Kliker.info

Nakon prvog čitanja sedmog  nastavka  dnevničkih zapisa  Seada Seje Đulića nekako  se nameće  zaključak da autor,  mada bolestan i sa popriličnim brojem godina na plećima, sa   sedam novih briljantno napisanih priča, emituju  ljupku seriju nade i optimizma kada je u pitanju budućnost naše zemlje i  društva,  a pogotovo mlađih naraštaja,  sa kojima autor sanja, doziva i  gradi neko bolje sutra , za razliku od današnjeg mraka i beznađa.

U najkraćem, toplo preporučujemo Sejine bezvremenske  priče, Kada djeca nadrastu roditelje i nastavnike,Ima ko nastaviti slobodarske staze,Teatar kao terapija,Kultura mostova naspram kulture zidova,Ne postoji riječ kojom se može izraziti stanje u BiH,Raspukla bomba kao simbol života i Istraga je u toku,  kako bi jednostavno i bez problema  saznali  zašto je autor Dnevnika jednog “luđaka” optimista i u vremenu kada novi fašizam, kako mnogi teoretičari navode,  nema više nijednog ozbiljnog neprijatelja skoro  nigdje u svijetu.

Kada djeca nadrastu roditelje i nastavnike

Pred odlazak na 20. Festival srednjoškolskog teatra BiH u Tomislavgradu igramo osmu reprizu predstave “SMRT JE MOJA LJUBAV”. Svaka izvedba donosi nešto novo, neku novu scenu, novi doživljaj već završenog, kvalitetniju radnju. Predstavu igraju mladi akteri, tinejdžeri, nedovoljno teatarski iskusni, ali tinejdžeri do kraja svjesni problema o kojem govorimo. Ispričali su tokom priprema, kada se problem depresije kao materijal za predstavu otvorio, mnoštvo teških situacija, kojima su svjedočili u školi, široj porodici, društvu. Bio je to konačni poticaj da predstavu moramo napraviti. Zato, upravo zato, čudi nas, često i ljuti mnoštvo pitanja od jednog dijela prosvjetnih radnika, umjetnika i nekih starijih gledalaca koji su začuđeni kako tako mladi ljudi govore o tako teškim pitanjima, da li to njih opterećuje, jesu li dobro nakon izvedbe i slično. Skoro da je nemoguće objasniti im da ti mladi ljudi govore o problemu koji je pandemijski zahvatio njihovu generaciju i da oni o uzrocima, posljedicama, ali i ponašanjima takvih osoba često znaju mnogo više od njihovih roditelja, nastavnika i svih koji ih, kad igraju predstavu, sažalijevaju, a gotovo ništa ne poduzimaju prema stvarno bolesnim.

Redovno nas se, nakon izvedbe, pita kakve veze rat ima sa depresijom. I ne pokušavamo odgovoriti na ovo pitanje, a ja ponekad prisluškujem komentare mojih petnaestogodišnjaka, šesnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjaka koji igraju predstavu. Oni, između ostalog promrmljaju:

• Eto nema…
• Ubijate nas svakodnevno pričama o ratu, a sad se pitate…
• Mi ne živimo mir, halo, vi još ratujete…
• Vi koji sad serete za sve ste ovo krivi i tačka…

Ovakvih i sličnih komentara je desetine. Sve ovo, i pitanja, ali i komentari jasan su pokazatelj zapuštenosti našeg društva i nebrige za mlade ljude koji u tom društvu odrastaju.

Upravo zbog toga ponosan sam na ovu djecu koja bez ičije institucionalne podrške i uz kontinuirane opstrukcije i omalovažavanja, zajedno samnom, istrajava i brani čast svojih roditelja, nastavnika i cijelog društva koje je dozvolilo da djeca umjesto radosti odrastanja, odrastaju u depresiji i sa suicidnim mislima.

Misleći o svemu ovome dugo, dugo nisam mogao zaspati.

Utorak, 9. maj

Ima ko nastaviti slobodarske staze

Dan je pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Tradicionalno položili smo cvijeće na Partizanskom spomen groblju. Bilo nas je nešto više nego uobičajeno. Bilo je i predstavnika vlasti, ali niko se nije zacrvenio zbog totalne zapuštenosti ovog Nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Dan prije snimio sam podkast Mikrofonija sa Amerom za portal Tačno pod naslovom: Zar je hrabrost biti čovjek? Danas su ga objavili. Zadovoljan sam kako je sve ispalo i kako je to sve najavljeno. Ako je suditi po prvim reakcijama slušalaca i oni su zadovoljni.

Ponesen tom atmosferom ispsujem rečenice o onom što osjećam danas, 9. maja, na godišnjicu pobjede nad fašizmom 1945. godine. Pišem:

Deveti je maj 2023. godine. Već dva dana brojni novinari, ali i prijatelji, me pitaju kako ćemo mi, antifašisti, proslaviti 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Svi odreda bili su zbunjeni mojim odgovorom, jer pitao sam ih, umjesto direktnog odgovora: Nije li licemjerno danas slaviti ono što su naši djedovi i naši očevi učinili prije 78 godina, a mi dozvolili da iz skrajnutog sjemena proklija i razvije se, rekao bi još jače, nego ono pobjeđeno fašističko zlo, jer je iskusnije za jednu veliku izgubljenu bitku.

Današnja Evropa, uglavnom, nema pravo slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Uostalom oni to i sami više ne zovu tako, to je Dan Evrope, a antifašizam je otišao u istoriju. Da to jeste tako, ne bi se desio 9. maj 1993. godine u Mostaru, ne bi bez posljedica prošli zahtjevi za obilježavanjem kuća bijelim čaršafima, ne bi se bataljon UNPROFOR-a, iz evropske zemlje, sklonio na sigurno, na stranu napadača i ponašao se kao učesnik foto safarija, u kojem je bio lov na ljudske glave. Sve to se dešavalo na Dan pobjede nad fašizmom, a mi smo svjedočili živom fašizmu kojem se oružana sila, tu prisutna i sa jasnim mandatom, nije suprotstavila.

Njihovo nedjelovanje bilo je saučesništvo. Za te zasluge centralni gradski trg nazvan je imenom njihove države. Država je pompezno najavila nakon rata finansiranje obnove trga, čak je i kralj došao da otvori obnovljeni trg i spomenik poginulim vojnicima tog bataljona. Sve bi to nekako i „progutao“ da se nije desila, opet, samo obnova dijela trotoara na istoj onoj strani na kojoj se, kao na tribine, bataljon te zemlje sklonio 1993. godine.

Još je to jedna potvrda šta podržava današnja Evropa.

A onda se desio 9. novembar iste te 1993. godine. Godišnjica je kristalne noći i vremena kada su Hitlerovi nacisti započeli krvavi pir. Sljedbenici iste ideologije ničim osporeni ili zaustavljeni danima su gađali Stari most, remek djelo svjetske graditeljske baštine i baš na dan kristalne noći ga srušili. Od onih koji su imali mandat da nešto poduzmu nisu bili spriječeni, niti je zabilježen, bar, pokušaj spriječavanja.

Da li je slučajno, za ovaj zločin, izabran 9. novembar?

Ja sam uvjeren da nije, kao što nije slučajan ni izbor da se fašistički napad na grad organizira na Dan pobjede nad fašizmom.

Sjećajući se ovih događaja danas ne mogu, a da se ne sjetim raznih fobija koje su minulih godina, na brojnim mojim putovanjima, imali razni granični policajci kada bi vidjeli moj pasoš ili pročitali moje ime. Sve je to bila ujedinjena, kulturna, demokratska, otvorena Evropa. Sate i sate sam čekao isključen iz redova putnika da me pretresu, provjere, ispitaju i šta sve ne, jer sam zbog imena Sead bio potencijalni islamski terorista, a zbog BiH pasoša još ponešto, kako bi kakva glupost kome pala na pamet.

Svo to vrijeme bio sam svjestan da dolazim iz grada u kojem je, primjera radi postojala kanalizacija i vodovod, u vrijeme kad su njihovi kraljevi koristili tutu.

Ali avaj, dozvolili smo da nas predstavljaju oni koji o svemu tome nemaju pojma, dozvolili smo da nam nametnu osjećaj kolektivne žrtve i gubitnika koji žive od humanitarne pomoći.

Jasno je da je ovoj zemlji, našoj domovini, bilo namjenjeno da nestane.

Jasno je, da je svim njenim građanima koji su branili njenu cjelovitost bilo namjenjeno da nestanu.

Jasno je, takođe, da je i zemlja opstala, kao i  njeni građani.

Istina, uz ogromne žrtve.

Ako nam je bio namjenjen nestanak, a mi opstali, mi smo pobjednici. Zato, razvijajmo kult pobjednika, razvijajmo kulturu pobjede, govorimo o uspjesima, a ne porazima, slavimo život i žive sjećajući se mrtvih, naravno, ali kao izvorišta nadahnuća za nove pobjede. Oni su pali da se život nastavi, oni su pali da pjesma djevojačka odzvanja i smijeh dječiji gali srca i dušu.

Ako to uspijemo, imaćemo šansu da u nekom skorom vremenu počnemo slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Do tada obilježavajmo ga samo kao dan na koji ćemo provjeravati šta smo uradili u borbi protiv neofašizma koji je ušao u brojne pore društava širom Evrope. Mi jesmo mala zemlja, ali imamo antifašističko naslijeđe koje nema niti jedna zemlja Evrope. Mi njima možemo davati lekcije, jer po ko zna koji put ponavljam: Fašizam je dijete Evrope, nacizam je dijete Evrope, a mi smo mu se goloruki 1941. godine suprotstavili i 1945. pobijedili i svrstali se na pravu stranu istorije. Pobijedili smo i 1995. godine, jer smo uprkos svemu i svima opstali.

Ta istina naše je glavno oružje.

Koristimo ga i pokažimo, i Evropi, ali i svijetu njegovu snagu.

Kada to učinimo shvatiće svi da smo pobjednici.

A Evropi jedino ostaje da pred antifašističkom Bosnom i Hercegovinom stane uspravno i u stavu mirno, te se duboko nakloni.

To joj je dug prema ovoj časnoj zemlji i njenim časnim ljudima.

Ostalo je šutnja u ovom vremenu što se iščašilo iz zgloba.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu !

Stavljam naslov: Mi smo pobjednici i žurim u dvoranu hotela Bristol gdje ćemo mladim ljudima iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i susjednih država, koji su učestvovali na konkursu za najbolje literarne, likovne i foto radove na temu “NIJE SLOBODA SA NEBA PALA” dodijeliti nagrade. Konkurs je raspisalo Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar u povodu 14. februara – Dana oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu.

Iskrenost poimanja slobode i širina razmišljanja o budućnosti djece i mladih ljudi koji su učestvovali na konkursu vratila su mi nadu i vjeru da ima ko nastaviti slobodarske staze antifašista BiH.

Srijeda, 10. maj

Teatar kao terapija

Jutros sam dobio i posljednji nalaz o mom kompletnom zdravstvenom stanju nakon ustanovljenog mi karcinoma prostate. Krajem mjeseca sa svim nalazima trebam se javiti onkologu da sve sagleda i odredi terapiju. Već su mi rečene sve opcije i koliko god me uvjeravali da, ako se nije sa prostate proširio, ne bi trebalo biti problema, crv sumnje izjeda. Narodski rečeno, rak je rak i nikakav nije bezazlen. Listao sam nalaze detaljno i trudio se razumjeti napisano. Uz nekoliko nedoumica, jer tekst nisam razumio, čini mi se da situacija nije kritična. Svejedno osjećam nemir, a misli lutaju. Prečesto se ovih dana prisjetim dvojice dragih ljudi, adže Šabana i daidže Hakije. Obojica su prerano otišla, pokosio ih karcinom ili kako smo svi tad govorili, rak pluća. Ono čega se najviše sjećam iz tog vremena jeste bespomoćnost ljekara da im ublaži bol. E o toj boli ovih dana razmišljam. Onda sam sebe tješim činjenicom da je to bilo jako davno i da je medicina u međuvremenu napredovala. Jedini izlaz iz ove situacije razmišljanja je stalni rad, čak i preko granica moje trenutne fizičke sposobnosti. To je jedini način da pobjegnem u neka druga razmišljanja i ostanem u području kakvog takvog optimizma. Poštujući takvo opredjeljenje ostavljam nalaze i brzo se presvlačim. Žurim do auta, pa do teatra. Skoro da sam zakasnio na polazak našeg ansambla na 20. Festival srednjoškolskog teatra Bosne i Hercegovine koji se održava u Tomislavgradu. Kombi i moje auto i nas dvanaest kreće. Nasmijana mladost iz stvarnosti koja me mori u trenu me prebacuje u novu, nasmijanu i bezbrižnu realnost. Putovanje prolazi u šali i sa bezbroj pitanja o krajoliku, jer neki prvi put prolaze tim krajevima. Pričam, zapravo držim čas iz poznavanja zavičaja i istovremeno se čudim kako skoro ništa ne znaju o tom dijelu Hercegovine.

I stigosmo u Tomislavgrad. Topla dobrodošlica sjajnih domaćina. Kratak dogovor sa žirijem i direktoricom Centra Danijelom o protokolu otvaranja Festivala i počinjemo. Redaju se predstave mladih iz svih krajeva BiH. Predstave su različite, i žanrovski, ali i umjetnički. Sve to nije važno koliko je važno da su se našli, da jedni druge vide, uče jedni od drugih i dogovaraju nove susrete.

Na kraju dana i mi igramo 9. reprizu predstave “SMRT JE MOJA LJUBAV”. Tehničke mogućnosti scene su skromne. Ubjeđujem tehničara da pomjeri dva reflektora i predstava može početi. Isčekivali smo reakcije publike sjećajući se razgovora poslije prošlogodišnje izvedbe naše predstave „Hiljadarka“ koja im se učinila preslobodna, da ne upotrijebim neku težu riječ. Dok ide predstava ja čitavo vrijeme razmišljam o mogućim reakcijama nakon izvedbe. Znam šta smo napravili, ali takođe znam da je u Tomislavgradu tradicija bavljenja teatrom skromnija  da su njihova opredjeljenja u teatru potpuno drugačija od onoga šta eMTeeM radi. Iz razmišljanja me trgnu pjesma „Soba“ sa scene. I kraj predstave. Koliko sam vidio dobro odigrano. Aplauz odličan.

Žurimo jesti i stižemo na Okrugli sto. Žiriju se žuri, bar tako meni izgleda, da razgovor bude što kraći. Par misli o aktuelnosti teme kojom se bavimo, pohvala našoj glumici Emani na obavljenom zadatku, te par ustaljenih misli o eMTeeM-u koji tolike godine istrajno njeguje rad sa djecom i mladim ljudima.

Još malo druženja, kafa za rastanak i krećemo za Mostar. Zadovoljni svi. U autu ne dolazim do riječi. Prepričavaju se dogodovštine, smicalice i greške koje su samo oni vidjeli. U sjajnom raspoloženju stižemo u Mostar. Žurim kući. Na brzinu pakujem kofer, jer sutra putujem dalje. Usnio sam u trenu. Niti jednog časa nisam pomislio na dijagnozu koja me je tog jutra mučila.

Četvrtak, 11. maj

Kultura mostova naspram kulture zidova

Ustajem vrlo rano, u 4 sata. Trom sam, dovoljno sam spavao, ali sam pospan. Tuš me vraća u život. Još jednom provjeravam spakovane stvari, jedem dvije banane, pijem jutarnju dozu tableta i tromo, pazeći da se ne zagrijan ne sapletem o kofer ili štap, krećem prema autu. Uspjevam stići, savladavajući sa naporom tridesetak stepenica, do auta. Stavljam sve na svoje mjesto i krećem. Tek tada vidim da sam se previše zadržao u pripremi za put, ali se nadam da ću nadoknaditi vrijeme do Hadžića gdje me čeka prijatelj i kolega iz antifašističkog pokreta BiH Ibro. Zajedno nastavljamo do Ljubljane.

Stižem na vrijeme. Brzo dogovaramo da ja vozim na što je drugar Ibro bio presretan. Uglavnom na brojnim putovanjima on vozi i sad je, kaže konačno u prilici da malo vidi kuda se to mi vozimo. Rano je i ceste su skoro puste. Ne vozim prebrzo, ali put odmiče. Prolazimo Visoko, Kakanj, Zenicu. Silazimo sa auto-puta. Još uvijek nema gužve. Ne osjećam umor, ali obojici nam zamirisala kafa. Staćemo na poznato mjesto pred Dobojem. Ibro čitavo vrijeme priča o ljepoti putovanja i zahvalnosti što ne vozi. Ne zna da meni koncentracija na put pomaže da odagnam misli o bolesti i mogućim ishodima. Koliko god je on meni zahvalan što vozim i ja  sam njemu što je prihvatio da vozim.

Kafa i kratki predah nas osvježiše, vratiše u život. Nastavismo dalje mnogo življe. Zametnusmo priču o razlogu našeg putovanja u Ljubljanu iz koje ćemo u subotu na važnu svečanost u Poljanu. Naime, ta svečanost je dio zajedničkog kalendara antifašističkih saveza bivših jugoslovenskih republika i obaveza je svih nas da poštujemo taj kalendar i svi kod svih dođemo. Uz kalendar, dogovorili smo jednoglasno, da na svim svečanostima polažemo zajedno jedan vijenac u ime svih nas, te da na svakoj svečanosti govori jedan od predsjednika, ili njihovih zamjenika, u ime svih. Razgovaramo o tom važnom postignuću od  prije tri godine.

Ideja je začeta na sastanku u Jajcu, prilikom obilježavanja godišnjice Drugog zasjedanja AVNOJ-a, razrađena u Sarajevu uz obilježavanje Igmanskog marša, te definisana i usvojena na sastanku u Zagrebu. Bili smo u startu svi oprezni, poneko i skeptičan i sa mnoštvom pitanja, ali je krenulo. Reakcije antifašista širom naših država na naše zajedništvo bile su frenetični aplauzi i brojni povici podrške i čestitke sa svih strana. Što je bilo više podrške sve smo smjelije i lagodnije ulazili u realizaciju ove zamisli. Sve to je za kratko vrijeme izbrisalo brojne predrasude, sumnje, strahove i oprez. Iz događaja u događaj mi smo sve više postajali prijatelji koji se s vremena na vrijeme i privatno čuju, ali i konsultuju oko nekih aktivnosti i poteza u svojim organizacijama. Sve to je rezultiralo jačanjem našeg pokreta, ali i pokazivalo snagu koja i na međunarodnom planu postaje faktor.

Razgovarajući o svemu tome osjećali smo ponos, jer bili smo inicijatori ove ideje, koju su svi prihvatili. Ponovo je antifašističko biće Bosne i Hercegovine postajalo srce antifašističkog pokreta jugoslovenskih prostora, kako je uistinu i bilo ratnih četrdesetih. Taj naslijeđeni kapital založili smo u realizaciju ove ideje i sad ponosno žurimo ka Ljubljani radujući se susretu sa Marijanom, Franjom, Draganom i Zuvdijom, Zoranom i brojnim prijateljima koji se takođe raduju susretu sa nama.

Zadovoljstvo koje nas je obuzelo ovim spoznajama prekinula je glasno izgovorena misao: Zašto ovako ne mogu naša državna rukovodstva?

Odšutili smo par minuta i skoro u glas konstatovali: Mi smo u projekat i razgovore ušli sa temama oko kojih niko nema nikakvu dilemu i preko toga gradili povjerenje. Povjerenje je proširilo obim tema i povjerenje pretvaralo u prijateljstvo.

A oni, oni počinju sa onim oko čega ne mogu nikako da se slože, jer jedni drugima ne vjeruju. To gradi nepovjerenje, a nepovjerenje gradi nove zidove.

Zaključujemo da smo mi u kulturi mostova, a oni u kulturi zidova. Zato mi možemo, a oni neće. Shvatamo da smo već ušli u Ljubljanu, uključujemo navigaciju da nađemo hotel i u zadnjim minutama putovanja omiče mi se rečenice: Moramo odlučnije, svi zajedno, tim neofašistima pokazati našu snagu. Samo tako ćemo ih se riješiti. Nemamo pravo šutjeti i nedjelovati.

Već smo u garaži hotela.

Petak, 12. maj

Ne postoji riječ kojom se može izraziti stanje u BiH

Opet smo ustali ranije, jer dan je u cjelosti isplaniran. Zajednički doručak i ćaskanje sa kolegama. Atmosfera sjajna, kad nas se sa strane gleda niko, baš niko ne bi ni pomislio da se radi o delegacijama iz više država koje su tu, u Ljubljani, da obave neke protokolarne stvari iz kulture sjećanja. Mi izgledamo, po ponašanju i atmosferi koju pravimo, kao maturanti koji se okupljaju da obilježe pedesetogodišnjicu mature. Tu više nema nikakvih delegacija, mi smo jedna delegacija u okviru koje svi o svima znaju puno i interesuju se za porodice, zdravlje i slično. U Republici Sloveniji smo u povodu godišnjice posljednjih borbi u Evropi 1945. godine, a na poziv tamošnjeg Saveza antifašista. Pored brojnih razgovora i dogovora o budućoj suradnji i zajedničkim aktivnostima antifašisti iz država nastalih raspadom Jugoslavije prisustvovaće i svečanostima na Poljani, gdje su bile posljednje bitke, bitke koje su se desile nakon službenog kraja Drugog svjetskog rata, a danas revizionisti istorije ih žele predstaviti u drugom svjetlu. No o tome sutra.

Nakon doručka delegacije su položile vjenac, uz vojne počasti, na Grobnicu heroja i Gramoznu jamu. Domaćini su nas informisali o spomenicima i njihovoj istoriji i povodu podizanja.

Potom smo bili primljeni kod predsjednice Republike Slovenije Nataše Pirc Musar, te gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića.

Fasciniran sam pristupom, ozbiljnošću i protokolarnim ponašanjem pripadnika vojske Republike Slovenije prilikom polaganja vijenaca. Njihov izgled, jasne, glasne i artikulisane komande, radnje sa puškom, te sam izbor mjesta na spomenicima odmah ukazuju na ozbiljnost, poštovanje i respekt prema onima kojima se odaje počast, ali to istovremeno izaziva respekt i prema njima, odnosno državi. Iza njih, ali i u neposrednoj blizini njih ne može biti niko. Čekajući znak protokola da krenemo, kao zajednička delegacija, položiti vijenac razmišljam kako to kod nas izgleda i tužan sam. A onda protokol daje znak, vrlo diskretno, da krenemo. Meni u mislima odmah slika prošlogodišnjeg polaganja vijenaca kod Vječne vatre u Sarajevu u povodu 6. aprila, sada Dana grada, a nekad Dana oslobođenja Sarajeva od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Gurali smo se, svi izmješani sa prolaznicima, a osoba iz protokola bi nas prstom prozivala kako bi koga vidjela sa vijencem i cvijećem. Tad sam se baš ružno osdjećao i crvenio pred ovim istim ljudima sa kojima lagano koračam za vijencem.

Onda smo otišli na prijem kod predsjednice Republike Slovenije. Opet je sve jednostavno, besprijekorno organizirano, a ljudi iz obezbijeđenja gotovo neprimjetni, a protokol na usluzi, iz drugog plana. Fasciniraju detalji, naprimjer tepih staza od ulaza, pa preko stepeništa počinje sa natpisom „Predsjednica“. Reklo bi se normalno, ovdje se radi o činjenici da nije zamjenjena čitava staza, nego samo mali komad ispred prvog stepenika na kojem se nalazi natpis „Predsjednica“, a sve je tako izvedeno da izgleda da samo tako može. A onda se sjetim šta se kod nas radi i prilikom reizbora nekih načelnika opština.

A onda je došla Predsjednica, nasmijana, srdačna, otvorena. Poželjela nam dobrodošlicu i govorila o važnosti antifašističkog naslijeđa danas. Vjerovao sam joj, ona je govorila ono što misli i osjeća, a ne par naučenih fraza koje je smislio neki od savjetnika, kako se to kod nas često dešava. I mi smo svi predstavili naše saveze, ali i progovorili o stanju u našim državama, ali se i pohvalili stepenom saradnje koju smo ostvarili. Razgovor prijatan, u interesantnom dijalogu i bez pritiska protokola sa  gledanjem na sat. Zajedničko fotografisanje, pa i pojedinačna ko je izrazio želju. Imao sam utisak da sam u posjeti kod starog prijatelja i da ćaskamo o temama koje su nam zajedničke i jednako važne. Izašao sam iz zgrade zamišljen, potonuo u svoje misli, pitajući se: Hoćemo li mi u Bosni i Hercegovini ikada dočekati da na ovakvim funkcijama imamo osobu koja uistinu zna šta treba raditi, a nije impresionirana samom činjenicom da se nalazi tu gdje se nalazi.

Zaokupljen mislima o kojima pišem i prateći lagano prijatelje gledam Ljubljanu dok njom koračam. Osjećam se vrlo ugodno, mada mi je ova šetnja prilično naporna, zbog mog zdravstvenog stanja. Stigosmo i do zgrade u kojoj je ured Gradonačelnika. Opet je sve spontano, jednostavno, prijateljski, kao da smo svi stari znanci. Gradonačelnik opušten, direktan, bez protokolarne učtivosti i sa puno vizija. Bez kravate i tamnog odijela, sportski jednostavno obučen. I ulijeva povjerenje. Takvi su mu saradnici. U jednom trenutku u misli mi dođe stara izreka, koju sam bezbroj puta čuo od ljudi kad se nalaze u nekoj teškoj, bezizlaznoj situaciji, a glasi: Šta sam ili šta smo Bogu zgriješili pa nam se ovo dešava?

Stvarno šta smo mi u Bosni i Hercegovini bilo kome zgriješili pa imamo ljude na vlasti koje imamo?

Utonuo u razgovor sam sa sobom osjetih da je telefon zavibrirao. Ne razmišljajući o nepristojnosti otvorih poruku koja je upravo stigla. Čitam: Završen je 20. Festival srednjoškolskog teatra BiH u Tomislavgradu. Stručni žiri u sastavu: Šima Majić Josipović, Miran Bečević i Novica Bogdanović, donio je jednoglasnu odluku da u kategoriji profesionalno vođenih dramskih grupa dodjeli Nagradu za najbolje glumačko ostvarenje Festivala Emani Tabaković iz Mostarskog teatra mladih za ulogu u predstavi „SMRT JE MOJA LJUBAV“, te Nagradu za režiju iste predstave  Seadu Đuliću.  Čestitamo.

Sjajna vijest, ali to je vijest za sve izuzev za vlasti u Mostaru. Samo zato što smo uspjeli ostati nepodijeljeni po nacionalnom obrascu mi za grad ne postojimo. Nagrade stižu, a mi razmišljamo do kada ćemo imati prostor za rad, jer kirija nas guši.

I zbog toga ovdje u Ljubljani shvatam da naš ključni problem jeste što nam je vlast kreirala društveni okvir u kojem je uloga žrtve dominantna uloga. Sve plemenske vođe nametnule su mantru kako je njihov narod, svi iz različitih razloga, žrtva onih drugih, a uz to odškolovane su generacije na kulturi nerada i reviziji istorije.

Rezultat: današnja Bosna i Hercegovina za koju u riječnicima južnoslavenskih naroda ne postoji riječ kojom se može to izraziti.

Idemo na ručak.

Subota, 13. maj

Raspukla bomba kao simbol života

Ujutro autobusom putujemo zajedno na svečanosti u Poljani. Dva sata ugodne vožnje i prijatnog ćaskanja o svemu. Pripremljeni na moguće loše vrijeme, po prognozama, veselimo se lijepom danu. Krajolik kojim putujemo kao iz bajke. Ta urednost i odnjegovane zelene površine fasciniraju. Po dolasku susrećemo mnoštvo poznatih  i dragih ljudi, srdačni susreti, a atmosfera prava svečarska. Gledam te prelijepe zelene brežuljke i pokušavam razmišljati o maju 1945. godine, o situaciji koja se desila sedam dana nakon potpisane kapitulacije nacističke Njemačke. Znana je i objavljena, odmah nakon potpisa kapitulacije, izjava generala savezničkih snaga koja glasi: Ko sa današnjim danom od vojnika ili oružanih formacija ne položi oružje i ne preda se neće se smatrati ratnim zarobljenikom nego odmetnikom i prema njemu će se postupati kao prema odmetniku.

Ovi koji su došli do Poljane sedam dana kasnije nisu položili oružje, niti su se predali. Na poziv da to učine otvorili su vatru. Dakle, tretirani su kao odmetnici, a i bili su to. Istina, poveli su oni i jedan broj civila, koje su mogli nagovoriti, sa sobom da im budu štit, da se sakriju među njih, jer zlo koje su činili oni i ideologija kojoj su pripadali gonila ih je u bijeg. Svijest o zlu koje su počinili i strah od kazne doveo ih je na Poljanu.
A tu se desio rat poslije rata.

Gledam taj pitomi krajolik i razmišljam o maju od prije 78 godina. Koliko nepotrebne smrti?

Centralni spomenik je fascinantan, raspukla bomba, koja mene neodoljivo asocira na raspukli šipak-glavaš u mostarskoj avliji. Ta bomba, koja je sredstvo smrti, ovdje nosi simboliku života i žrtvovanja za život.

I zato je ovo mjesto važno. Dok razmišljam već ulaze ratne zastave slovenačkih partizanskih jedinica. Nigdje nisam vidio takav kult čuvanja i poštivanja partizanskih zastava. Svaka zastava ima svog zastavnika koji je nosi, brine o njoj i čuva. Prenosi se to sa koljena na koljeno. Kad zastave prolaze svi su na nogama.

Svečanost je na državnom nivou.

Vijenac polaže predsjednica Državnog zbora Republike Slovenije Urška Klakočar Zupančič, a potom naša zajednička delegacija. Buran aplauz nas dočekuje i odobravanje našeg zajedništva. U ime nas skupu se obraća Miroslav Delić, podpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, a glavna govornica je Urška Klakočar Zupančič, predsjednica Državnog zbora. Nadahnuta besjeda sa puno poštovanja naspram antifašističkog pokreta naroda Jugoslavije, sa jasnim slobodarskim porukama i vizijama, te opredjeljenjem za trajno njegovanje ovog naslijeđa, ali i njegovu afirmaciju u vremenu koje živimo, kao važnu civilizacijsku tekovinu.

Umjetnički program besprijekoran i na izuzetno visokom nivou. Puno optimizma i nade u još bolju budućnost. Trajanje programa baš koliko treba. A onda idemo na ručak, nešto kao baraka, servira se grah, kako je običaj na ovakvim skupovima. Sjedamo na klupe, zbili smo se. Priključuje nam se i predsjednica Državnog zbora, dakle Parlamenta Republike Slovenije, mlada, nasmijana i omiljena političarka koja se jedva probija do našeg stola. Stiže grah u plastičnom tanjiru i sa plastičnom kašikom i na salveti komad hljeba. Predsjednica privlači sebi svoj tanjir i kaže da voli dobar grah. Jede sa guštom. Ja razmišljam o našim političarima i njihovom ponašanju. Već je postala praksa da u Jablanicu dođu, čak i članovi Predsjedništva, polože vijenac, uslikaju se, daju izjavu i odu. Ne ostanu ni na programu, a o ručku možemo samo sanjati. Daleko smo mi i duboko propali.

Ugodno smo ćaskali i nikom se nije žurilo, niti je protokol pravio bilo kakav pritisak. Imali smo utisak da su svi ovaj dan ostavili za Poljanu i da ih ništa u tome nije moglo spriječiti.

Puno smo vidjeli i naučili. Po povratku u Ljubljanu zajednička kafa, pozdravljanje i nas dvojica idemo nazad. Mene sutra čeka novo putovanje.

Nedjelja, 14. maj

Istraga je u toku

U 4 sata sam ustao, umoran od jučešnjeg puta, ali danas je posljednji dan  24. Festivala dječijeg teatra Bosne i Hercegovine u Gračanici. Davno je Festival počeo, prije rata održana su četiri, a onda smo ga obnovili i evo traje. Ove godine u žiriju će biti i naš eMTeeM-ovac koji sada živi i radi u Novom Sadu, a bio je učesnik prvog festivala sa našom kultnom predstavom „Ruke“. Ove godine na Festivalu smo igrali  našu predstave “SMRT JE MOJA LJUBAV”, predstavu koju igra ansambl u kojem nisu svi osnovci, ali nam je bilo važno da baš ovu predstavu odigramo na festivalu. Tematski teška i za dio gledališta bila je šokantna, ali upravo to smo željeli. Željeli smo roditeljima, koji na ovom festivalu dolaze sa djecom, skrenuti pažnju na promjene koje često ne primjećuju kod svoje djece, a mogu imati dalekosežne posljedice, željeli smo upozoriti na zlo koje vreba sa svih strana, a mi prečesto nismo ni svjesni da je zlo. Predstava je izazvala poprilićan šok, ali i upozorenje. Cilj je ispunjen. Izvedba je bila jako dobra, a mlada publika odlična. Moj ansambl prezadovoljan i sretan sjajnim izletom u Gračanicu. Uz to, vratili smo se i sa nagradom. Vrijedilo je truda.

Ali nije to sve. Danas se navršilo jedanaest mjeseci od sramnog terorističkog čina prema Partizanskom spomen groblju u Mostaru. U međuvremenu je taj lokalitet uvršten među sedam najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Evropi, te je kao čestitku za Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope ponovo oskrnavljen.

Policija i dalje kaže da je istraga u toku. Nadležno tužilaštvo poručuje isto. Gradska, kantonalna, federalna i državna vlast i dalje šuti i ne poduzima ništa od zakonom im propisanih obaveza kada su u pitanju nacionalni spomenici BiH.

Jedanaestomjesečna neučinkovitost, a imajući u vidu brzo reagiranje i rješavanje nekih drugih slučajeva, uvjereni smo da se ne radi o nesposobnosti nadležnih organa. Mi vjerujemo da je u pitanju nedostatak političke volje da se ovo riješi. Ako smo u pravu, podsjećamo sve one, bez obzira na važnost funkcije koju obnašaju, koji svjesno opstruiraju privođenje pravdi terorista koji godinama atakuju na Nacionalni spomenik BiH da je ovaj čin svrstavanje na stranu suprotnu antifašizmu, jednu od najznačajnijih civilizacijskih stečevina. Mi se u odbrani tih stečevina nećemo umoriti, jer one istovremeno znače demokratsko, slobodno. pluralno društvo.

Tražimo privođenje pravdi počinioca u roku od mjesec dana jer je nedopustivo da dočekamo godišnjicu terorizma sa izjavom: Istraga je u toku. Ispisujem ove redke u ime antifašđista Mostara i u kasni sat šaljem medijima.

I konačno krevet.