Paul Krugman: Turska jest ugrožena, ali pravi problemi su SAD i eurozona
Pored svega ostalog što se događa, posljednje što nam je trebalo je nova ekonomska kriza u zemlji koju već potresa političko previranje.Istina, direktne globalne posljedice turske krize, s ekonomijom reda veličine Los Angelesa, neće biti velike. Ali opet slušamo tu jezivu riječ „infekcija” – to je ona vrsta infekcije koja je ranije krizu s Tajlanda proširila po čitavoj Aziji, nedavno izazvala prelijevanje grčke krize na Europu, a sada bi mogla, kako svi brinu, proširiti probleme Turske na svjetska tržišta u razvoju.Ovo je na neki način poznata priča. Ali upravo je iz tog razloga toliko zabrinjavajuća: zašto nas i dalje pogađaju ovakve krize? Evo u čemu je stvar: izgleda da su intervali između kriza sve kraći, a udar svake nove krize je po svemu sudeći ozbiljniji nego prethodni. Što se događa?
Prije nego što dođemo do Turske, evo kratkog pregleda globalnih financijskih kriza.
Za poslijeratnu generaciju, svjetski financijski sistem je bio, po suvremenim mjerilima, izuzetno otporan na krize – vjerojatno zato što je većina zemalja suzbijala prekogranični protok kapitala, tako da su međunarodne pozajmice i krediti bili ograničeni. Međutim, krajem 1970-ih su deregulacija i jačanje bankarske agresivnosti doveli do poplave novca u Latinskoj Americi, praćene nečim što se u trgovini naziva „naglim prekidom” 1982. godine – i krizom koja je izazvala desetljetnu ekonomsku stagnaciju.
Latinska Amerika je na kraju obnovila rast (iako je Meksiko doživio gadan recidiv 1994.), ali 1990. godine je krupnija verzija iste priče pogodila Aziju: ogroman dotok novca praćen iznenadnim prekidom i ekonomskim urušavanjem. Neke azijske ekonomije su se brzo oporavile, ali se investicije nikad nisu u potpunosti obnovile, kao ni rast.
Nedavno se još jedna verzija ove priče odigrala u Europi, s naglim priljevom kapitala u Grčku, Španjolsku i Portugal, pa zatim iznenadnim prekidom i ogromnim ekonomskim poteškoćama. Kao što sam spomenuo, iako je zaplet uvek isti, efekti postaju sve gori. Realna proizvodnja je pala za 4 posto tijekom meksičke krize 1981-83; 14 posto u Indoneziji od 1997. do 1998; preko 23 posto u Grčkoj.
Dakle, je li na pomolu još gora kriza? Podaci su blago umirujući: Turska konkretno nema veliki državni dug i, iako su poduzeća dosta pozajmljivala iz inozemstva, opća financijska situacija ne izgleda tako loše. Ali sve prethodne krize su iznevjerile optimistična očekivanja. I iste one sile koje su ulile novac u Tursku ugrožavaju svjetsku ekonomiju u cjelini.
Možda ste čuli da se među ekonomistima vodi velika rasprava o tome predstoji li nam „sekularna stagnacija”. Što je to? Pa, jedan od mogućih opisa jest da se radi o situaciji gde broj onih koji žele štedjeti premašuje obujam isplativih investicija. Kada nastupi takva situacija, postoje dva moguća ishoda. Ako su investitori bojažljivi i oprezni, svi mi kolektivno pokušavamo trošiti manje nego što zarađujemo, a pošto je moja potrošnja vaš prihod a vaša potrošnja moj prihod, rezultat je uporan pad.
S druge strane, agresivni investitori – frustrirani niskim profitom – mogu se samozavaravati, gurajući novac u loše zamišljene projekte, bili to rizični krediti ili kapital na razvojnim tržištima. Ovo može potaknuti ekonomiju kratkoročno, ali na kraju se investitori suočavaju sa stvarnošću, novac presušuje i slijedi patnja.
Ako je to primjeren opis naše situacije, a ja smatram da jest, trenutno imamo svjetsku ekonomiju kojoj je suđeno da se njiše između mjehura i depresije. A to nije vesela zamisao dok promatramo nešto što izgleda kao pucanje mjehura razvojnih tržišta.
Važnija poanta je da Turska nije pravi problem, niti su to Južna Afrika, Rusija, Mađarska, Indija, ili tko god da je trenutno na udaru. Pravi problem je činjenica da bogate svjetske ekonomije – Sjedinjene Američke Države, eurozona, kao i manji igrači – nisu uspjele riješiti svoje osnovne slabosti. Prije svega, suočeni s privatnim sektorom koji želi previše uštedjeti a premalo uložiti, vodili smo politiku štednje koja produbljuje probleme depresije. Što je još gore, sve ukazuje na to da smo, dozvoljavajući da nezaposlenost raste, ugrozili i dugoročne i kratkoročne izglede za rast, što će još više potisnuti privatna ulaganja.
Da, veći dio Europe je već u opasnosti da zapadne u deflatornu zamku po japanskom modelu. Kriza razvojnih tržišta bi mogla, sasvim moguće, pretvoriti taj rizik u realnost.
Dakle, izgleda da je Turska u ozbiljnoj nevolji – a i Kina, mnogo veći igrač, djeluje klimavo. Ali ove nevolje su još strašnije zbog suštinskih nedostataka zapadnih ekonomija, nedostataka pogoršanih vođenjem zaista loše politike.
Komentari