Kliker.info

Takva su vremena došla, naša politička scena već godinama zrači neprefinjenošću. Tu se, kao na kakvoj frekventnoj stočnoj pijaci, čovjek može nagledati i naslušati svega, od psovanja i negiranja genocida, preko grubog kontekstualiziranja majki i kompletnih obitelji, pa sve do trivijalnih metafora, parabola, prijetnji, uvreda i ucjena.

Piše : Ozren Kebo 

A iza tog živopisnog galimatijasa valja se nešto mnogo opasnije. Nasuprot višemjesečnom rutinskom pristupu ovdašnjih komentatora, po čijem se mišljenju ne dešava ništa ozbiljno niti vrijedno pomena, to samo notorni Milorad Dodik po ko zna koji put puca iz prazne puške, on je već sedmicama neoficijelno, a od desetog jula i zvanično, suspendirao državu i njene ingerencije na kompletnom području entiteta Republika Srpska.

I eto belaja.

Evo u jednoj rečenici najnovijeg razvoja događaja: prvo je Christian Schmidt poništio odluke NSRS-a, na šta je Dodik još jednom i još brutalnije poništio sve što Schmidt poduzima. Na šta je visoki predstavnik oštro odgovorio da počinje raditi na tome da svi koji negiraju genocid budu krivično gonjeni.

Pazite samo te konstrukcije i te situacije: dvije godine nakon Valentina Inzka i njegove kriminalizacije negiranja genocida, on će početi raditi na tome. Ako zaštitnici suvereniteta i integriteta Bosne i Hercegovine, a Schmidt to po slovu zakona i Dejtonskog sporazuma jeste, u svemu ostalom budu kasnili 24 mjeseca, mi ćemo nekog hajra u ovoj priči vidjeti tek kad se Bahmut i Banja Luka pobratime i zaključe bilateralni ugovor o kulturnoj saradnji.

Iako preplašen skoro kao i ostali članovi njegove odmetnute grupe, Dodik hrabrost skuplja u hodu, a to i jeste osnovna definicija hrabrosti, da radiš nešto uprkos bojazni koju osjećaš dok to radiš, i sve oštrije ga zadaje međunarodnoj zajednici, tj. onom njenom segmentu angažiranom na prosperitetu i opstanku BiH. I pri tome ne može odgovornost za sadašnji nestanak države biti samo na Schmidtu, njegovo nedjelovanje tek je logičan eho konfuzije koja hara stranim faktorom. Već godinama imamo različite, često kontradiktorne poruke, kao što je u jednom danu na vidjelo izbio evidentan raskorak između izjava američkog državnog sekretara Anthonyja Blinkena i posebnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara. Ako je američka politika ono što kaže Blinken, onda možda i ima nade, a ako je u pravu Escobar, ostaje mnogo razloga za brigu. On tvrdi da će međunarodna zajednica djelovati tek ako bude raspisan referendum. Kao što možemo vidjeti, država je napadnuta, odnosno suspendirana i bez referenduma, odlukama NSRS-a, potpisima Milorada Dodika i objavama u Službenom glasniku.

Jedinstvo, solidarnost i odlučnost kakve je iskazala prema Ukrajini, MZ nikada nije demonstrirala u BiH. Intenzitet angažmana bio je dramatično manji, što možemo između ostalog tumačiti i razinom relevantnosti ove dvije napadnute zemlje. U svakom slučaju razlozi su brojni i kompleksni, a glavno je pitanje kako država, odnosno njen najistaknutiji i najistureniji reprezent, zvani Trojka, mora da se postavi. Kakvim zakonskim instrumentima raspolaže? Kakav joj je pregovarački potencijal? Ima li dovoljno međunarodnog ugleda i kadrovskih kapaciteta? Može li efikasno da se suprotstavi osovini Dodik – (Putin) – Čović? Šta su njene ingerencije u pogledu Tužilaštva? Koliki su im politička moć, vještina snalaženja, intenzitet intelektualnog angažmana? Da sve to sažmemo u jedno bitno pitanje: Je li Trojka dorasla izazovu u koji su je politika i povijest udruženim snagama bacile? U ovom trenutku se ne zna koliko dugo ćemo čekati odgovor i kakav će on biti.