Kliker.info

Prof. Lavić podsjeća na visokoškolsko obrazovanje kao problematiku koja je od izuzetne važnosti za cijelo društvo te kako se njome treba baviti krug vrhunski odgovornih ljudi, a ne kantonalni i općinski nivoi vlasti.

“Prije svega, valja podsjetiti da je ova problematika od izuzetne važnosti za jedno društvo i da je istovremeno vrlo “osjetljiva”. Zakon mora zaštiti visoko-obrazovni i univerzitetski sistem od suvišnih političkih i ideoloških uticaja. Većina prigovora na Prijedlog Zakona je opravdana, ali se mora ostvariti plodonosan dijalog ljudi iz znanosti ili akademske zajednice i predstavnika vlasti.

Hrabar je potez da se govori o reformi obrazovanja i da se ona podstiče, štaviše, reforma znanja se dešava svaki dan u znanstvenim zajednicama, ali o reformi ništa ne znaju birokrati ili ljudi koji se nisu ozbiljnije bavili socijalnom epistemologijom i funkcioniranjem znanja u društvenom kontekstu.

Reforma obrazovanja ne može biti radni zadatak nekog birokrate koji treba ostvariti određenu intenciju interesne grupe koja pritom ne proizlazi iz općedruštvenih ciljeva i interesa vezanih za visokoškolsko obrazovanje. Naša najveća tragedija jeste da se o univerzitetu raspravlja na razini kantonalne vlasti i nekoliko općina. Zato je moguće da se u niskim registrima komunikacije raspravlja o univerzitetu koji predstavlja stožernu instituciju svakog modernog društva i države.

Rasprava o univerzitetu i zakonu koji regulira visoko obrazovanje spada u krug vrhunski odgovornih ljudi. Ona se ne smije voditi u krugu spornog znanja i sumnjivog političkog interesa. Ne vjerujem da o univerzitetu mogu raspravljati svi koji se nalaze u društvenom polju politike ili stranačkih predstava obrazovanja u našoj državi. Univerzitet nije “saobraćajno preduzeće” kojim se može rukovati po potrebi neke partijske grupacije”, naglašava Lavić.

Prema njegovim riječima, Kantonalni Zakon o visokom obrazovanju mora biti usklađen s Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju, mora zaštititi autonomiju univerziteta i znanosti, osigurati pravo na znanje svima koji to traže, opisati procedure kontrole finansijskih tokova, osigurati institucionalni okvir podrške javnom univerzitetu, pokazati  poštovanje prema profesorima i studentima i posmatrati univerzitet kao specifičnu društvenu instituciju.

“Onaj ko je pripremao Prijedlog Zakona nije baš pokazao da razumije univerzitet! Zato je akademska zajednica predložila brojne amandmane. Autonomija ne znači samovolju dekana, jer univerzitet je mnogo više od dekana i njihovih plata. Plate se reguliraju pravilnikom i on se mora poštovati.

Univerzitet nije “vlasništvo” nekog ministra i njegovog pomoćnika – univerzitet je javno dobro ovoga društva i treba to da ostane. Nažalost, pristup univerzitetu i akademskoj zajednici od strane vladajućih struktura bio je neadekvatan i omalovažavajući i došlo je do jedne vrste varničenja i konfrontacija koje nisu rezultirale novim kvalitetom”, naglasio je Lavić.

On se osvrnuo i na špekulacije o tome kako bi se usvajanjem pomenutog nacrta zakona pod političku kontrolu stavilo visoko obrazovanje u sarajevskom kantonu što bi uključivalo i izbor dekana i univerzitetskih odbora.

Lavić podsjeća kako je Upravni odbor Univerziteta u Sarajevu već popunjen omjerom šest članova koje predlaže Vlada i pet članova senata i među njima jedan student zaključujući kako na ovaj način “Vlada dominira procesom donošenja odluka u Upravnom odboru”.

Ovakvom praksom, smatra, odškrinuta su vrata budućih katastrofalnih poteza i urušavanja univerzitetske strukture.

“Nekompetentni ljudi i poluobrazovani birokrati vrlo brzo će od univerziteta napraviti imitaciju visokoškolske obrazovne institucije koja će biti tu, ali više neće proizvoditi znanje i društvenu svijest. Bolje bi bilo da Vlada kaže univerzitetu šta hoće u društvu, koje probleme da rješava, a da onda univerzitet ponudi znanstveno-argumentirane vizije tog društva i njegove usklađenosti s vremenom u kojem živimo. Čini se da političkim grupacijam u sistemu vlasti ne treba znanstveno vođenje društva!? 

Vlada ne razumije ulogu univerziteta u društvu ako hoće da ga potčini svojoj kontroli – kontrola univerziteta od neke političke grupe vodi univerzitet u samouništenje. Vlada, naprimjer, treba da kontrolira utošak sredstava koja osigurava za funkcioniranje univerziteta ili da propiše kako se ta sredstva mogu koristiti. Ministarstvo znanosti i obrazovanja bi trebalo biti fond za nauku i forsirati istraživačku djelatnost u akademskoj zajednici. Nadam se da će razumne snage u akademskoj zajednici i ljudi iz vlasti uspjeti u reformi visokoškolskog sistema. Danas izgleda da je tajna u uspostavi omjera između političke volje i znanja“, poručuje.

Prof. Lavić zaključuje kako su reforme u visokom obrazovanju opsežan proces koji se mora svrstati u mnogo značajniji društveni kontekst od onog u kojem se trenutno nalazi.

“Svaka reforma jednog društvenog sistema je neizvjesna. To je opasna “operacija”, poduhvat na tijelu sistema kojim se pokušava unijeti novi “oblik” u njegovo funkcioniranje. Niko unaprijed ne zna kako će se završiti. Univerzitet u Sarajevu je reformski zahtjevan i treba biti veoma oprezan. Zakon o visokom obrazovanju konstruiramo u jednom krhkom političkom sistemu i neko nas je “uvjerio” da visoko obrazovanje može biti na razini općina i kantona.

To je prava antibosanska opasnost po naš daljnji razvoj. Znanost ne može funkcionirati kao  “kantonalna znanost”. Ona mora biti pozicionirana “visočije” u društvenom sistemu. Oni koji prate univerzitet zadnjih pedeset godina u Bosni vide da su sumnjivo primjenjena “Bolonja” i loša zakonska rješanje potkopala znanost i znanstveno-istraživačku  djelatnost kod nas.

U tom galimatijasu mnogi su našli svoj privatni interes, a univerzitet je gurnut na margine naše borbe za prosperitetno društvo. Ne vjerujem da je ikome među nam stalo da Univerzitet u Sarajevu ne bude bolji i kvalitetniji znanstveno-obrazovni sistem u državi, ali zato ga zakonska podrška  mora uvažiti kao najmoćniju znanstveno-istraživačku i obrazovnu instituciju u državi.

Vrlo brzo biće zanemarljiv broj “kočnica” uspostavljanju društvenog života ljudi na univerzitetu kao stožeru oko kojeg se sve okreće. Kod nas još nije, nažalost, na scenu stupila generacija ljudi koja će se boriti za tu ideju i oživotvoriti je u našem društvu. Možda mnogi među nama još uvijek to ne shvataju. Zato političari i vlade trebaju biti servisi univerzitetskim projektima i novim vizijama društvenog života. Budućnost društva i države ne smije biti zasnovana na ideološkim i politikantskim predstavama za jednokratnu upotrebu”, zaključuje prof. Lavić.

(Kliker.info-BNN)