Rade Šerbedžija : Mnogi političari su se ogriješili o ovaj narod
U sarajevskom kinu "Meeting Point" večeras će premijerno biti prikazan film "72 dana" Danila Šerbedžije, u kojem glavnu ulogu igra njegov otac Rade Šerbedžija, holivudska i zvijezda bivše Jugoslavije. Glumac sa čak stotinjak filmskih naslova u ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" uoči same premijere govori zašto je upravo "72 dana" gledao pet puta. Šerbedžija nam otkriva šta ga to veže za Sarajevo, komentira zašto nije dobro za umjetnika da iskazuje političke stavove te pojašnjava zašto se i dalje bori protiv nacionalizama "svih vrsta i rasa".
Osim nekoliko "Zlatnih arena", među kojima je jedna pripala i Vama, šta je to što bi, prema Vašem mišljenju, preporučilo ovaj film našoj publici?
– Mislim da je Danilo napravio odličan film. Ja obično ne gledam mnogo filmove, naročito one u kojima se pojavljujem, ali ovaj Danilov film sam gledao do sada pet puta. Dođem na projekciju na nekom festivalu sa željom da samo vidim kako publika reaguje i onda ostanem do kraja. I smijem se i uživam. Uvijek nešto novo otkrijem. Znači da je ovo dobra filmska komedija. Siguran sam da će BiH voljeti ovaj film. On je tako preporučljiv u ova teška vremena. Dobro je ismijati se od srca, dobro za naše zdravlje i za naš duh.
Riječ je o crnoj komediji koju su neki hrvatski kritičari usporedili sa kultnim "Maratoncima". Je li upravo činjenica da se naslanja na tradiciju sjajne jugoslavenske kinematografije zaslužna za uspjeh koji je već film polučio?
– Sigurno da filmovi jugoslavenske slavne filmske epohe ostavljaju tragove na mnoge mlade umjetnike i to je normalno i dobro je da je tako. I u velikim djelima Emira Kusturice prepoznat ćete neke utjecaje Žike Pavlovića ili Aleksandra Petrovića.
Između Hrvatske i SAD Vi nekako uspijevate naći vremena i za Sarajevo. Ovdje ste imali i nekoliko angažmana. Veza s kolegama je ostala snažna?
– Sarajevo je jedan od meni najdražih gradova. Tu imam mnogo prijatelja i volim tu sarajevsku raju, a imam osjećaj da i raja voli mene. Nedavno sam bio u Sarajevu, imao sam koncert. I negdje iza ponoći vraćali smo se taksijem u hotel, padao je gusti snijeg. U jednom trenutku taksista je shvatio da sam to ja na zadnjem sjedalu, zaustavio je taksi, počeo me grliti i vikati: "Pa to si ti, Tito moj lijepi".
Na mitingu ispred Skupštine u Sarajevu prije tačno 19 godina poručili ste da je važan čovjek, njegov život, a da politike nisu važne. Mislite li, nakon svega, da su politike ipak važne s obzirom na to da su tako radikalno utjecale na živote bosanskog čovjeka?
– Politika je postala sastavni dio naših života. Ponekad nas spašava, ali većinom upropaštava. Toliko mnogo ima siledžija u politici da je rijetko naći i povjerovati pravome čovjeku. Politika je prepuna raznih kompromisa i obično raja stradava zbog njihovih krivih poteza i odluka. Mnogi političari su se ogriješili o ovaj narod. I oni koji su bili na suprotnim stranama i oni koji su zastupali narodne interese. Rijetki su pravi vizionari u današnje vrijeme koji mogu svojim razumom, poštenjem i moralom izvesti ove narode na pravi put. Što se mene tiče, ja samo molim Boga da više ne bude rata na ovim našim prostorima. A neka se dogovaraju i pregovaraju na miran način.
U kinu "Meeting Point" dvije-tri sedmice prije Vaše bila je premijera filma "Montevideo, Bog te video", koja je bila mnogo više od filmskog događaja. Glumci Sergej Trifunović i Dragan Bjelogrlić našli su se na meti nacionalista zbog Jovana Divjaka. Odjednom su postale upitne i njihove glumačke karijere. Smatrate li da je na ovim trusnim područjima za umjetnike pametnije da se ne miješaju u politiku?
– Da. Čini se da je mudrije za svakoga javnog radnika, a naročito umjetnika da se ne miješa u politiku. Ja lično nisam bio tako "mudar", ali se ne kajem zbog toga. Opet bih govorio sve što sam rekao, opet bih bio protiv rata i nacionalizama svih vrsta i rasa.
Ispravite me ako griješim, ali čini mi se da ste nakon rata u Srbiji jedino sarađivali sa Goranom Markovićem na filmu "Urnebesna tragedija". Kakav je Vaš status u srbijanskim filmskim krugovima, pa i javnosti?
– Vjerujte mi da ne znam. Znam da je bilo vrijeme kada su me napadali po novinama "dežurni nacionalisti". Ali čini se da je to vrijeme prošlo. Moji koncerti u Srbiji su rasprodati. Ljudi me sreću na ulici i stišću ruke. Beograd je ponovo svijetao i lijep grad. I dobro se osjećam tamo.
Smatrate li da je upravo Emir Kusturica zbog svojih stavova platio preveliku cijenu s obzirom na to da je izgubio veliki broj svojih "fanova" u BiH i Hrvatskoj?
– Svaki čovjek ima svoj put. Svoje stavove i opredjeljenja. Ja sam se naučio da ne treba suditi o ljudima prenaglo. Emir ima svoju priču koju treba saslušati i respektovati. O tome će on lično pisati svoje knjige i praviti svoje filmove. Za mene je jedan od najvećih filmskih umjetnika.
Imate zavidnu holivudsku karijeru i velika poznanstva u Los Anđelesu. No, Vi ste u jednom intervjuu istakli da se ne volite družiti sa slavnima te da društvo radije pronalazite u našem svijetu i američkim intelektualcima i ljevičarima.
– To je točno. Više se družim sa "običnim ljudima", kako se to kaže. Iako i među slavnima imam prijatelje s kojima se viđam, kao što su Anđelina Đoli (Angelina Jolie), Vanesa Redgrejv (Vanessa Redgrave), Šarliz Teron (Charlize Theron), Filip Nojs (Philipe Noyce)…
Od 1967., kad ste snimili prvi film, do danas prošlo je mnogo godina, a Vi ste zabilježili broj uloga o kojima mnogi glumci samo sanjaju. Šta kao glumac još možete poželjeti?
– Neku dobru ulogu u dobrom filmu. Jer ne mislim nikada prestati sa svojim poslom. I nikada prestati igrati tenis.
Na Brijunima ste osnovali teatar "Ulysses", gdje ste pravili predstave s glumcima iz cijele bivše Jugoslavije. Miri Furlan je to bio prvi angažman u Hrvatskoj nakon svega, doveli ste na Brijune i Josipa Pejakovića. Čini se kao da je taj lijepi otok prožet nostalgijom za nekim prošlim vremenima.
– Pa na tome otoku toliko mnogo stvari još podsjeća na Tita i njegovo vrijeme. Drago mi je da službena Hrvatska ne bježi od toga. Tito je još zaštitni znak Brijuna.
Dva glumca s naših prostora, Miraj Grbić i Goran Navojec, zaigrala su nakon Vas u "Nemogućoj misiji". Mislite li da Holivud za glumce s naših prostora ipak nije nemoguća misija?
– To se nikada ne zna. Ja mislim da je ta misija prilično nemoguća za glumce s naših prostora. Trebalo bi da budu iznimno lijepi, da govore savršeno engleski, bez akcenta, i da im se sreća zaustavi na njihovom broju. Čak ni sam talent nije toliko važan. Anila Gajević (Dnevni avaz)
Komentari