smanjio, danas se ponovo izgubila i obuzela me strepnja.

Iako znam da se na klinici zakazani termin striktno poštuje, ja sam bar pola sata ranije bio na prijemnom odjeljenju. Sjedim u čekaonici, buljim u telefon, listam stranice, ali nemam pojma šta listam. Skoro da ne znam gdje sam.

Neko je prozvan, čujem glas, ali ne artikulišem ime. Tek kod ponovnog, glasnijeg, poziva shvatam da prozivaju mene. Budim se iz bunila ili nekog čudnog sna na javi i javljam se medicinskom tehničaru. Vodi me u ordinaciju gdje me čeka poznato lice onkologinje koja je škrta na riječima, ali direktna i na neki poseban način ulijeva povjerenje. Sjedam, dajem nalaze, ona usput pita kako sam, imam li kakvih smetnji, kako me sluša oštećena noga… Pita na način kako bi pitao prijatelj ili blizak rod. To smiruje. Kaže, ovo je dobro, napravićemo CT abdomena da vidimo ima li tu kakvih promjena i narednog mjeseca to uporediti sa ranijim nalazima. To uradite za slijedeći put, kaže, a sad idite u dnevnu bolnicu da primite novu injekciju.

Silazim u prizemlje, javljam se sestri, sjedam u poluležeći položaj na već pripremljenoj stolici za ovu vrstu tretmana. Mirniji sam nego što sam bio do prije petnaestak minuta. Donose moju injekciju, brz, skoro neosjetan ubod, i sve je gotovo. Sjedim par minuta, kako mi je preporučeno, i krećem prema parkingu. Tek je pet minuta iza dvanaest sati.

Sjedim u autu i razmišljam da li se smijem usuditi krenuti put Šaminog gaja gdje se tradicionalno okupljaju građani i antifašisti Ilidže. Imam taman toliko vremena da mogu stići. Nisam tamo ranije bio i bilo bi lijepo da stignem. Ljudima znači kad se dođe i prisustvom podrži. Ali muči me misao da li sam spreman voziti bez pauze najmanje dva sata, a onda se sjetim ustanika iz 1941. godine. Ni njima niko nije davao šansu kad su krenuli pa su krenuli i 1945. godine bili dio velike svjetske antifašističke koalicije. Bili su tamo jer su jula 1941. vjerovali u sebe i ideju slobode.

Uz tu misao, bez svjesno donesene odluke, palim auto i krećem prema sjevernom izlazu iz grada. Prolazeći pored stadiona „Rođeni“ u Vrapčićima osvještavam svoju namjeru, pojačavam gas i žurim na sjever. U Blažuju zovem prijatelja Ibru da mi objasni gdje tačno trebam doći. Čekaće me pored ceste i usput provjerava da li sam primio terapiju. Nakon šta potvrdno odgovorim nastaje duga šutnja…

Sačekao me i zajedno smo sišli sa glavnog puta na livadu gdje se nalazi spomenik. Srdačan susret sa mnoštvom poznatih lica. Uistinu vidim radost kod ljudi što sam stigao. Tu je i novi načelnik opštine. Kažu do sada, od rata, nikad niti jedan raniji nije došao. Kratko se obraća. Ohrabrujuće riječi razumijevanja za antifašističko naslijeđe i obećanje podrške lokalnom udruženju antifašista.

Pozvan sam da se obratim. Idem ka mikrofonu, razmišljam šta reći, prebirem misli. U mojoj glavi nema više mjesta mislima koje su me izjedale prije nešto više od dva sata. Sam sebi konstatujem da je ovo dodatna terapija i da sam donio pravu odluku što sam krenuo u susret ovom ponosnom skupu. Misli mi prekida aplauz i čujem moje: Smrt fašizmu, ali i gromoglasan odgovor prisutnih: Sloboda narodu.

Pozdravljam ih i stavljam akcenat na činjenicu da veliki broj predstavnika vlasti ignoriše ovaj dan i uopšte antifašistički ustanak i narodno-oslobodilački pokret izrastao iz njega. Ti koji to ignorišu daju prednost rezultatima odbrambeno-oslobodilačkog rata iz devedesetih godina. Podsjećam prisutne da nije bilo ustanka 1941. godine da ne bi bilo 25. novembra 1943. godine i ZAVNOBiH-a, a da nije bilo ZAVNOBiH-a ne bi bilo moguće 29. februara i 1. marta 1992. godine održati referendum o samostalnosti BiH. Ukratko, da nije bilo antifašista četrdesetih ovo što se dešavalo devedesetih, ili ne bi bilo moguće ili bi sve izgledalo drugačije, jer upitno je da li bi devedesetih postojala Bosna i Hercegovina kao administrativna cjelina. Zato ko god ne poštuje antifašističko naslijeđe Bosne i Hercegovine direktno, svijesno ili u neznanju, radi protiv Bosne i Hercegovine.

Odobravanje i čestitke za izgovorene riječi osnažuju me i u antifašističkoj borbi za bolje bosanskohercegovačko društvo, ali i u mojoj ličnoj borbi sa opakom bolešću koja me napala. Nema predaje i posustajanja ni u jednoj borbi, Idemo dalje.

U nekom posebnom zanosu idemo na zajednički ručak u obližnji restoran. Stiže pečena piletina, razni sokovi, piva, ali i harmonika je tu. Šaminim gajem odzvanja „Ide Tito preko Romanije..“, „Konjuh planinom“, „Komandant Sava“, ali i “Emina“, „Lijepi li su mostarski dućani“….

Kad je najljepše valja dalje. U Spomen parku Vraca SABNOR u Kantonu Sarajevo organizuje centralnu kantonalnu svečanost u povodu Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Put Vraca idemo Ibro i ja. Usput saznajemo da su ulice na Grbavici zbog Željine utakmice blokirane. Valja ići zaobilaznim putem preko Lukavice ili kako se to sad zove Istočnog Sarajeva. Zanimljivo je da Istočno Sarajevo nije na istoku Sarajeva. Ali koga briga za geografiju kad je majčica Srbija na istoku Bosne. Gužva je, put je duži, stižemo u zadnji čas, polažemo cvijeće usput se pozdravljajući sa brojnim prijateljima, saradnicima i istomišljenicima. Ovaj kompleks, iako u stanju koje ne zaslužuje, je impresivan i mogao bi biti svečano mjesto pijeteta na koje se dovode svi državnici i druge važne ličnosti da im se kaže i pokaže ko smo i na šta smo sve spremni u borbi za slobodu i uspravan hod kroz život i historiju.

Ali to treba imati kome reći. Nažalost u današnjoj Bosni i Hercegovini daleko smo od toga.

Čujem himnu. Počinje program. Vodi ga Čuperak, predsjednik SABNOR-a Sarajevo i uz vođenje govori o važnosti ovog dana i namjerama Saveza kojeg vodi u ovoj prigodi. Zanimljiv muzički program primjeren povodu. Obraća nam se srednjoškolac iz Zenice koji je napisao i objavio knjigu o Titu, o njegovom srednjoškolskom doživljaju Tita i njegovog djela. Govori o motivaciji za pisanje, ali i o važnosti antifašizma u vremenu koje živimo. Poziva mlade ljude da se uključe u pokret i daju mu novi, svježi, mladalački zanaos.

Impresivno.

Obraćam se i ja. Govorim o važnosti Dana ustanka. Na drugi način ponavljam stav koji sam već danas izrekao u Šaminom gaju, ali govorim i o našoj potrebi da imamo mnogo više povjerenja u mlade ljude. Uzimam za primjer 1941. godinu kada je Politbiro KPJ 4. jula 1943. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu donosio odluku o dizanju ustanka naroda Jugoslavije. Naime, tada je Ivo Lola Ribar, dvadesetpetogodišnjak, ubjedljivo najmlađi član Politbiroa dobio zadatak da napiše proglas narodima i narodnostima Jugoslavije da se odazovu na poziv Partije i priključe ustanicima u odbrani zemlje. I napisao je. Tekst je usvojen i otišao među narod, a narod se odazvao. Ostalo je historija, ali danas nam treba to i takvo povjerenje u mlade generacije ovog vremena. Drugačiji su od Loline generacije, ali nisu nimalo lošiji, samo im trebamo dati šansu i podržati ih.

Ovaj stav naišao je na odobravanje prisutnih što me ohrabrilo u pozivu svih na stvaranje jedinstvenog svenarodnog antifašističkog fronta koji će se, kao i ustanici 1941. godine, okupiti oko ideje slobode, ideje jednakosti i ravnopravnosti, te ideje socijalne pravde. Sve ostalo mora biti potisnuto, baš kako su to i Titovi partizani potisnuli.

Ushićeno sam i sa puno zanosa ustvrdio da ako u tome uspijemo, bićemo pobjednici u našim, ovovremenim antifašističkim bitkama, a to će značiti da će Bosna i Hercegovina biti prosperitetna i uspješna zemlja.

Podrška koju sam dobio od prisutnih ispunila me nekom novom snagom, empatijom i vjerom da nas antifašista u ovoj zemlji ima mnogo više, nego onih što stoje kontra nas i dugo, dugo uništavaju njeno biće.

U neki kasni sat krenuo sam prema Mostaru. Nisam žurio, a imao sam osjećaj da letim. Činilo mi se da je sve ovo što sam danas doživio uništilo i taj rak, kako ga najčešće zovemo.

Ovog dana i noći bio sam uvjeren da su i čuda moguća. Sjetio sam se i davne izreke da su sve bolesti iz glave.

Stvarno jesu, vjerujem bez zadrške u to.   

Petak, 28. juli

Nemam pravo šutjeti

Sedmica je bila naporna. Odlučujem danas uglavnom ostati u stanu. Već tri godine imam blog u kojem objavljujem svoja razmišljanja o kulturi uopšte, sa posebnim akcentom na teatar, zatim o društvenim zbivanjima, prvenstveno u Bosni i Hercegovini, te poimanju antifašizma danas. Objavio sam 146 tekstova koje je, po statistici koju nudi sam blog, vidjelo blizu 550 hiljada ljudi, sa svih kontinenata. Zavidne brojke, pogotovo što blog ne reklamiram. Jedino što učinim nakon objavljivanja teksta je stavljanje linka na moj fb profil. Neke tekstove, dosta njih, preuzelo je i preuzima više uglednih portala. Već neko vrijeme jedan broj prijatelja, do čijeg mi je mišljenja stalo, nagovara me da sredim tekstove sa bloga i objavim knjigu. Zezao sam se sa tim, ali broj pregleda bloga, te broj preuzimanja tekstova me natjerao na razmišljanje. Pošto sam danas odlučio ostati u stanu učinilo mi se da je to zgodna prilika da počnem sa sređivanjem tekstova za, možda, buduću knjigu.

Odlučio sam sve staviti u tri tematske cjeline, baš onako kako sam ih u tekstovima i tretirao. Isčitavajući sve tekstove ponovo i jedan za drugim bez dileme odlučujem da naslov buduće knjige, ako je bude, jedino može biti: Nemam pravo šutjeti. Tematske cjeline naslovljavam: Fašizam je dijete Evrope, Zapis svjedoka i Teatar kao arhiv sjećanja. Zadovoljan sam naslovima, ali popričaću i sa kolegama o tome i čuti njihovo mišljenje. Ne zakivam ih, iako mi se dopadaju, kao gotovu stvar.

Uistinu, sve što sam zabilježio i objavio u tim tekstovima bio je bunt, krik, upozorenje, poziv na pobunu protiv stanja u kojem živimo. Kada sam sve tekstove sredio i izabrao isti font, prored, veličinu slova shvatio sam da imam preko šest stotina strana. Previše za jednu knjigu. Razmišljam da li napraviti izbor ili pripremiti tri knjige, jer imam tri tematske cjeline i moglo bi biti zanimljivo.

Neodlučan sam. Neću odmah da donosim odluku. Odlučujem da se konsultujem sa prijateljima kojima je to struka i imaju u izdavaštvu mnogo više iskustva od mene, Isključujem kompjuter, odmaram od svega, ali misli su u materijalu koji sam od jutra do kasnog popodneva čitao i slagao u buduću knjigu ili knjige.

Zbunjen sam, ali i začuđen brojem strana koje sam ispisao. Sve je to zapisano usput ili, pak, izgovoreno na raznim skupovima pa kasnije zapisano. Istovremeno, dok sam čitao i sređivao tekstove konstantno sam se pitao ima li to smisla štampati, koga bi to moglo zanimati kao knjiga, da li se uopšte trebam u taj projekat upuštati i tako dalje. Izjedala me sumnja, izjedala me i autocenzura, jer sam stalno mislio da to sve mora biti bolje, sadržajnije i ubojitije. Što sam više mislio o svemu sve sam bio dalje od realizacije. Ta muka koja me mučila podsjećala me na vrijeme pred završetak ranijih knjiga „Dinamika statičnog tijela“ i „Pred zidom“.

Pogled na sat sugerisao je da je vrijeme za tabletu. Tad sam se osvijestio i odlučio da nema čekanja. Valja požuriti i sve dati u štampu što prije. Terapija ide dobro, ali nikad se ne zna šta može biti sa karcinomom i kako se može razvijati. Svijest da je  vrijeme koje je preda mnom neizvjesno, donijela je odluku, knjiga ide u štampu. Hoću da je imam u ruci.

Znam da hoću. 

Subota, 29. juli

Kako je njemačka čizma spasila partizana

Subota, 29. juli, po ko zna koji put idem na tradicionalno okupljanje naroda na Ivan-sedlu, koje se još iz vremena Jugoslavije organizuje u povodu Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Istina, u ovom rejonu 1945. godine vodile su se odsudne bitke u operaciji koja je rezultirala oslobađanjem Sarajeva 6. aprila 1945. godine. Godinama se brojni pitaju zašto se tu okupljamo u povodu Dana ustanka, a ne u povodu Dana oslobođenja Sarajeva i nikad ne damo sami sebi odgovor. Možda zbog ljepšeg vremena u planini u julu od onog u aprilu, a možda iz puke navike.

A zar je i bitno kada, važno je da jesmo tu, kao što je važno da narod voli doći.

Sjetili smo se, dostojanstveno, žrtvi koje su podnijeli proleteri XXIX Hercegovačke udarne proleterske divizije na ovom mjestu 1945. godine, ali i nadahnuli tim herojstvom i tom žrtvom za vrijeme koje je pred nama i naše bitke za bolje i pravednije društvo.

Ja sam svaki put kada se ovdje nađem posebno emotivan, ali i sjetan. Naime, u borbama na ovom platou 1945. godine ranjen je moj otac. Iz njegovih priča pamtim dva detalja koja su se duboko urezala u pamćenje. Prvi je očeva priča o magli iz tih dana i noći. Kao dječak bio sam fasciniran pričom kako su jedne zore mjenjali položaj  u apsolutnoj tišini i sakriveni maglom. Pričao je kako su se bojali i škripe snijega i nastojali da laganim hodom i to prikriju. Govorio je da su čuli, s vremena na vrijeme, i hrkanje nekog usnulog neprijateljskog vojnika. Oni su bili siti, dobro obučeni, do zuba naoružani i mogli su sebi dozvoliti luksuz da na smjenu i usnu. Nedovoljno siti, nedovoljno obučeni za uslove u kojima se nalaze, ali odlučni da idu do kraja partizani su upravo to i koristili za neohodni manevar. Koncentrisani na slušanje i pogledom praćenje saborca ispred sebe, pričao je otac, u jednom trenutku našli su se na jednoj padini, tik ispred njemačkih položaja, padini bez magle. Vidjeli su cijevi neprijateljskog oružja, za trenutak stali i još tiše krenuli naprijed. Kaže da nisu razmišljali o smrti, nego životu. Bio je do kraja uvjeren da ih je osmatrač vidio, ali da nije dao uzbunu i oni su prošli. Vjerovao je da je taj koji ih je vidio bio neki časni Nijemac silom mobilisan i poslan u rat. Tada mi je to bilo čudno, ali u ratu devedesetih, kada sam se našao u gotovo identičnim situacijama o kojima je otac pričao, shvatio sam zbog čega je on tog marta 1945. godine na Ivan Sedlu mislio to što je mislio.

Druga situacija koju pamtim iz tih dana je samo ranjavanje mog oca. Ležali su na položaju, žestoka vatra iz svih raspoloživih oruđa sa svih strana, volio je reći. Niko ne može ni pedlja naprijed. Tuku artiljerijom po partizanskim položajima. Jedna granata prebacila je položaj na kojem se nalazio i moj otac. Pala je relativno blizu iza njih. Jedan geler, ne veliki, ali dovoljno oštar i snažan probio mu je đon čizme i ranio ga u taban. Dugo smo se zezali i zadirkivali oca da je to on toliko brzo bježao da ga je u bježanju stigao geler i ranio. Smijao se sa nama i zahvaljivao kvalitetu oficirskih njemačkih čizama, koje je te zime dobio. Bio je uvjeren da su mu te čizme spasile život. Kasnije je zamjenio đon na oštećenoj čizmi i iste čuvao kao važnu amajliju. Pamtim ih, jer sam ih januara 1966. dobio, kada sam sa izviđačima pošao na zimovanje na Ruište. Te čizme, uz vunene čarape, spasile su me te zime, U njima sam, na drvenim skijama, na padinama Prenja stekao svoja prva skijaška iskustva.

Zato sam emotivan na Ivan Sedlu. Misli me vraćaju u prošlo vrijeme. Iza svakog stabla očekujem oca-partizana. Jesam emotivan, jesam, sjetan, ali jesam i ponosan. Potomak sam jednog iz stroja Titovih partizana.

Dok u mislima lutam 1945. godinom dobivam priliku da se prisutnima obratim na svečanosti povodom Dana ustanka naroda BiH upriličenoj, tradicionalno, na ovom časnom mjestu. Između ostalog, govorim:

Ja na ovom mjestu imam potrebu da pomenem tri imena, ali ne samo da bih ispričao kako se nešto desilo, nego da istaknem nešto drugo, jednu činjenicu koja je vrlo inspirativna, činjenicu iz koje mi danas, rekao bih, moramo svi učiti. U ovim borbama ovdje, pripremnim borbama za oslobođenje Sarajeva, tri djevojke, mlade djevojke, partizanke, bolničarke iz XXIX Hercegovačke udarne proleterske divizije su spašavajući ranjenog druga poginule, Ljubica, Zdenka i Emina. One su bile partizanke, ali u ovom vremenu ću reći nešto što tada njima nije padalo na pamet, ali je jako važno, Srpkinja, Hrvatica, Bošnjakinja. Bio im je ranjen drug i htjele su ga spasiti. Sve tri su pale, žrtvovale svoje premlade živote. Taj ideal slobode, taj ideal spremnosti na žrtvu, odricanje, je nešto što mi danas moramo naučiti iz njihovog iskustva.

I nisu jedine naravno. Ovdje, na ovom spomeniku, piše koliko je samo u ovom rejonu mladih ljudi dalo živote, ali to odricanje je ono što smo mi zaboravili. Mi danas iz nekog straha, imaginarnog, iz nekih računica, izgubiću ovo ili izgubiću ono, onaj će se naljutiti, često nismo spremni da uradimo ono što mislimo.

Danas je 2023. godine  jednako važno biti spreman na žrtvu, koja nije više pitanje života, ali neke druge žrtve, kao i te 1941, 1942, 1943, 1944. i 1945. godine, kada su ove tri djevojke položile svoje živote.

Naučimo se odreći nekih stvari zbog ideje, zbog ideala koji je pred nama, a ideal je sloboda, ideal je država, ideal je naše jedinstvo, bratstvo svih građana Bosne i Hercegovine, jer, da se ne lažemo, i danas je Bosna i Hercegovina i spolja i iznutra ugrožena i treba je braniti, kao što je trebalo braniti i tih godina i tih vremena koja su nas okupila. Ne trebaju nam puške, ali nam treba um, snaga, jedinstvo, riječ, treba nam sveopšta svenarodna mobilizacija za stvaranje jedinstvenog bosansko-hercegovačkog antifašističkog društva ovog vremena.

Ja često ponavljam, nema ni Hitlera, ni Musolinija, ni Ante, ni Draže, a mi na ovakvim skupovima i u našim pričama, često, vodimo i obnavljamo bitke protiv njih, a oko nas niču, rastu, razvijaju se mali fireri, mali nacisti, mali fašisti.

Titove bitke su dobivene. U pjesmi su, u legendi, u historiji, u sjećanju. Vrijeme je da mi svi, zajedno, jedinstveno, stavljajući sve razlike sa strane, okupljeni oko ideje slobode, socijalne pravde, jedinstva krenemo u naše, ovovremene antifašističke bitke za boljitak države u kojoj živimo. Ako to učinimo onda putevi neće ići samo iz Bosne i Hercegovine nego i u Bosnu i Hercegovinu.

I 1941. godine kada je dizan ustanak stari su donijeli odluku, dakle, nemamo mi alibi izgovorom: Mi smo stari pa ne možemo. I tada su stari donijeli odluku, ali su našli jezik komunikacije sa mladosti i mladost je jurišala i ginula, ali su im stari dali podršku i razumjeli ih. Naučimo mi danas jezik komunikacije sa mladim ljudima. Imajmo povjerenja u njih. Nisu gori od onih iz 1941. godine.

Do nas je.

Ako to učinimo onda možemo govoriti o boljoj budućnosti i sretnoj prosperitetnoj Bosni i Hercegovini.

Živjeli i Smrt fašizmu.

Podrška prisutnih me uvjerila da sve ovo što radim i što radimo ima smisla i da djeluje mobilizirajuće. Čini mi se da smo na dobrom putu u izgradnji modernog razumijevanja i djelovanja antifašističkog pokreta. 

Nedjelja, 30. juli

Zakleli smo se da nema predaje

Dobivam izvještaj od Denija iz Roterdama o kratkoj akciji za eMTeeM, kako ju je on nazvao. Akcija je pokrenuta poslije našeg Apela za spas Memorijalne scene 2532. Deni me obavještava da se na akciju odazvalo osmero raje izbjeglih iz Mostara. Donaciju od 500 € prebaciće u ponedjeljak na račun Mostarskog teatra mladih. Čitam između redova Denijeve poruke da nije zadovoljan brojem onih koji su se uključili u akciju. Zahvaljujem mu i uvjeravam ga da smo zahvalni na svakom centu i da razumijemo sve one koji se nisu uključili u akciju, jer stalno se nešto traži.

Znam da smo ljudima vani ili kako ih sve češće zovemo dijaspori, mi koji smo ostali kući, postali teret kontinuiranim traženjem pomoći za potrebe koje bi država morala i trebala rješavati. Ali, nažalost, ne rješava, a mi se pretvaramo u moderne prosjake. Tražimo za lijekove, za javne kuhinje, dakle hranu, za popravke škola, za opremu sportskih i  kulturnih organizacija, za odlaske na međunarodna takmičenja.., tražimo za sve.

Trebala bi to država, ali po odnosu i načinu planiranja budžeta na svim nivoima vlasti sve navedene kategorije nisu prioritet. Uistinu ima se dojam da bi neke kantonalne vlade, ali i druge, bile najsretnije kada bi umjetničko stvaranje nestalo, kada bi slobodna misao nestala, kada bi svi neistomišljenici nestali ili napustili državu. Uglavnom ih se finansira tek toliko da bi minimalni broj zaposlenih imao neke plate za preživljavanje. Za produkciju se izdvaja minimum, a to znači da se kreiraju mogući, a ne potrebni i umjetnički relevantni programi. Ne dozvoljava se zapošljavanje novih, mladih, kadrova. To je moguće tek onda kada neko umre ili ode u penziju. U takvim okolnostima kvalitetni programi su incident koji je rezultat entuzijazma, a ne svih stvorenih pretpostavki za kvalitetno umjetničko stvaranje. Dodatni problem je stranačko kadroviranje i postavljanje poslušnih upravnih odbora i direktora. Jedan takav je izjavio da je prvi put ušao u uglednu umjetničku instituciju, relevantnu na regionalnom nivou i sa značajnom višedecenijskom tradicijom, onog dana kada je došao da primi dužnost. Onda je normalno da je za njega glumačka garderoba svlačionica i slično.

Ali on je „ugledni“ član stranke što automatski znači da on zna, da on može i da će unaprijediti poslovanje. Predpostavljeni nemir u kolektivu smiri se stranački odobrenim dodatnim sredstvima za neku popravku, kupovinu neke nedostajuće opreme i slično.

O izradi strategije razvoja kulture, sporta ili drugih djelatnosti nema ni govora, a ako se i urade nedovoljno su konkretne, prepisane od nekog ili pak nestručne, jer struka u njihovoj izradi ne učestvuje. To rade uhljebljeni činovnici.

E zato je muka dijaspori od naših stalno ispruženih ruku prema njima. I nama je muka od istog raloga, ali ta dijaspora, ti naši prijatelji rasuti iz muke po svijetu, jedina su nam nada da se ne svedemo na puko preživljavanje. Hoćemo da živimo kao ljudi, jer smo svijesni da onoga časa kada nam, naprimjer uskrate umjetnost ili kulturu u cjelini, mi nestajemo. Oni to ili neshvataju ili pak savršeno znaju pa im je to strateški plan, građane pretvoriti u amorfnu masu koja sluša i radi šta vođe kažu.

Upravo zbog jasno izraženog bunta protiv takvog koncepta Mostarski teatar mladih se našao u situaciji u kojoj jeste. Naime, eMTeeM nije dozvolio, uprkos brojnim pokušajima, da od njega nastanu dva teatra, pozorište i kazalište, tačnije rečeno hrvatski i bošnjački umjetnički kolektiv. eMTeeM je sve ove godine uspijevao biti mostarski teatar u kojem rade i stvaraju svi, bez obzira na sve danas stvorene i istaknute razlike. Biti mostarski ispostavilo se je smrtni grijeh i zbog toga smo kažnjeni. Oteta nam je dvorana sa kompletnom opremom, oteta nam je oprema 12 živih predstava, u jednom trenutku oteli su nam i ime. Skinuti smo sa budžeta, a novac preusmjeren umjetnički impotentnim ljudima, koji su pristali da glume nas. Sve je bilo bezuspješno i propalo. Za to vrijeme mi smo krenuli od nule i stvorili vlastitim sredstvima, radom i znanjem novi dom koji nakon dvanaest godina borbe hoće da nam ga uzmu.

Opet.

Zakleli smo se da nema predaje. Zato smo se obratili, kao i mnogi prije nas, prijateljima u svijetu za pomoć. Zato onih osam koji su odmah odreagovali nije malo, zato tih 500 eura nama jeste mnogo, mnogo više od nominalne vrijednosti.

To je nada.

To je poruka da nismo sami.

To je potvrda da naše opredjeljenje ima podršku.

Tih osam ljudi dalo nam je dodatni motiv da još glasnije sa scene progovaramo o svim slabostima društva u kojem živimo, Mi smo omladinski teatar okrenut prvenstveno mladoj publici. Ako mladost ove zemlje neće generacijski progovarati i ukazivati na slabosti mi svi nemamo budućnost.

Upravo zbog toga mi volimo reći: eMTeeM je most za budućnost.

Ako to jeste tako, a jeste, nemamo pravo na šutnju, na trpnju, na prodaju duše đavlu.

Naše mjesto je na čelu onih koji dižu glavu protiv svih oblika nepravde.

Dakle, ovih osam su prepoznali naše namjere. Od danas smo za njih osam jači. Znam, narednih dana biće nas još. Ovo je grudva na vrhu planine koja će se pretvoriti u lavinu.

Idemo…