hamburger-icon

Kliker.info

Paul Krugman : Molitve i ekonomija

Paul Krugman : Molitve i ekonomija

22 Avgusta
15:31 2016

Krugman1Američki komentatori ignorišu ubjedljivo vodstvo Hillary Clinton prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja i tvrde da bi ona pretrpjela siguran poraz od nekog drugog republikanskog kandidata. Naravno, nikada nećemo saznati da li je to tačno. Ono što znamo je da niko od rivala Donalda Trumpa nije taj imaginarni savršeni kandidat republikanaca za predsjednika SAD, jer nijedan ne odgovara opisu razumnog konzervativca sa umjerenim idejama.

Piše : Paul Krugman (The New York Times)

 

Sjetimo se Marca Rubia koji je neprestano ponavljao da predsjednik Obama svjesno uništava SAD. Ova izjava je slična Trumpovoj o tome da je Barack Obama osnivač ISIS-a. Prisjetimo se i da je Jeb Bush, idealni kandidat establišmenta, započeo svoju kampanju suludom tvrdnjom da bi njegovi prijedlozi duplirali američki ekonomski rast.

To me dovodi do teme ovog teksta – ekonomske vizije Hillary Clinton. To je vizija lijevog centra: povećanje poreza za bogate, uvođenje reda u finansijski sektor i povećanje socijalnih davanja. U ovom planu je primjetno i odsustvo nerealnih obećanja. Za razliku od republikanaca, ona ne tvrdi da će njeni zahvati povećati ekonomski rast i kao što Centar za poresku politiku kaže: „Ona je političarka koja će ispuniti ono što obeća“.

Moje pitanje glasi: da li je dobro to što je ovaj ekonomski plan skroman? I da li ubrzanje ekonomskog rasta uopšte treba da bude prioritet? Američka ekonomija se prilično dobro oporavlja od finansijske krize 2007-2009, ali je dugoročni ekonomski rast i dalje razočaravajući. Nešto od ovoga možemo pripisati demografiji, jer bejbi bumeri odlaze u penziju, što dovodi do smanjenja radne snage. Ali je također došlo do donekle zagonetnog pada zaposlenosti među radnicima u najvećoj starosnoj grupi između 25 i 54 godine i naglog pada produktivnosti. Prema Kongresnoj budžetskoj kancelariji, posljedica toga je pad stope potencijalnog rasta koji bi ekonomija ostvarivala u stanju pune zaposlenosti – sa 3,5% godišnje kasnih 1990-ih na sadašnjih 1,5%. Ljudi kojima vjerujem tvrde da bi povratak visokim stopama rasta trebalo da bude najvažniji cilj naše politike.

Ali onda sam se prisjetio čuvene molitve Reinholda Niebuhra: “Daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu da promijenim, hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da spoznam razliku”. Svjestan sam da primjena ove molitve na ekonomsku politiku djeluje bogohulno, ali mi se trenutno čini prikladnom. Čemu uopšte služi ekonomska politika? Znamo da ona može da osigura opštu zdravstvenu zaštitu, što se i čini u većini razvijenih zemalja. Znamo kako pomoću nje ljudi dobivaju penzije. A naročito dobro znamo kako se pomoću nje podižu zarade slabo plaćenih radnika. Rekao bih da znamo i kako da se njome izborimo sa finansijskim krizama i recesijama, uprkos političkim otporima i opsesiji deficitom koji su prepreka primjeni tog znanja.

Sa druge strane, šta znamo o ubrzanju dugoročnog ekonomskog rasta? Prema Kongresnoj budžetskoj kancelariji, potencijalni ekonomski rast je bio prilično stabilan u periodu 1970-2000. i ništa što su Ronald Reagan i Bill Clinton činili nije uticalo na taj trend. Pad koji je počeo pod Georgom W. Bushom nastavljen je tokom mandata Baracka Obame. Hstorija nas uči da ovaj trend nije lako promjenjiv. Ne kažem da ne bi trebalo da to pokušamo. Zagovaram daleko veća ulaganja u infrastrukturu od onih koje predlaže Hillary Clinton, a time i veće zaduživanje države. To bi moglo da značajno potakne rast, ali nije zagarantirano. Možda je najbolje da se posvetimo stvarima koje zaista znamo, umjesto da pričamo bajke o čudesnom rastu.

Kada konzervativci obećavaju fantastičan rast ako im pružimo priliku da još jednom primjene Bushovou ekonomiju, oni ne govore o rezovima u popularnim socijalnim programima koji su nužni kako bi se nadoknadilo smanjene poreza. Kada nas centristi pozivaju da ignorišemo pitanje pravedne preraspodjele i da se umjesto toga skoncentriramo na rast, oni izbjegavaju odgovore na suštinska pitanja. Zaista je hrabro izjaviti: “Ovo želim da uradim i evo kako ću to da platim. Žao mi je, ali neki će morati da plate više od drugih”. Bilo bi odlično da ovakva politička iskrenost postane pravilo.

Preveo : Miroslav Marković (Peščanik)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku