hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Slavo Kukić : “Argumenti hrvatskih vlasti za ignoriranje Komšića nisu opravdani”

Prof.dr. Slavo Kukić : “Argumenti hrvatskih vlasti za ignoriranje Komšića nisu opravdani”

19 Januara
03:34 2021

Slavo Kukić sveučilišni je profesor sociologije iz Mostara te analitičar i komentator političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Dosljedno zastupa antinacionalistička stajališta i zagovara razumijevanje i politički dogovor, pa ga je nacional.hr zamolio da prokomentira aktualnu blokadu međudržavnih odnosa BiH i Hrvatske, zbog spora oko izbora za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Jesu li javnosti u BiH i Hrvatskoj dovoljno svjesne da su međudržavni odnosi Hrvatske i BiH praktički blokirani već duže vrijeme?

Nažalost, i u Hrvatskoj i još više u BiH postoje dvije, vrijednosno međusobno nespojive javnosti – jedna evropska, i druga javnost koja je bliže srednjem vijeku nego 21. stoljeću. I svaka od njih, kad se radi o konkretnom pitanju, gradi pristup koji je izravno ovisan od stava vrhova političkih oligarhija za koje su vezane ili je s tim stavom, čak i bez njegova izravnog utjecaja, kompatibilan. I utoliko odgovor na vaše pitanje nikako ne može biti jednoznačan. No, da su međudržavni odnosi ovih zemalja, koje su jedna na drugu izuzetno upućene, na nižoj razini nego ikada nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma, to uopće nije upitno.

Kako komentirate odnos hrvatskog državnog vrha prema članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću?

Maksimalno pojednostavljeno, i ružno i tužno. Nije nepoznanica da i osobno imam masu prigovora na gospodina Komšića i metamorfoze koje je zadnjih nekoliko godina proživljavao. Ali, on je član kolektivnog šefa bosanskohercegovačke države i to bi hrvatski državni vrh morao poštovati. U protivnom, pod znak pitanja se stavlja njegov odnos prema BiH kao suverenoj zemlji. Jer, ignoriranje Komšića znači nepoštivanje najviše institucije izvršne vlasti BiH – njezina kolektivnog šefa. Uostalom, na to upućuje i činjenica da na razgovore u Zagreb nisu zvani članovi Predsjedništva nego plemenske poglavice. a to s poštivanjem suvereniteta BiH nema nikakvih dodirnih točki.

Jesu li, po Vašem mišljenju, argumenti hrvatskih vlasti za ignoriranje Komšića opravdani?

Ni slučajno. Hrvatski državni vrh, a da nije pročitao ni Ustav ni Izborni zakon BiH, ponavlja fraze koje mu je servirao vrh HDZ BiH, Dragan Čović prije svega. Jer, da se u te dokumente iole unio, ne vjerujem da bi izgovarao sudove koji mu ne mogu ići na čast – i koji, da se razumijemo, samo otvaraju pitanje nije li se to Hrvatska i njezino vodstvo, kad je u pitanju BiH, vratilo na pozicije iz prve polovice devedesetih. Jer, i po Ustavu i po Izbornom zakonu član Predsjedništva nije predstavnik naroda nego osoba koja se bira kao pripadnik naroda, temeljem toga da se izjasnio kao Hrvat, Bošnjak, Srbin. Uostalom, po tom istom zakonu je biran Dragan Čović u dva navrata, Ivo Miro Jović također – i tada zakon nije smetao ni HDZ-u BiH ni hrvatskom državnom vodstvu.

Ima li odgovornosti i na BiH strani?

Naravno da ima. Istina, njezina odgovornost nije u vezi s izborom Komšića – i što se mene tiče, postojeći način izbora članova BiH treba mijenjati, ali ne prema zahtjevima HDZ-a nego prema odlukama suda u Strasbourgu – ali je u vezi s masom drugih stvari. Političko i državno vodstvo BiH bi moralo biti svjesno činjenice da joj je Hrvatska prvi susjed i da su dobrosusjedski odnosi s njom u interesu BiH. Osim toga, moralo bi biti svjesno da u BiH kao konstitutivan narod žive Hrvati koji imaju emotivan odnos prema Hrvatskoj – i da se nepotrebno, često bezrazložno zaoštravanje s Hrvatskom, kao primjerice u slučaju Pelješkog mosta, može u obliku bumeranga samo vratiti njoj samoj.

Kako prevladati spor? Kako pronaći kompromis? Kako bi hrvatski premijer i predsjednik trebali postupiti u sadašnjoj situaciji?

Pametni državnici bi postupali na sasvim drugi način – da poštuju i suverenitet i teritorijalni integritet druge zemlje, u ovom slučaju svoga prvog susjeda, i tihom diplomacijom pokušaju utjecati na unutarnje promjene koje smanjuju frustracije, ali i unose duh evropskih vrijednosti, poštovanja temeljnih građanskih i ljudskih prava prije svega. Po onome, međutim, što dvojica hrvatskih dužnosnika čine danas, ne bi se reklo da su na tragu apostrofiranih vrijednosti. Naprotiv, puno više detalja govori kako su u njima proradile ambicije koje su politiku Hrvatske prema BiH karakterizirale u prvoj polovici devedesetih. A to ne može donijeti dobro, ne samo BiH, nego ni Hrvatskoj.

Je li vas iznenadilo ponašanje Zorana Milanovića prema BiH otkako je postao predsjednik Hrvatske? Dijelite li ogorčenje BiH javnosti zbog njegove izjave o “parfemu” i “sapunu”?

Iako je Milanović znao negativno iznenaditi i kao premijer – prisjetimo se, uostalom, njegovih dolazaka u Mostar u veljači 2014. godine koji su bili u funkciji izravnog spašavanja HDZ-a i Dragana Čovića osobno – želio sam vjerovati da će se na poziciji hrvatskoga predsjednika ponašati i drugačije i predsjednički zrelije. Nažalost, to se nije dogodilo – ni što se pitanja unutarnje politike tiče, ni što se tiče odnosa prema BiH. Podsjetio bih, taj isti čovjek je u predizbornoj kampanji, kao predsjednik SDP-a Hrvatske, bio potpora Željku Komšiću i svojim govorom na završnom skupu u Sarajevu vjetar u leđa na putu Komšićeve pobjede.

Što se to u međuvremenu promijenilo, pa da danas po svome bivšem favoritu doslovce pljuje? Ovo o „sapunu“ i „parfemu“, što spominjete u Vašem pitanju, stvar je koju ne treba ni komentirati. Jer, izjave tog tipa su ispod razine elementarne pristojnosti, kamo li zrela političkog nastupa. I ne može biti u funkciji međusobnog uvažavanja i poštovanja. Naprotiv, postojeće loše odnose može samo dodatno kvariti.

Boris Pavelić (Nacional)

 

Podijeli

7 0 komentara

  1. FAJTER
    FAJTER 19 Januara, 15:33

    KUKIĆU TI SI OVAJ PUT PREVAZIŠAO SAM SEBE,U IDIOTLUKU.DA SI TOLIKO POKVAREN NISAM MOGAO NI SANJATI.NEZNAM KOLIKO TI PARA DAJE BAKIR DA PRAVIŠ JEZIČKE AKROBACIJE KOJE NISU NI NA NIVOU PREDŠKOLSKOG UZRASTA.DALI SI POSLUŠAO SAEBE KAD SI IZVALIO DA SE ČLAN PREDSJEDNIŠTVA NEBIRA KAO PREDSTAVNIK NARODA NEGO KAO PRIPADNIK NARODA TEMELJEM TOGA KAKO SE IZJASNIO.TO JE DO SADA NAJVEĆA ODVALA I NAJBEZOBRAZNIJA IZJAVA KOJU JE NEKO DAO U BIH OD KRAJA RATA,DO DANAS.ZNAČI ONI GORE SJEDE NAKO IZ ZAJEBANCIJE A NEVODE RAČUNA O BEZMALO STO POSTO LJUDI KOJI BIH VIDE KAO DRŽAVU TRI RAVNOPRAVNA NARODA.IMA NEŠTO VAS “GRAĐANISTA”STROGO ZELENE BOJE KOJI PUŠETE U BAKIROVE DIPLE ALI VAS JE ŠAČICA.HRVATSKA TREBA DA ZABRANI ULAZAK ZELEMBAĆA U HRVATSKU I PROLAZAK PREKO NJENE TERITORIJE PA VI ZELENI I DALJE GLASAJTE ZA KOMŠIĆA,PROTIV VOLJE HRVATA U BIH PA DA VIDIMO DOKLE.ŠTO SE TIČE HRVATA U MOSTARU TREBAJU NAPRAVITI OSTRAKIZAM ŠTO SE TEBE TIČE.

    Odgovori
  2. PRAVA ISTINA
    PRAVA ISTINA 22 Januara, 05:11

    SLUŽBENI ZAGREB (BAŠ KAO I HDZ BiH) LAŽNO TUMAČE NAČIN BIRANJA ČLANOVA PREDSJEDNIŠTVA BiH – ZA DOKAZ O LAŽIMA HRVATSKE POLITIKE NA ČELU SA HDZ-OM HRVATSKE I HDZ-OM BiH GOVORI NAPISANI KOMENTAR

    Kako službeni Zagreb (baš kao i HDZ BiH) tumači način biranja članova Predsjedništva BiH i njihovu ulogu. Uporno se, naime, sugerira, zapravo agresivno nameće zaključak kako Željko Komšić, član Predsjedništva izabran iz redova hrvatskoga naroda nije izabran u skladu ni sa slovom, ni s duhom Daytonskog sporazuma i kako on “ne predstavlja Hrvate”, jer je očito izabran (i) glasovima Bošnjaka. Pri tome nikoga ne smeta da je na isti način i pod istim uvjetima za člana Predsjedništva svojedobno izabran Dragan Čović, sadašnji predsjednik HDZ BiH. Niti se tada govorilo, vapilo gotovo, o nasilju, neki će reći čak i zulumu, nad Hrvatima. No, kako je Komšić u izborima za aktualno Predsjedništvo porazio Čovića, koji je ponovo kandidirao, digla se kuka i motika. Da bi sve kulminiralo izjavom hrvatskoga ministra vanjskih poslova Gorana Grlića-Radmana kako “nitko u Zagrebu neće službeno primiti Željka Komšića, jer on ne predstavlja Hrvate u BiH, budući da je izabran glasovima Bošnjaka.”

    Da najprije raščistimo ovo potonje. Da, Komšić jest izabran i glasovima Bošnjaka, ali nedvojbeno i glasovima Hrvata, koji nisu homogeno dali svoj glas Čoviću. A je li to u suprotnosti s Daytonom? Kategorički je odgovor: nije!

    Daytonski sporazum, a to je zapravo set sporazuma i ugovora, među kojima je i Ustav BiH, vrlo jasno kaže, ovo je doslovni citat: “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine tri člana: jedan bošnjački i jedan hrvatski od kojih se svakoga izravno bira na području Federacije, i jedan srpski kojega se izravno bira na području Republike Srpske”. Pa da ponovimo i utvrdimo gradivo. Piše li igdje u Ustavu BiH da član Predsjedništva iz sastava jednoga od triju konstitutivnih naroda u Predsjedništvu zastupa taj narod? Ne piše! Niti piše, niti se to može na bilo koji način iščitati iz citirane odredbe.

    Piše li igdje da člana Predsjedništva iz redova jednoga od konstitutivnih naroda biraju, ili smiju birati samo pripadnici toga naroda? Ne piše! Dapače, vrlo je jasno rečeno da se oni biraju na teritorijalnoj osnovi, što znači da se srpskoga člana bira na području (teritoriju) Republike Srpske, a bošnjačkoga i hrvatskoga na području Federacije BiH. Dakle, u pitanju je teritorijalni, a ne nacionalni ključ, naime određuje se da će birači s ovoga ili onoga područja (entiteta) birati ovoga ili onoga (one) članove Predsjedništva, ali se nigdje, ama baš nigdje ni ne aludira na to da bi pripadnici bilo kojega konstitutivnog naroda birali svoje predstavnike, odnosno da u izborima za članove Peredsjedništa ne bi smjeli sudjelovati pripadnici onoga konstitutivnog naroda koji ne dijele nacionalnost sa članom Predsjedništva za kojega glasaju.

    Sve priče o tome, a i s time smo danas suočeni, kako su oni koji su pisali ustav BiH zapravo imali na umu, da su pretpostavljali kako će svaki konstitutivni narod birati u Predsjedništvo “svojega” predstavnika, da su – prema tome – imali na umu nacionalni kriterij, samo su to – eto – nekako zaboravili jasno formulirati, krajnje su neozbiljne i neutemeljene.

    Pa evo i još jednog ključnog doslovnog citata: “Članove Predsjedništva izravno se bira u svakom entitetu (pri čemu svaki birač glasa za jednoga člana Predsjedništva)”. Naglasak je, vidimo, na tome da jedan glasač dade svoj glas samo jednome kandidatu za člana Predsjedništva. Jedan glas – jednome kandidatu. U Republici Srpskoj – srpskome, mada i tamo, svim etničkim čišćenjima usprkos, živi još poneki i Hrvat i Bošnjak, a u Federaciji BiH, hrvatskom i bošnjačkom. Pri čemu i opet nije rečeno, ni natuknuto tko ima pravo birati kojega kandidata, što znači da je svatko tko živi u Federaciji BiH slobodan odlučiti hoće li dati svoj glas hrvatskom, ili bošnjačkom kandidatu za člana Predsjedništva. Pa vrijedi ponoviti: nigdje se, ni slovom, ali ni duhom Daytona ne implicira da bi srpskoga člana Predsjedništva BiH smjeli birati samo Srbi, bošnjačkoga samo Bošnjaci, a hrvatskoga – samo Hrvati. Ponovimo: nigdje!

    Savršeno je jasno, a to zaista proizlazi i iz slova i duha Daytona, odnosno Ustava BiH da, jednom izabrani, članovi Predsjedništva ne predstavljaju konstitutivni narod kojemu pripadaju, nego samo i jedino: Bosnu i Hercegovinu. Napokon, zašto bi se inače tijelo u koje su izabrani zvalo Predsjedništvo BiH? A ono funkcionira – kako? I to je predviđeno Ustavom, pa ćemo naprosto citirati: “Predsjedništvo bira jednoga svojeg člana kao predsjedajućeg. Predsjedništvo će odlučiti hoće li se Predsjedajući birati rotacijom, ili na neki drugi način.”

    I, napokon, što – uz ostalo – radi Predsjedništvo? Odgovor na to pitanje iznimno je važan upravo u kontekstu sada i službeno proglašenoga bojkota jednoga njegovoga člana od strane Republike Hrvatske. Citirajmo još jednom, i ovoga puta doslovno, Ustav BiH: “Predsjedništvo je odgovorno za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine.”

    E sada, da posložimo sve elemente u zaokruženu sliku i da završimo lekciju. Članove Predsjedništva bira se iz redova triju konstitutivnih naroda, ali na teritorijalnom, a ne nacionalnom principu. Svatko s pravom glasa ima pravo izaći na izbore na području (entitetu) gdje živi i dati svoj glas jednome članu Predsjedništva. Nigdje nije ni natuknuto da bi to trebao biti onaj kandidat koji je iste nacionalnosti kao i glasač. Jednom izabrano, Predsjedništvo djeluje kao kolektiv, odluke donosi koncenzusom (zato je ovo sadašnje praktično paralizirano, jer u svojem sastavu ima člana koji ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, ali kojega službena Hrvatska rado prima), a jedna od njegovih nadležnosti je vođenje vanjske politike. Što u tome kontekstu onda znači izjava ministra Grlića-Radmana kako nitko u Hrvatskoj neće službeno primiti člana Predsjedništva BiH Željka Komšića?

    Znači i može značiti samo jedno: da službeni Zagreb prekida odnose sa susjednom i međunarodno priznatom državom. Kako bi se, naime, ti odnosi mogli realizirati, ako je Predsjedništvo BiH ono tijelo što vodi vanjsku politiku države, ako ono djeluje kao kolektiv, a Hrvatska odbija primiti jednoga njegovog člana? Drugim riječima, Hrvatska odbija odnose s Predsjedništvom BiH, koncentrirajući se na Mostar i na HDZ BiH. Pri tome, lažno predstavljajući Dayton i njegove odredbe Hrvatska “gura” neizravno, ali ne i manje jasno tezu kako su u BiH Hrvati samo oni koji su članovi tamošnje HDZ. Nije to vjerojatno strano ni hrvatskome HDZ-u, ali to je već neka druga priča.

    U svemu tome djelovanje Željka Komšića ostavljamo po strani. Govorimo o načelima, o Ustavu BiH, o slovu i duhu Daytona i o tome kako se stvari lažno prikazuju.

    Ukratko: hrvatska visoka politika i oni koji je predstavljaju, zaslužuje da joj se, u kontekstu poznavanja BiH, Daytona, ali i vođenja cjelokupne politike prema BiH i Hrvatima u toj državi (a Hrvati u BiH ne žive samo u Hercegovini, mada to službeni Zagreb voli “zaboravljati”!) jasno i glasno kaže: sjedi – jedan! Bilo bi dobro da takvu ocjenu napokon izrekne i toliko spominjana međunarodna zajednica, konkretno Evropska unija, umjesto što se, zbog hrvatskoga članstva u Uniji, pravi slijepom i gluhom u odnosu na poteze Zagreba, koji – uostalom – nisu od jučer. To će se sljepilo, potraje li, obiti o glavu ne samo Hrvatima u BiH, ne samo službenom Zagrebu i odnosima RH – BiH, nego i Evropi koja je već jednom bila prisiljena gasiti požare na jugoistoku Evrope.

    Bude li se čekalo, bude li se tolerirala samovolja bazirana na lažima, neće samo hrvatska službena politika biti ona kojoj će se morati reći: sjedi – jedan!

    Odgovori
  3. FAJTER
    FAJTER 22 Januara, 12:37

    GOSPODINE ISTINITI ZA TEBE I TVOJE ISTOMIŠLJENIKE VAŽI NE SJEDI JEDAN VEĆ SJEDI NULA.ZAŠTO?
    ZATO ŠTO SE POZIVATE NA TO DA NISU HRVATI SKIČALI KAD JE IZABRAN ČOVIĆ.PA NORMALNO DA NEĆE SKIČATI JER JE IZABRAN ONAJ KOGA SU ONI BIRALI,A NE ONAJ KOJEG STE IM VI BIRALI.SAM PRIČAŠ DA JE USTAV DOPUSTIO DA IM VI BIRATE KOMŠIĆA A JA TE PITAM GDJE JE TU ELEMENTARNO POŠTENJRE.KOD VAS GA NEMA JER BI VI SRBIMA I HRVATIMA NAJRADIJE PIŠALI U USTA I DA TO OVI TRPE.E NEĆE MOĆI JER JE VRIJEME TURSKOG KETMANLUKA I VILAJETA PROŠLO I VRATITI SE NEĆE SIGURNO.EU NIJE OSMANSKA IMPERIJA DA ISPUNJAVA VAŠE ŽELJE VEĆ NAPROTIV NAVODI VAS DA SE JOŠ VIŠE EKSPONIRATE PA ĆE VAS ŽESTOKO LUPITI PO GLAVUDŽI.BLENTO JEDAN NEMORA SVE PISATI IMA NEŠTO I U ELEMENTARNOM MORALU.HRVATSKA JE JAČA OD BIH I IMA VEĆI UGLED U EUROPI,NA KRAJU KATOLIČKA JE,PA ĆE VAS NA DUŽE STAZE I PORAZITI I BIĆE KAKO ONI ŽELE.

    Odgovori
  4. PRAVA ISTINA
    PRAVA ISTINA 23 Januara, 23:05

    HDZ S TRI POSTO (S 3 POSTO) GLASOVA DRŽI BiH TAOCEM, TO MORA PRESTATI!

    Iako je razlika u osvojenim glasovima skoro pet puta veća u korist probosanskih stranaka, HDZ BiH u federalnim i državnim institucijama zauzima jednak broj mjesta.

    Rezultati nedavno održanih lokalnih izbora pokazuju da stranke okupljene u nevladinu organizaciju HNS imaju podršku oko 125.000 glasača, dok su stranke koje možemo nazvati probosanskim i bošnjačkim osvojile 750.000 glasova.
    Kopredsjedavajući US-EU Alijanse i politički analitičar Reuf Bajrović kaže za Vijesti.ba kako se ta razlika očito povećava iz ciklusa u ciklus.

    “Pitanje svih pitanja u BiH je nejednaka vrijednost glasa koja je sve očiglednija. Kako može 3% registrovanih birača imati pravo veta na sve odluke u državi? To je moguće samo u BiH u kojoj je udruženi zločinački poduhvat koji je vođen iz Zagreba ugrađen kao ustavna norma. Da stvari budu apsurdnije, ti koji predstavljaju 3% registrovanih birača se, i pored beskrajnih privilegija koje uživaju, proglašavaju ugroženim”, kaže Bajrović.

    On dodaje da se stranke tzv. HNS danas ponašaju kao predstavnici bjelačke manjine tokom apartheida u Južnoj Africi.

    “Korijen te drskosti je uvjerenje o supremaciji te manjine nad muslimanskom većinom koju smatraju nejednako vrijednom”, mišljenja je on.

    Iako je razlika u osvojenim glasovima skoro pet puta veća u korist probosanskih stranaka, HDZ BiH u federalnim i državnim institucijama zauzima jednak broj mjesta.

    Bajrović kaže kako nema boljeg dokaza da je potrebno promijeniti taj aranžman.

    “Treba krenuti sa FBiH i ukinuti Dom naroda ili ga svesti na nivo Vijeća naroda u RS. Neka onda idu ovi što jauču da su ugroženi pa tu ugroženost dokazuju organu za vitalni nacionalni interes Ustavnog suda FBiH. 2022. je historijska šansa da se te osione politike pošalju na smetljište historije i da demokratska i demografska većina primjeni svoju izbornu volju kao u svim drugim normalnim društvima”, ističe on.

    Uprkos ovakvim izbornim rezultatima, a slični su bili i na Opštim izborima 2018. godine, te jednakoj zastupljenosti svojih kadrova u institucijama, HNS nastavlja s plasiranjem priča o ugroženosti i neravnopravnosti Hrvata u BiH.

    Bajrović kaže da je ovo dokaz da su uvjereni da više vrijede od etnički nepodobne demokratske većine.

    “Čini se da je samu činjenicu da dijele životni prostor sa tom demokratskom većinom smatraju sopstvenim kompromisom koji mora biti nagrađen supremacijom i privilegijama. Umislili su da žive u svijetu koji je postojao samo u romanima Ive Andrića u kojima bosanski muslimani nemaju istu ljudsku vrijednost kao i kršćani i hrišćani”, mišljenja je naš sagovornik.

    On je mišljenja kako je ovakvo stanje nepravedno, te da se uopšte ne može govoriti o ugroženosti Hrvata u BiH.

    “Hrvatsko pitanje ne postoji. Ugroženost je izmišljena i treba konačno povesti debatu u tome zašto se nelojalnost HDZ-ovaca državi u kojoj žive smatra prihvatljivom. Svako onaj ko ne smatra BiH svojom jedinom domovinom nema pravo da drži lekcije o tome kako ona treba da izgleda. Ne može se biti i autohtoni narod u BiH i dijaspora u Hrvatskoj. To je moguće samo u šizofrenom svijetu u kojem je dio BiH kojim upravlja HDZ ustvari trebao biti u Republici Hrvatskoj, a ne u zemlji koju mrze i čiju smrt priželjkuju”, kaže Bajrović.

    Na pitanje da li možda Dragan Čović i HDZ, svjesni ovakve neproporcionalne zastupljenosti, svjesno plasiraju priče o ugroženosti kako bi sebe predstavili kao žrtve, dok istovremeno uživaju sva moguća prava, Bajrović odgovara da Čović sada više vremena i resursa troši na to da u Sarajevu stvori klimu u kojoj bi njegovi zahtjevi izgledali razumno.

    “Ključni mediji mu pomažu u tome jer dobijaju novac od firmi pod njegovom kontrolom, a vjerovatno i iz država koje podržavaju njegovu politiku (Hrvatska i Rusija). On se nada da će zloupotrebom Tužilaštva BiH doći do smjene elite u Sarajevu i da će novi ljudi biti spremni da mu daju podršku za Izborni zakon kojim bi HDZ i službeno postao kolonijalnim upravnikom BiH”, kaže on.

    On zaključuje kako je priča o ugroženosti samo dio hibridnog rata koji se vodi, a koji je sada fokusiran na uništavanje konsenzusa probosanskih političkih i društvenih aktera o potrebi da se 2022. izabere šest Hrvata u klub DN FBiH i time otvori put za vlast bez HDZ.

    “Bez agenata hrvatskog uticaja u Sarajevu, debata bi se fokusirala na ključno pitanje: zašto HDZ drži zemlju taocem i zašto nema nove Vlade FBiH?”, zaključio je Reuf Bajrović.

    Odgovori
  5. FAJTER
    FAJTER 25 Januara, 20:03

    ISTINITI SVE ŠTO SI REKAO KROZ USTA REUFA BAJROVIĆA JE DOKAZ ŠTA HOĆETE I KOJA VAM JE POLITIKA.TO JE POLITIKA PREGLASAVANJA I ŽELJA ZA DOMINACIJOM.MORAĆEMO UKINUTI ZAVNOBIH U MRKONJIĆU I ONDA NEĆETE IMATI NAŠTA DA SE POZOVETE.JER VAM JE VELIKODUŠNO DATA TREĆINA BIH KOJA NIKAD NIJE BILA VAŠA JER STE VI PRIPADALI OKUPATORIMA OD MOMENTA KAD STE IZAŠLI IZ RODA(IZRODI)I PODRŽAVALI OSMANLIJE KOJI SU BILI OKUPATORI.MI I HRVATI ĆEMO SE DOGOVORITI ŠTA JE ČIJE PO ISTORIJSKOM PRAVU,ŠTO BI MOGLO DA NAS MOŽDA POMIRI(AKO HRVATI PRIZNAJU GENOCID KOJI SU URADILI ZAJEDNO SA VAMA.OD VAS NEĆEMO TRAŽITI NIŠTA JER ZA ČAST I OBRAZ VI NEZNASTE,SAMO ĆEMO VAS OSTAVITI U VAŠIM KANTONIMA PA SE JEBITE O SVOM TROŠKU,STIM ŠTO ĆEMO VAM UZETI NAŠE TRI OPŠTINE DRVAR PETROVAC I GRAHOVO JER VAM NI PO ČEMU NE PRIPADAJU.OSTALO NEMOJ DA POMISLITE DA JE VAŠE JER AKO KRENETE U NEKU ZAJEBANCIJU IMA DA VAS NEMA TO JEST ONIH KOJI BI DA RATUJU,NE GOVORIM O POŠTENIM MUSLIMANIMA KOJE ZAJEBAVATE 26 GODINA I NEDATE IM DA DANU DUŠOM ZBOG VAŠE IDIOTSKE POLITIKE NASLEDNOG IZETBEGOVIĆ KALIFATA.TO UPRAŽNJAVAJTE NA VAŠIH 23% BIH.OSTALO JE SRPSKO I HRVATSKO I MI ĆEMO ODLUČIVATI ŠTA ĆEMO SA TOM TERITORIJOM.

    Odgovori
  6. PRAVA ISTINA
    PRAVA ISTINA 28 Januara, 05:02

    KADA FAJTERU PRICAS O IZRODIMA ONDA STE TO UPRAVI VI “SRBI” KOJI STE NASTALI OD MNOGIH DOSELJAVANJA SLOVENA, TURAKA, VLAHA, ROMA, MEDJARA, POLJAKA, JEVREJA I DRUGIH IZBJEGLICA TAKO DA NIKADA NE MOZETE RECI DA STE CISTI SRBI KAO STO SADA TUMACITE. SRBI U BOSNI SU BILI CISTI VLASI ALI POCETKOM 19 VIJEKA UZ POMOC SRBIJE DOBILI SU IDENTITET SRBA. KADA GOVORIS O GENOCIDU NAJBOLJI STE PRIMJER VI ‘SRBI’ PA PROCITAJ OVAJ NAPISANI KOMENTAR KOJI DOKAZUJE DA SU SRBI BILI NAJVECI RATNI ZLOCINCI POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

    NJEMAČKI POLITIČAR STEFAN SCHWARZ : “REPUBLIKA SRPSKA JE ENTITET GENOCIDA I NEMA PRAVO POSTOJATI!”

    Stefan Schwarz je osoba koja je, tokom rata u BiH, kao mladi političar CDU-a i zastupnik Bundestaga bio jako angažovan i zainteresovan za naše zemlju. On se oglasio na svom Facebook povodom neustavnog “Dana RS-a”, rekavši kako je Bosni i Hercegovini neophodan moderni europski ustav umjesto Dejtona.

    On se oglasio na svom Facebook povodom neustavnog “Dana RS-a”, rekavši kako je Bosni i Hercegovini neophodan moderni europski ustav umjesto Dejtona.

    – Pomirenje započinje tako što ćemo govoriti istinu: Republika Srpska je entitet genocida i nema pravo postojati. Dejton i RS moraju biti zamijenjeni modernim evropskim ustavom, rekao je Schwarz.

    Dodao je da ovaj neustavni dan slave Dodik, Vučić i Putin, a napomenuo je i kako je ovaj praznik neustavan po presudi Ustavnog suda BiH.

    – Taj je entitet natopljen krvlju desetinama hiljada nevinih žrtava genocida koje su ubijene u Prijedoru, Foči, Srebrenici i Žepi i stotinama drugih gradova i sela iz samo jednog: jer nisu bili Srbi, napisao je on.

    Nastanak manjeg bh. entiteta ocijenio je kao najveću nevolju još od Hitlera i Staljina koji su počinili genocid u Europi.

    – Prije nego što je ubijeno 8.400 civila u Srebrenici već je bilo više od 90 hiljada nevinih žrtava planiranog genocida, u sklopu kojeg su sistemski protjerivani i ubijani svi koji nisu bili Srbi, kazao je Schwarz.

    Naveo je da je u istočnoj Bosni isplaniran genocid, koji je izvršen u ime narodne politike.

    – Ono što danas, kao Republika Srpska, čini 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine i znatno manje stanovništva, izgrađeno je na ubstvima, mučenjima, pljačkama, raseljavanjima i silovanjima – a međunarodna zajednica to toleriše, napisao je on.

    Odgovori
  7. PRAVA ISTINA
    PRAVA ISTINA 28 Januara, 05:05

    Deveti januar bio je sastavni dio velikosrpskog projekta stvaranja velike Srbije na područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u okviru koga su počinjeni stravični zločini, uključujući i genocid.

    Piše: Dženana Karup Druško

    Deveti januar ponovo se obilježava kao Dan Republike Srpske u ovom bosanskohercegovačkom entitetu i pored Odluke Ustavnog suda BiH po kojoj je to neustavno. Žalosno je da su Tužiteljstvo i Sud BiH nijemi posmatrači svega toga, iako bi, upravo, Tužiteljstvo BiH trebalo da istražuje i optužuje one koji ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH.

    Za razliku od Tužiteljstva i Suda BiH koji očito nemaju nikakav stav o 9. januaru, samim tim dajući mu legitimitet i podršku onima koji ga slave, UN-ov Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslavije detaljno je utvrdio činjenice o 9. januaru i presudio i kaznio sve oni koji su organizirali i sproveli ideju 9. januara, kao osnovu za počinjene zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

    Haške činjenice iz presuda

    Haški tribunal je presudama protiv najodgovornijih osudio i Deklaraciju o 9. januaru, kao i cijeli niz događaja prije i poslije, utvrđujući da su se “poslanici Skupštine srpskog naroda u BiH sastali 21. decembra 1991, izrazili snažno protivljenje procesu koji je predložila Badinterova komisija, i odobrili pripreme za formiranje srpske republike. 9. januara 1992. Skupština srpskog naroda u BiH proglasila je SrRBiH, kojoj je 12. augusta 1992. promijenjeno ime u RS. Proglašenje SrRBiH od strane Skupštine bosanskih Srba u januaru 1992. bilo je potvrda teritorijalnih ciljeva i ideologije rukovodstva bosanskih Srba, koje je tražilo stvaranje zasebne srpske države” (Presuda Radovan Karadžić)

    “Skupština je dodala sljedeće – teritorijalno razgraničenje sa političkim zajednicama drugih. Deklaracija se trebala provesti u slučaju da nezavisnost BiH prizna međunarodna zajednica. Usprkos tome, naoružavanje srpskog stanovništva vršeno uz podršku SDS-a u istom periodu ukazuje na to da se rukovodstvo bosanskih Srba istovremeno pripremalo za drugi pravac djelovanja.” (Presuda Momčilo Krajišnik)

    “Početkom 1992, dok su trajali međunarodni pregovori kojima se pokušavalo riješiti pitanje statusa BiH, rukovodstvo bosanskih Srba provelo je svoj tajni plan da teritorije koje su smatrali svojima odvoje od postojećih struktura SRBiH i stvore zasebnu državu bosanskih Srba. Skupština Srpske Republike BiH proglasila je 9. januara 1992. Srpsku Republiku BiH, koja će 12. augusta 1992. biti preimenovana u Republiku Srpsku. Ona se sastojala od tzv. srpskih autonomnih oblasti. Pretresno vijeće stoga zaključuje da je oružani sukob koji se odvijao u ‘Autonomnoj regije Krajina’ (ARK) tokom cijelog perioda bio međunarodnog karaktera. Pretresno vijeće je dalje uvjereno da zaključenje Dejtonskog sporazuma predstavlja potvrdu ex post facto da je od samog početka i cijelim tokom oružanog sukoba SRJ vršila sveukupnu kontrolu nad Srpskom Republikom BiH i bosanskim Srbima.” (Presuda Radoslav Brđanin)

    “Teritorija pod kontrolom snaga bosanskih Srba prvobitno je bila poznata kao Srpska Republika BiH, a preimenovana je u Republiku Srpsku. Ovaj entitet nije nastao dok Skupština srpskog naroda BiH nije proglasila nezavisnost Republike 9. januara 1992. u svojoj pobuni protiv de jure vlade Republike BiH u Sarajevu. Republika Srpska, koja je formalno uspostavljena u januaru 1992. nije imala svoju vojsku sve do podjele i preimenovanja JNA, a nije imala ni potrebe za vojskom jer je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) provodila vojne operacije neophodne za uspostavljanje Velike Srbije. U stvarnosti SRJ je vršila opštu političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995. (u ovom kontekstu, kontrola uključuje učestvovanje u planiranju i nadziranju vojnih operacija koje su u toku).

    U ovom predmetu, Pretresno vijeće je zaključilo da je žalilac učestvovao u oružanom sukobu koji se između maja i decembra 1992. odigrao na području Prijedora. Jedan aspekt tog sukoba bila je politika počinjavanja nečovječnih djela nad nesrpskim stanovništvom tog područja u okviru pokušaja stvaranja Velike Srbije.” (Presuda Duško Tadić)

    “Skupština bosanskih Srba je pozvala na teritorijalno razgraničenje sa političkim zajednicama drugih naroda u BiH. Proglašenje Republike srpskog naroda BiH u januaru 1992. bio je posljednji korak u postepenoj izgradnji zasebnog entiteta u BiH. Pretresno vijeće utvrđuje da su promovirali teritorijalnu podjelu po etničkim linijama i uspostavljanje zasebnih, paralelnih političkih, policijskih i vojnih institucija bosanskih Srba već od maja 1991.” (Presuda Ratko Mladić)

    Stvaranje velike Srbije

    U svim ovim presudama osuđeni su i zločini počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima s ciljem i u okviru realizacije plana “stvaranja Republike Srpske”. Kada se prije dvije godine ispostavilo da je na “svečanom obilježavanju 9. januara” bio i hrvatski ambasador, Hrvatska je reagirala i povukla ga iz BiH, što je bio samo kozmetički potez zbog njihove javnosti, jer su nastavili pružati podršku Draganu Čoviću koji je, također, taj dan s ambasadorom u Banja Luci slavio 9. januar. Izuzme li se period politike Stjepana Mesića, očito je da je to kontinuitet srpsko-hrvatske politike prema BiH, a upravo u Haagu su ta dva koncepta doživjela veliki poraz kroz presude najodgovornijim pojedincima koji su ih realizirali počinjenjem stravičnih ratnih zločina.

    Da podsjetimo one koji su zaboravili (ili ne znaju): “U govoru pred srpskim predstavnicima u Banja Luci, 13. oktobra 1990. Karadžic je iznio stav da je srpski narod jedinstven i govorio je o svom strahu da će BiH ići putem odvajanja od Jugoslavije i da će Srbi biti odvojeni od Srbije te da će postati nacionalna manjina: ‘Nama Srbima podjednako je pogubna velika Hrvatska kao što je pogubna i velika Bosna i Hercegovina, kao nekakva samostalna, iz Jugoslavije izdvojena država’.” (Presuda Karadžić)

    “U podržavanju stvaranja Velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti.” (Presuda Tadić) “Od višestranačkih izbora i početkom 1991. SDS je računao na to da će JNA i MUP braniti suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije, koji su u to vrijeme bili glavni politički ciljevi SDS-a. To znači da su se Srbi većinom osjećali zaštićeni saveznim i republičkim ustanovama, usprkos određenim pripremama za samoodbranu, za koje je rukovodstvo SDS-a znalo. (…) U proljeće 1991. SDS je, u suradnji s jugoslovenskim vlastima, počeo da naoružava i mobiliše srpsko stanovništvo u mnogim opštinama širom BiH. Oficiri JNA i MUP-a pomagali su članovima SDS-a u nabavci i raspodjeli oružja. (Presuda Krajišnik)

    “Ratni plan je finaliziran 14. novembra 1993. i potpisao ga je Zoran Lilić, kao predsjednik Vrhovnog saveta odbrane SRJ (Srbija i Crna Gora).” Planom se predviđalo stvaranje jedinstvene srpske države, a bilo je predviđeno i da sve tri vojske (Vojska Jugoslavije, Vojska Srpske Republike Krajine (Hrvatska) i Vojska Republike Srpske) imaju zajednički vojni cilj, vojnu doktrinu i vojnu strategiju. Opći cilj plana bio je: “Odbraniti teritorijalni integritet srpskih država zapadno od rijeke Drine i rijeke Dunava, SRJ, zaštiti srpski narod od genocida, osloboditi delove srpskih teritorija sa većinskim srpskim stanovništvom, stvoriti uslove za uspostavljanje jedinstvene države srpskog naroda, sprečiti stvaranje velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugoslavije.” (Presuda Momčilo Perišić)

    Žrtve hrvatskog naroda

    Kontinuitet te politike danas je, 9. januara 2021. godine, potvrdio ministar unutrašnjih poslova Srbije, Aleksandar Vulin, poručivši da je “dan osnivanja Republike Srpske praznik za sve Srbe”, zatim da je “očuvanje Republike Srpske pravo i obaveza svih Srba”, ali i da Srbija i Republika Srpska “nikada nisu bile bliže i jedinstvenije” zahvaljujući Aleksandru Vučiću. Žalosno je da današnja hrvatska politika u BiH, ali i u Zagrebu, to podržava zaboravljajući koje je žrtve hrvatski narod podnio zbog toga.

    Očito treba podsjetiti da su meta te velikosrpske politike bili Hrvati ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, pri čemu su mnogi stradali. Samo zahvaljujući američkoj politici Hrvatska je

    uspjela sačuvati cjelokupnost svojih granica. Danas je prosto nevjerovatno da Hrvatska ignorira zaključke iz presude Milanu Matriću: “Pretresnom veću je predočena znatna količina dokaza o tome da su cilj ujedinjavanja srpskih teritorija prihvatila rukovodstva u Srbiji, u RS u BiH, kao i u SAO Krajini i RSK. Pretresno veće, stoga, konstatuje da su u sprovođenju UZP zajedničkog kažnjivog cilja učestvovali, pored ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković.”

    Optužnica i međupresuda protiv Slobodana Miloševića sadrži bezbroj dokaza o planovima i stradanju Bošnjaka i Hrvata u BiH upravo i zbog Deklaracije o 9. januaru, a što se detaljno navodi u optužnici. No, čini se da, nažalost, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, kao ranije Karadžiću i Mati Bobanu, odnosno Srbiji i Hrvatskoj, međusobne žrtve ne znače ništa u realizaciji ideja Velike Srbije i Velike Hrvatske (danas kroz treći entitet podržan iz Banja Luke ali isključivo na teritoriji Federacije) kako to opisuju presude Haškog tribunala.

    Ratnohuškačke poruke devedesetih

    S obzirom da još uvijek nisu nestale te ideje o nekakvim velikim nacionalnim državama (na račun Bosne i Hercegovine), a koje se i dalje, kao i 90-tih, “pravdaju” razlozima iz prošlosti, uz konstanto negiranje međunarodnih presuda (ICTY ICJ) i historijski revizionizam, očito treba podsjetiti da se UN-ov Sud u Haagu bavio i time.

    “Teritorijalna podjela između katoličke i pravoslavne grane hrišćanstva istorijski se stoljećima protezala kroz teritoriju bivše Jugoslavije. Kada se Otomansko carstvo, ne zaustavljajući se nakon osvajanja Konstantinopolja, proširilo većim dijelom Balkana, promjenljiva granica između katoličkog hrišćanstva i islama, koja je takođe štitila brojno hrišćansko pravoslavno stanovništvo, obično se provlačila kroz Bosnu ili pored Bosne. (…) Te 1989. godine – 600-te godišnjice bitke na Kosovu – mnogi srpski mitinzi održavani su u čast te bitke i na svakom je podržavan srpski nacionalizam.

    Za Srbe njihova borba iz 14. stoljeća protiv turskog neprijatelja, bez pomoći drugih balkanskih naroda, predstavlja ratni poklič za Veliku Srbiju. Slobodan Milošević, tada već moćna politička ličnost u Srbiji, kao partijski rukovodilac održao je govor na masovnom mitingu na mjestu same bitke. Govorio je kao zaštitnik i pokrovitelj Srba širom Jugoslavije, izjavljujući da neće nikom dozvoliti da bije srpski narod. (…) Pojam Velike Srbije obuhvata dva različita aspekta: prvo je tu pitanje, koje smo već spomenuli, to jest uključivanje dvije autonomne pokrajine, Vojvodine i Kosova, u Srbiju; i drugo, proširenje tako uvećane Srbije, zajedno sa Crnom Gorom, u dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima živi značajno srpsko stanovništvo.” (Presuda Tadić)

    Vijeće u presudi Tadiću navodi i ovo: “Propagandna kampanja koja je pratila ovaj pokret započeta je već 1989. proslavom 600-te godišnjice bitke na Kosovu. Za vrijeme proslave, sredstva javnog informisanja pod srpskom kontrolom izjavljivala su da su ostali na ovom području iznevjerili Srbe kada su Turci Osmanlije izvršili invaziju. U javnim govorima i sredstvima informisanja, srpske političke vođe veličale su slavnu prošlost i obavještavale svoje slušaoce da će Srbi, ako se ne udruže, ponovo biti izloženi napadima ‘ustaša’, što je izraz korišten za ulijevanje straha Srbima.

    Opasnost od ‘fundamentalističke, politizovane’ muslimanske zajednice takođe je predstavljana kao prijetnja. Nakon raspada bivše Jugoslavije, glavna tema u sredstvima javnog informisanja pod kontrolom Srba bila je da, ako iz bilo kojeg razloga Srbi budu postali manjinsko stanovništvo… njihova cjelokupna egzistencija mogla bi biti pogibeljna i ugrožena… (te stoga) nemaju izbora do sveobuhvatnog rata protiv svih drugih ili da budu podvrgnuti starom tipu koncentracionog logora, čiji je simbol Jasenovac.”

    Značaj ovih činjenica je i u tome što su utvrđene u prvom suđenju koje je vođeno u Haškom tribunalom.

    Poruke danas su iste kao one 90-tih

    Aleksandar Vulin, kao ministar unutrašnjih poslova Srbije, danas je istakao da je Republika Srpska nastala “kao otpor srpskog naroda ponavljanju jasenovačkog genocida, ne samo Srba koji žive zapadno od Drine, već otpora celokupnog srpskog naroda”. Ivica Dačić, predsjednik Skupštine Srbije, poručio je: “Ante Pavelić je planirao da Banja Luka bude glavni grad NDH, danas je ona glavna Republike Srpske”. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, izjavio je: “Srbija će ostati pouzdani oslonac Republike Srpske… Živela Srpska! Živela Srbija!” Andrija Mandić, lider Nove srpske demokratije koja (od zadnjih izbora) u vlasti u Crnoj Gori: “Republika Srpska je simbol hrabrosti i odlučnosti. Od vremena Nemanjića, čiju slavu slavi, ona je naša najveća tekovina zapadno od Drine.”

    Ruska Gazeta je pišući o proslavi Dana Rs-a istakla da “Moskva u Republici Srpskoj vidi odgovornog partnera na Balkanu i podsjeća se na posjetu ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova, te sastanak sa najvišim zvaničnicima Srpske. Gazeta navodi da je Lavrov tada rekao da je Republika Srpska za Rusiju dugoročno dobar partner, te da Ruska Federacija cijeni prijateljske veze i povjerenje sa Banjalukom.”

    Danas je Dodik izjavio da je proglašavanjem Republike Srpske “zaustavljeno kontinuirano urušavanje srpske nacionalne ideje, koje je na ovim prostorima prisutno od dolaska Turaka, preko Austrougara, komunista, pa sve do danas”, dalje tvrdeći da je RS “naš odgovor za sva stradanja, poniženja i omalovažavanja kojima su nas kao narod izlagali stotinama godina, pokušavajući da zatru našu nacionalnu i vjersku svijest, što su pokušali i 90-ih godina prošlog vijeka.”

    Ponovo se isti crni i opasni oblaci nadvijaju nad Bosnu i Hercegovinu i ponovo dolaze iz Srbije i Crne Gore, a Dragan Čović ih podržava. Retorika ’90-tih žešća je nego ikad od okončanja rata.

    Hrvatska je, perući sebe od odgovornosti, preko noći zaboravila ko je bio agresor na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. U vrijeme Milanovićeve Vlade Dodik je oslobođen pred Županijskim sudom u Zagrebu za podsticanje na granatiranje, ironije, Zagreba! Hrvatska je Zaključkom Milanovićeve Vlade zaustavila saradnju sa BiH u progonu (svojih) zločinaca. Ranije je Zakonom o ništetnosti napravljen dogovor sa Srbijom o odustajanju od progona ratnih zločinaca i suštinski na snazi su samo potjernice protiv državljana BiH, a uz zaštitu i utočišta koju Srbija i Hrvatska daju svojim zločincima, progone se samo pripadnici Armije RBiH koji su branili državu od dvije agresije, Srbije i Hrvatske. Dragan Mektić nas je informisao da je istraga “Maestral” u BiH protiv rukovodstva RH obustavljena, a zbog zločina počinjenih u operaciji Bljesak (dio operacije Oluja) na području BiH.

    Poražene zločinačke politike

    Srbija i Hrvatska su zbog “viših političkih interesa” već duže vrijeme “zaboravile” međusobne žrtve, nema progona i cijeli pravosudni sistemi su se prilagodili odlukama politika. Tako se može gledati i optuženje Tužiteljstva BiH pripadnika HVO-a iz Orašja koje izgleda kao osveta zbog njihove neposlušnosti u ratu i odbijanja da osiguraju široki koridor za Srbe (nakon izdaje i prodaje Posavine u kojoj je živjelo preko 100.000 Hrvata), kao i da se povinuju naredbama HRHB.

    Da li Hrvatska pristaje na sintagmu da se dogovor iz Karađorđeva danas zamjeni lex usvojenim međunarodnim pravnim institutima, kao npr.udruženi srpsko-hrvatski zločinacki poduhvat protiv BiH, što se sve češće pominje u američkim krugovima?

    Deveti januar bio je sastavni dio velikosrpskog projekta stvaranja velike Srbije na područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u okviru koga su počinjeni stravični zločini, uključujući i genocid. Hrvatska je tužila Srbiju za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, kao i BiH. Da li je ulog “samo” trenutno razbijanje BiH i “zaštita svojih zločinaca”, pri čemu se Hrvatska odrekla svojih žrtava koji su nastradali usljed srbijanske agresije, ili postoje i druge poveznice? Kao što je ruska politika?

    Čini se da nakon promjena u SAD-u ne treba da brine samo Aleksandar Vučić zbog svoje šizofrene politike stvaranja nestabilnosti na Balkanu (a što su Dodik i Čović nedavno briljantno prezentirali pred Vijećem sigurnosti), nego i zvanični Zagreb koji svoju teritorijalnu cjelokupnost, ali i članstvo u NATO i EU “duguje” SAD-u (i Stjepanu Mesicu). Zvanični Zagreb se odrekao HRHB Vašingtonskim sporazumom, a danas slave i podržavaju Dodika i 9. januar, ali i HRHB-a. Neko će morati u zvaničnom Zagrebu, ali i Beogradu dati odgovore na pitanje zašto se u BiH podržavaju poražene zločinačke politike?

    Što se tiče predsjedavajućeg Predsjedništva BiH on će danas u Banja Luci proslavljati dan koji su pokrenuli i utemeljili ratni zločinci koji su presuđeni za najstrašnije zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Na teritoriji koja je okupana krvlju nevinih, sa spoznajom da će u historiji ostati zabilježen kao neko ko je svojom “borbom za RS” – rušenjem BiH i njenih institucija, negiranjem genocida, ruskim vezama, srbijanskim pokroviteljstvom, ukrajinskom ikonom i sukobom sa SAD – značajno doprinio da se uskoro istina, pravda i pravo, uz podršku SAD-a Bosni i Hercegovini, koja je kako je nedavno ponovio američki ambasador neupitna, nađu na istom mjestu – mjestu zvanom Republika Srpska, koja je bosanskohercegovački entitet.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku