Kliker.info

Piše : Edina Kamenica (Oslobođenje)

U ponedjeljak, 18. jula, na gradskom groblju Bare naći će zemaljski smiraj Rahela Vučijak, rođ. Montiljo, sarajevska Jevrejka sa kojom odlazi još  jedan, naizgled, običan život, a opet gotovo nestvaran, sav protkan dramom, sjetom i snom. Rahela je, kao djevojčica, bila dio jednog konvoja smrti, a iz nacističkog logora, rizikujući vlastiti život, spasio ju je tetak Salih Pozder, poznati sarajevski šnajder. Rahelini roditelji se iz logora nikada nisu vratili, a njihova jedinica je odgajana u porodici spasitelja, tu je stekla obrazovanje, udala se. Pričala mi je jednom ova žena da nikada, ali baš nikada, nije dan prošao a da se njene misli nisu vratile u vrijeme u kojem su njeni sunarodnjaci nosili žutu traku…Živjela je, inače, u staroj kući na Obali, koja i danas postoji, i idući u školu, Rahela je uvijek zamišljala jedan susret: „Ovako je to trebalo da bude. Doći ću na ono ćoše gdje je muzej Mlade Bosne i tu ću se sudariti s neizbrijanim, mršavim čovjekom, koji će mi reći da on ima djevojčicu istog uzrasta kao i ja, i upitat će me da li je možda poznajem. A kako joj je ime, reći ću, a on će odgovoriti: Rahela… Pogledat ću ga malo bolje i vrisnuti od radosti. To je moj otac"!Kada smo razgovarali, Rahela je već bila penzionerka, ali je nekoliko puta uzdahnula: za maminu smrt je čula, postoje i svjedoci tog dana kada su je odveli u gasnu komoru, ali sudbina oca je ostala nerazjašnjena. I Rahela se nije nikada prestala nadati i sanjati. Često bi stala pored prozora, pa kada bi joj pogled pao na nekog prosjaka, ne bi joj bilo mrsko sići i udijeliti mu bilo šta: "Mislila sam, možda i moj otac tako luta po svijetu, i možda upravo sada neka žena pruža prema njemu ruku".Nažalost, u zemlji u kojoj su se 1992-1995. pojavile neke nove Rahele priča o snu ove Sarajke ne nestaje njenim odlaskom.