Kliker.info

Ta ministarska počast vjerojatno je zadnje priznanje koje je mladi pisac htio steći svojom knjigom pod naslovom “Gomorra”. Camorra, napuljska mafijaška organizacija kojoj nije bio problem samu sebe prepoznati u biblijskom naslovu Savianove knjige, odlučila je njegovu zainteresiranost kazniti smrću. Camorra je tu presudu obznanila javno, savršeno drsko i savršeno teroristički, odlučivši da Saviana prvo napati strahom i onda likvidira, na nauk i za pouku bilo kome tko se usudi na taj način zabadati nos u njezine prljave poslove.Raznovrsne talijanske mafije već su i prije likvidirale novinare koji su im zasmetali, ali najčešće potiho, da nitko ne vidi i ne čuje. Mauro De Mauro, u svoja doba istraživački novinar palermitanskog dnevnog lista Ora, raspitivao se previše o mafijaškom udjelu u pripremanju (neuspjeloga) fašističkoga državnog udara kneza Giunia Valerija Borghesea – pa se tek dvadesetak godina kasnije pročulo da je ugrađen u donji, betonski sloj autoceste koja vodi u Palermo. “Lupara bianca” (smrt bez svjedoka i bez trupla) pokosila je i još neke novinare, neki su naprosto ustrijeljeni na ulici ili pred kućnim vratima.Na nišanu su bili, dakako, i pripadnici drugih profesija koji su se, na ovaj ili na onaj način, zamjerili camorri. Župnik don Diana izmasakriran je u sakristiji župne crkve, pošto se usudio s propovjedaonice i u socijalnim akcijama suprotstaviti poganom i pogubnom utjecaju mafije i njezinu trovanju mladih vjernika. Na sličan način izrešetan je sindikalni prvak Del Prete, koji je optužio camorru u Caserti za neke od njezinih zločina Mladome Savianu pripala je nezavidna “čast” da otvori sezonu “mafijaških fetvi”, te da time stekne državnu zaštitu – koja je i sama već jedna vrsta kazne, kad se uzmu u obzir sva ograničenja slobode koju takva državna skrb donosi sa sobom. Napuljski prefekt Renato Profili nije krzmao dodijeliti oružanu pratnju Savianu, shvativši da nije u pitanju samo život novinara pisca, nego i sam kredibilitet pravne države.Ako neka mafija, naime, uzima sebi pravo da na nekom teritoriju izriče presude, čak smrtne, ona se time eklatantno postavlja ne samo kao alternativna država nego, zapravo, kao jedina efektivna država na tom području. Barem to Italija ne smije dopustiti.O camorrinim nedjelima i zlodjelima svakodnevno pišu novine i javljaju druga glasila; talijanski informacijski prostor prepun je podataka o njoj, nerijetko veoma dobro dokumentiranih; brojni njezini pripadnici završavaju pred sudovima, a dio njih i u tamničkoj hladovini, osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Ipak, ne može se reći da camorra prijeti svakom novinaru koji joj stane na žulj, da likvidira svakog policajca ili svakog suca koji nekoga od njezinih vođa spreme u zatvor na duge godine.  Što je to napisao Saviano da je izazvao toliki bijes napuljske mafijaške mreže?On je u “Gomorri” opisao veliki dio poslova – i prljavih i legalnih – koje vodi camorra u Caserti. Često je naveo imena i prezimena, potanko je opisao zločine, obavio je posao za koji bi možda trebala cijela ekipa istraživačkih novinara vještih u crnoj kronici i ekonomiji. Saviano je, zapravo, napisao detaljnu noviju povijest camorre na području gdje on živi. Napisao je svojevrsnu i detaljnu optužnicu protiv nekoliko najmoćnijih klanova koji su premrežili i međusobno podijelili šire područje Caserte pa sve do Napulja. Pod njegovim secirskim skalpelom našli su se Casalesi u Aversanskom polju, La Torre u Mondragoneu, te klanovi sukobljeni na istočnoj periferiji Napulja. Pisao je kao da je ratni izvjestitelj s bojišnice o krvavom ratu (više od 600 pobijenih) koji je 2004. – 2005. harao sjevernim napuljskim četvrtima Scampijom i Secondiglianom. Malo se bavio vezama između camorre i politike, možda i zato što one ostavljaju premalo sudskih tragova, a možda i stoga što se političari (i ondje) obično znaju vješto izvući, bez prevelike štete. Možda je bio poučen i slučajem Giovannija Tridentea, također novinara iz Caserte, koji je proljetos nakladniku na sjeveru Italije predao rukopis svoje knjige pod naslovom “Politica & Camorra” (ne treba prevoditi). Knjiga je ne samo bila posve prelomljena i spremna za tisak kada je nakladnik bio dovoljno neoprezno bezbrižan i objavio recenziju tog djela na svojim internetskim stranicama.Nedugo zatim, bez ikakva obrazloženja bilo autoru, bilo publici, knjiga je povučena iz tiska i misteriozno nestala s internetskih stranica, čak i kao najava. Tridenteova je knjiga napisana kao roman. Oni koji su ga pročitali tvrde da se u njegovim fiktivnim likovima nije mogao prepoznati niti jedan konkretan političar, nego samo tipičan obrazac veza između politike i mafije. Ponuđena je priča o glavnom junaku, mladiću iz provincije, koji se brzo snašao u gnjecavim meandrima klijentelističke politike (“ja tebi, ti meni”, “ruka ruku mije”, “ljudi smo, dogovorit ćemo se”, “rodijaku valja pomoći”, “tko će kome, ako ne svoj svome”…). Dovinuo se dužnosti gradonačelnika, pa kotarskog vijećnika. Uveden u takav socijalni kontekst, okružen pipcima pohlepnoga organizirana kriminala (koji su također potanko opisani), mladić se odmah opredijelio da pregovara o poslima i kompromisima, da sklapa paktove s lokalnim mafijaškim klanovima, da tka mrežu isprepletenih pothvata bogaćenja i stjecanja moći, vazda na šetetu javnog dobra, uvijek na račun nezaštićenih građana. Roman je očito previše sličio na davni bestseller Leonarda Sciascie “Sovin dan”, koji je svojedobno gadno potresao samosvijest sicilijanske mafijaške Cose nostre, a da bi političari mirno dopustili još jedan takav bestseller. Saviano se, međutim, držao samo kriminalnog miljea, izbjegao je fiktivnu parabolu koja bi omogućila, eventualno, da se zainteresirani prave kako se to njih ne tiče, naveo je imena, mjesta i nadnevke, svoj je rukopis povjerio Mondadoriju (nakladničkom divu u vlasništvu Silvija Berlusconija) koji se nije žacao objaviti ispravno predvidjevši da će mu to priskrbiti veliku zaradu: “Gomorra” se namah upisala na top-ljestvice najprodavanijih knjiga u Italiji.Nije ni čudno.Savianu ni to nije bilo dosta. Po mišljenju talijanskih promatrača, “pretjerao” je kada je 23. rujna, na javnoj manifestaciji protiv camorre u mjestu Casal di Principe, blizu Caserte, “svetohraništu” klana koji vodi Francesco Schiavone, među najmoćnijima u svoj Kampaniji, s bine zaurlao: “Iovine, Schiavone, Zagaria, ne vrijedite ama baš ništa!” A okupljenim građanima je rekao: “Oni temelje svoju moć na vašem strahu, nedajte se, otjerajmo ih odavde”.Taj izazov bossovi nisu uspjeli progutati i prečuti. U pitanje je doveden njihov autoritet. Ako im se jedno piskaralo smije javno rugati – tko će ih se bojati? Osim toga, Saviano je svojim podacima doveo pred zid i tužilaštva, naprosto ih natjeravši da djeluju (u Italiji postoji obaveznost zakonske akcije, tužilaštvo ne smije procjenjivati što ga goni, nego po zakonu mora goniti sve što netko navede kao moguće kazneno djelo).Zato je camorra odlučila ne samo da ga ubije nego i da unaprijed obznani da je osuđen na smrt. Novinar pisac ju je izazvao baš na njezinu terenu, na poprištu straha.Podršku Savianu izrazio je ne sam prefekt, oružanom pratnjom, nego i kardinal Crescenzio Sepe, novi napuljski nadbiskup. Umberto Eco, proslavljeni semiolog i još slavniji autor “Imena ruže”, javno je pozvao Italiju da ne ostavi Saviana samoga pred mafijom, kao što su ostavljeni tužioci Giovanni Falcone i Pietro Borsellino (smaknuti u mafijaškim atentatima). “Ovo nije fetva protiv Salmana Rushdieja, smrtna presuda koju može provesti u djelo bilo koji musliman na svijetu. Mi, naprotiv, poznamo imena tih osoba, ne preostaje ništa drugo nego uputiti one koji prijete Savianu.”
Uhidbi zasad nema. Pod oružanom pratnjom je pisac a ne njegovi krvnici.

Inoslav Bešker (Jutarnji list)