Kliker.info

Nakon nekoliko dana žestokih sukoba na ulicama gradova BiH, pri čemu su izvršeni napadi na Vladine zgrade te je nekoliko kantonalnih premijera podnijelo ostavku, može se reći kako su prosvjednici i pobunjeni radnici stvorili adekvatne uvjete da izađu pred javnost sa svojim zahtjevima. Svakako su dobili pozornost ne samo svoje vladajuće klase i političke elite, već i cijele regije.

Dok se iz regionalnih centara šalju poruke koje zvuče poprilično “UN-ovski”, napetost se i tamo itekako osjeća. Tako je sinoć beogradski sindikat policije poručio: “Prosvjedi iz BiH bi se lako mogli preliti preko Drine”. Dakako, ovi događaji se često s lakoćom šire i izvan nacionalnih granica, sjetimo se samo pobuna u Arapskom svijetu 2011. i do kuda su one došle – sve do SAD-a (Occupy Wall Street prosvjedi).Bitno je istaknuti nekoliko važnih detalja kada govorimo o situaciji u BiH. Kada se pobuna inicijalno proširila iz Tuzle na druge gradove, Sarajevo, Zenicu, Mostar, Bihać itd., cijela vladajuća struktura zajedno s njihovim glasnogovornicima (medijima) našla se u stanju opće panike, šoka i nevjerice.

To se više ne može reći i za jučerašnji dan. Brzo su se pribrali i “kontrola” se polako vraća. Ne samo na terenu – gdje su jučer razbili prosvjednike i na samom početku okupljanja na nekim mjestima (primjerice u Mostaru) – već, što je daleko važnije, i u kontroli informacija. Nastupa “kolektivno zgražanje” nad napadima na Vladine zgrade, no u isto vrijeme nitko niti ne spominje da je upravo ta eskalacija dovela do ostavke trojice premijera.Nadalje, intenzivno se u fokus nastoji vratiti nacionalni aspekt, pa se tako govori o tome “čija je ovo pobuna” sa zaključcima da se radi o “bošnjačkoj” pobuni – hrvatski političari pozivaju Hrvate u BiH da “ne nasjedaju na ove provokacije”, dok iz Republike Srpske poručuju kako su “ponosni na stanovnike koji nisu izašli na ulice”.

Ove priče o nacionalnim podjelama su očekivani pokušaj razjedinjenja prosvjednika – očekivano, pošto se hrvatski i srpski političari podjednako boje za svoje fotelje kao i bošnjački. Razlozi ove pobune nemaju nikakve veze s nacionalnim karakterom, već samo s klasnim. Istinski razlozi – bar kada govorimo o javnom isticanju – utopiti će se u gomili lažnih, to je očekivano i toga prosvjednici moraju biti svjesni, morali su toga biti svjesni već od prvog dana. Na svaki izvor koji će naglasiti klasni aspekt njihove borbe doći će barem 20, ili više, njih koji će isticati nacionalni. Ne zovemo mass-medije bez razloga “mass” medijima – njihov cilj je utjecati na mase, a mase će sukladno tome uskoro biti rastrgane između potrebe da se bore za svoj opstanak i beskrajne propagande koja se već počela slijevati na njih.

Kako sam istaknuo i u jučerašnjem osvrtu, sada se malo toga može poručiti, kasno je za bilo  kakva upozorenja – ili je svijest na razini ili nije
No, kada govorimo o opasnostima i podjelama koje prijete od strane vladajuće nomenklature, nemoguće je ne osvrnuti se i na kontrarevolucionarno djelovanje koje se javlja uvijek, bez iznimke, rame uz rame sa svakom eskalacijom autentične narodne i radničke pobune.I u manjim prosvjedima i akcijama infiltracije nastupaju gotovo istovremeno, kako onda ne bi u jednom zamahu kakvom smo ovog tjedna svjedočili u BiH? Kao jedan od sudionika anti-vladinih prosvjeda u Zagrebu 2011. iz prve ruke sam svjedočio kako infiltratori iznutra mogu razbiti zamah, tada je bilo dovoljan samo ulazak manje skupine nacionalističkih elemenata da se većina raziđe.U BiH pak imamo puno širu situaciju i tu infiltracija ima i šire ciljeve. Zapravo govorimo o dvije struje – jedna će imati za cilj slomiti prosvjedni zamah, dok će druga nastojati isti preuzeti i voditi ga za svoje oportunističke ciljeve. O ovoj koja ide na demontažu sve znamo – to je gotovo “klasika”: ubačeni provokatori, pljačkaši, nacionalisti itd.

No, ova druga, “prijateljska”, ima podjednako rušilačku agendu, ali nju prosvjednici daleko teže uočavaju. Kao vatrogasci koji žurno stižu na lokaciju požara, tako i ove skupine ulijeću u sam epicentar pobune kako bi joj preoteli vodstvo i usmjerili je ka “prihvatljivijim” agendama, političkim ciljevima i načinima borbe.Pojedine zemlje koje su iskusile profesionalnu kontrarevoluciju već formiraju tzv. “Anti-narančaste komitete”, no koliko je BiH svjesna ovih opasnosti, tek ćemo vidjeti u narednim danima. Lideri kontrarevolucije se jako lako mogu prepoznati – vodeći mediji su na njihovoj strani, daje im se prostor, nerijetko žurno počinje stizati politička i financijska potpora izvana itd. Kako se suočiti s ovom pošasti?

Svijest pobunjenih radnika je opet ključna. U prvoj razini oni odbacuju svoje političko vodstvo, uviđajući njihov anti-narodni karakter. Da bi se do toga došlo, također je potrebna kolektivna svijest. Druga razina je odbacivanje kontrarevolucionarnih aktera, ignoriranje istih. Za to je potrebna kudikamo veća svijest, jer lako je odbaciti političku elitu koja besramno laže čim otvori usta, no odbaciti nekoga tko se nudi kao suborac je već puno kompleksnija stvar.Nećemo ulaziti u debatu tko potlačenoj klasi u BiH danas nudi revoluciju, a tko kontrarevoluciju, to neka pobunjeni radnici i mladi ljudi u prosvjedima otkriju sami za sebe. Ali istaknuti ćemo ovo – oni koji u ime vas, koji ste se našli u povijesnom trenutku odluke, kroje zahtjeve u kojima je jedna od stavki “Početak pristupnih ugovora sa NATO savezom i Europskom Unijom” – nisu vaši prijatelji i suborci. Nečiji jesu, ali ne vaši.

Zanimljivo je pritom uočiti kako bi se te iste asocijacije mogle uskoro “uključiti” u aktualnu pobunu, barem ako je suditi prema pojedinim izjavama. Naime, visoki predstavnik u BiH, Valentin Inzko, ocijenio je da bi, ako stanje u BiH bude eskaliralo, trebalo, eventualno, “razmisliti i o trupama EU”. “Razmotrit ćemo stanje u BiH u utorak, 11. veljače, u međunarodnom upravljačkom odboru. Austrija će povećati broj svojih vojnika u BiH. Ako stanje bude eskaliralo morati ćemo, eventualno, razmišljati o EU trupama, međutim, ne sada”, rekao je.

Takvoj EU se želite priključiti? EU koja već sada gleda kako vas zgaziti ako nastavite sa svojom borbom?
Razumljivo je da je ova pobuna fokusirana na unutarnje probleme u BiH, oni ipak najviše pogađaju svakodnevnicu. No, nikada nije prerano za pogled unaprijed, u širi kontekst. BiH je u sklopu bivše SFRJ bila ponosna članica Saveza Nesvrstanih zemalja i to je vanjskopolitički cilj kojem bi trebala stremiti i danas. To je jedini način da se zemlja izbori za svoju autonomnost i neovisnost, sve drugo su samo prividi slobode koji će u konačnici, da tako je, odraziti se i na svakodnevnicu.

I u trenutku kada stanje izgleda beznadno, a državni ustroj disfunkcionalan, treba se gledati prema slobodi i neovisnosti. Svi problemi, a njih je u BiH danas mnogo, mogu se riješiti ako se postigne jedinstvo naroda na osnovama borbe protiv eksploatacijske klase, a svi oni koji vam govore kako su takvi termini “zastarjeli, ofucani”, koji vam govore “pa nećete valjda pretvarati zemlju u Sjevernu Koreju ili Kubu?”, pitajte se – što vam oni nude? “Slobodnije” slobodno tržište? Eliminaciju korupcije kako bi taj isti novac “legitimnim” putevima ponovno završavao samo u džepovima elite? Jednake šanse za svih? Bosanski san?Bosna i njeni ponosni narodi vidjeli su sve što je povijest imala za ponuditi, sve su prošli i sve su preživjeli i nadživjeli. Danas će se netko drznuti tim ljudima govoriti kako će biti “kulturni” tek kada uđu u “kulturne” asocijacije poput NATO pakta i Europske Unije? Koja drska uvreda!

Narod BiH mora shvatiti kako sva ljepota i bogatstvo njihove zemlje pripada samo njima te ni u ludilu, naročito dobrovoljno, ne mogu dopustiti da postanu kolonija neke velike sile. Kao i borba protiv eksploatacije, kao i borba za povrat sve radničke otete imovine, toliko je isto važna i borba za samostalnost. BiH je zemlja koja pripada narodu koji u njoj živi i ne smije se dopustiti da postane kolonija ili protektorat bilo koga – bez obzira da li se radi o SAD-u, Europskoj Uniji, Turskoj, Rusiji, Kini ili bilo kome drugome, pa i zemljama regije koje imaju teritorijalne pretenzije na nju.Postoje brojni drugi zahtjevi radnika koji su u zadnjih 48 sati došli iz Tuzle, Sarajeva, Bihaća i drugdje. Radnici na njima moraju ustrajati, a nabrajanje legitimnih zahtjeva kako bi se na kraju “prikačilo” članstvo u NATO-u i EU-u, je nešto što trebaju na vrijeme prepoznati kao nedopsutivi oportunizam, dok će vodeći mediji s velikim užitkom i oduševljenjem isticati baš te zahtjeve.  (Kliker.info-Advance)