Kliker.info

U drugoj polovici lipnja   obilježava se stota godišnjica  početka Prvog svjetskog rata. Slučajno ili ne, mjesto obilježavanja je glavni grad BiH.Ova povijesna činjenica je, međutim, i približavanje njezina stotog „rođendana“, potakla je nesvakidašnje rasprave o civilizacijskom srazu koji, među inim, odnese i više od dvadeset miliona ljudskih života.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

I, dakako, više nego indikativne su i razlike u vezi s najbitnijim pitanjima koja ga se tiču. Kome, primjerice, pripisati povijesnu odgovornost za izbijanje ovog rata? Kakva je, potom, u svemu tome uloga i misija Gavrila Principa i „Mlade Bosne“? Je li atentat na Franza Ferdinanda i suprugu mu uzrok ili povod ratu – ili, eventualno, ništa od toga?

Pitanja se, da ne duljim, redaju k'o na traci. A odgovori? Za pretpostaviti je da će sarajevski dani podsjećanja biti iskorišteni i da se, sa stotinu godina zakašnjenja dakako, izrekne „konačna istina“. No, za ono što tek dolazi zagrijavanje se može identificirati već neko vrijeme. Njemački i austrijski analitičari, ali i mediji, primjerice, čine sve kako bi odgovornost za Prvi svjetski rat skinuli sa sebe i prebacili je na druge – Srbiju i Rusiju prije svega. U toj funkciji je, među inim, i vrednovanje Sarajevskog atentata – koji se, zapravo, pokušava prikazati i glavnim uzrokom civilizacijske kalvarije koja svijet zahvati svega mjesec i nešto nakon toga. U toj situaciji, dakako, previše slavno ne prolaze ni odgovorni za ovaj čin – Gavrilo Princip i Mlada Bosna, kojima se prišiva epitet Bin Ladena i Al-Qa'ide s početka XX. stoljeća.

Ovakvo vrednovanje, međutim, ne podržavaju u potpunosti i svi ostali pod evropskim nebom, a kod istočih nam ga susjeda odbacuju s indignacijom. Gavrilo Princip, uzvraćaju, nije ni terorista, ni ubojica ni krivac za Prvi svjetski rat – ništa od onoga što mu se pokušava „tovariti“. Gavrilo Princip je, potpuno suprotno, idealista, revolucionar, nacionalni romantičar, borac za slobodu protiv kolonijalnih osvajača. I stoga zauzima posebno mjesto u srbijanskom povijesnom pamćenju. A da bi se to i osiguralo, srbijanska vlada je nedavno obznanila i nakanu o podizanju spomenika Principu na beogradskom Kalamegdanu.

Što će se u lipnju dogoditi, i kakav je rasplet u traganju „za istinom“ vjerojatan, teško je reći. No, ponešto je u vezi s tim izvjesno i danas. Izvjesno je, primjerice, da će tim povodom u Sarajevu biti održana i velika međunarodna znanstvena konferencija, na kojoj će preko 150 uglednih povjesničara raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata – ali i pokušati doći do „općeprihvatljive“ interpretacije u vezi s njima. Izvjesno je, potom, da će se austrijsko-njemački pritisak na reinterpretaciju ovog isječka svjetske povijesti nastaviti – i to na različite načine – i slijedećih nekoliko mjeseci.

Imuno na te rasprave, dakako, nije ni bh. društvo. Dojam je, dapače, da je političkoj klasi – na to barem upućuju detalji iz polemika koje se u javnosti već neko vrijeme može sresti – čak i stota obljetnica došla kao neka vrsta jokera u predizbornom nadmetanju za još jedan mandat. Princip je, i Mlada Bosna dakako, gotovo svakodnevno ponavljaju bh. Srbi – političari, ali i građani i analitičari – sinonim borca za slobodu svoga naroda. I stoga mu treba dići spomenik kako bi se idejom slobode zadajale i buduće generacije. Princip je, uzvraćaju drugi – odreda ne-Srbi – terorista i eksponent velikosrpskog projekta koji ne preza ni od čega, pa ni od ubojstava nedužnih. I stoga, na mjestu ubojstva spomenik treba dići Ferdinandu, dakle žrtvi jednog vandalskog terorističkog čina, a time skinuti barem dio ljage koju nam, i Princip i teroristička organizacija kojoj pripadaše, nanesoše.

Što na sve to reći? Politička klasa se, rekao bi jedan od uglednijih bh. novinara, nesposobna da mijenja sumornu sadašnjost i budućnost svojih „podanika“, utrkuje u mijenjanju zajedničke prošlosti, a priča o atentatu samo joj je jedan u nizu pokušaja manipulacije historijom kojim hoće legitimirati i filozofiju svoga političkog djelovanja. U toj funkciji, dakako, iako je u središtu ove priče, nije samo Prvi svjetski rat i njegove personifikacije nego i međusobno ubijanje na isteku XX. stoljeća. Važniji i od kore kruha danas je, recimo, Naser Orić i uloga koju je u tom ubijanju imao. Naser je, uvjeravaju nas prethodnih dana, samo borac za BiH i za slobodu svoga naroda, heroj kojem je ova država, zbog onoga što učini, obvezna svakodnevno iskazivati i zahvalnost i poštovanje. Malo morgen, uzvraća Dodik – ali i najveći dio bh. srpske političke klase. Niti je, vele, Orić borac za BiH niti za slobodu svoga naroda, nego, sasvim suprotno, beskrupulozni ubojica i počinitelj genocida nad srpskim narodom ove zemlje. I stoga ga se bezuvjetno ima predati – i to, da ne bi bilo dvojbi, ne bosanskohercegovačkim nego srbijanskim vlastima – kako bi mu se, za zločine koje počini, moglo i suditi. I sve dok to ne bude učinjeno, Srbi u državnim institucijama su obvezni – kao i 1992. godine dakle – zalediti svoj odlazak put Sarajeva. Poruka je, drugim riječima – ili Orić ili BiH.

Zaboravimo, međutim, načas na domaću „ljubav prema vlastitom narodu“ – i na spremnost da se za „ljubav njemu“ učini baš sve. Vratimo se, hoću reći, priči iz naslova. Kome je ona potrebna? I čemu obilježavanje početka jednog od najrazornijih ratova u ljudskoj historiji? Čemu i inače potreba za obilježavanjem početaka ratova? Zar ne bi bilo logičnije, i pred poviješću odgovornije, obilježavati njihove završetke – pa i završetak ovog o kojem je riječ? Jer, njegovim okončanjem je, ako ništa drugo, zaustavljeno planetarno ubijanje, organizirano zbog suludih ideologija a ne zbog interesa ljudske vrste.

Centri svjetske moći, kako stvari stoje, za te interese ne mare. Njima je, potpuno suprotno, od toga puno važnija revizija historije – koja će jedne ponovo, i to sa stoljetne distance, prikazati dijelom civilizacije, a druge vandalima koje se civilizaciji, pa i ratovima, može i mora privoditi. Utoliko se i Prvom svjetskom ratu ima dati značenje koje on stvarno nema – značenje misije civiliziranja. Bojim se da je posljedica toga i izbor Sarajeva kao mjesta njegova obilježavanja, ali i silna trka da se uzročnikom rata prikaže ono što tu ulogu stvarno nema – atentat kao čin pojedinca i ubojstvo jednog državnika. Jer, time se želi izbjeći vlastita povijesna odgovornost i prikriti ono što pozadina rata uistinu bijaše – bitku za novu geopolitičku podjelu svijeta. A, zbog nje je, ne zbog interesa ljudske vrste – i ne zbog ubojstva nasljednika na jedno od prijestolja – poginulo preko dvadeset miliona ni krivih ni dužnih. Zar to i nakon stotinu godina od povijesnog pamćenja treba skrivati?