Kliker.info

„Savjest mi ne dozvoljava kandidirati se za predsjednika ili za bilo koju drugu funkciju, osim ako ne postoji prava demokracija“. – Mohamed El Baradei
 
Ima ljudi, čija je kreativnost najupadljiviji oblik razlikovanja, ali ako ne privlače konvencionalna shvatanja i ustaljene norme ponašanja svoje sredine, mogu postati “nepogodni i opasni za društvo”. Naravno, uvijek se nađu metode kojima se javnost preusmjerava da bi prihvatila već određeno mišljenje, jer biti “drugačiji” je nešto što “nije dobro” i “što kvari” funkcioniranje okruženja. Među takve ljude, koje prije svega vladajući sistem njihove zemlje nerijetko tretira kao (ne)ugledne „strance“, u nekim slučajevima prezire i omalovažava, pripada i Mohamed El Baradei, iskusni diplomat, nekadašnji glavni direktor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA), dobitnik mnogih svjetskih priznanja za uspješan rad, uključujući Nobelovu nagradu za mir (2005), kao i Ogrlicu Nila – najviše egipatsko civilno odlikovanje.
 
El Baradei je rođen u Kairu, 1942. godine. Već sa 20 godina završio je Pravni fakultet na Univerzitetu u Kairu, a doktorat iz oblasti međunarodnoga prava stekao je na Pravnome fakultetu Univerziteta u New Yorku. Karijeru je započeo u egipatskoj diplomatskoj službi, pri Stalnoj misiji Egipta u Ujedinjenim narodima, baveći se političkim i pravnim pitanjima, te kontrolom naoružanja. Sudjelovao je u aktivnostima mnogih međunarodnih i regionalnih organizacija, bio član raznih predsjedničkih i ministarskih bilateralnih delegacija, te jedno vrijeme gostujući profesor na Univerzitetu u New Yorku.

Njegov povratak u Egipat, februara 2010. godine, prvo je u širim narodnim masama dočekan sa ponosom, a i ocijenjen kao opasnost za Mubarakov režim, da bi se poslije procijenilo kako baš nije efikasno okupio opoziciju oko sebe. Prije svoga odlaska u rodnu zemlju, El Baradei je javno izjavio kako je vrijeme, nakon trideset godina vladanja, da se Hosni Mubarak povuče sa vlasti. Vođa je biran na referendumima kojima se samo njemu, kao predsjedniku države, iskazivalo povjerenje, da bi se Ustavnim reformama u 2005. godini omogućila i kandidatura protiv njega, mada je unaprijed bilo jasno ko će pobijediti. Siva ekonomija je cvjetala, a višestranačje postojalo formalno, samo na papiru. Svaki dan Mubarakovoga predsjedavanja bio je izvanredno stanje, koje je proglasio nakon Sadatovoga ubistva, a što je koristio kao moćno oružje za represiju nad protivnicima. Sklon korupciji i nepotizmu, na unutarnjem planu vladao je čvrstom rukom, posebno oštro suzbijajući islamski radikalizam.

El Baradei je upozoravao kako je u Egiptu izražen veliki jaz između bogatih i siromašnih, obrazovanih i nepismenih, konzervativnih i liberalnih. Americi nikada nije bila u interesu demokratizacija Bliskoga Istoka i računali su da Mubarak može držati stanje pod kontrolom.“Muslimanska braća”, iako su službeno djelovala ilegalno, postali su najsnažnija opoziciona grupa Mubarakovoj “Nacionalnoj demokratskoj stranci”. “Braća” su, kao nezavisni kandidati, na parlamentarnim izborima 2005. godine osvojili 88 mjesta, a 2010. godine bojkotirali su drugi izborni krug zbog lažiranja glasova. Naime, državni službenici su ispunjavali listiće, a ne birači.
 
Egipatska pobuna u početku nije imala ni islamistički, ni nacionalistički karakter, kako je primjećivao El Baradei. Nacionalna koalicija za promjenu, koja je uz sebe okupljala nekoliko egipatskih oporbenih pokreta i „Muslimanska braća”, koja su prvobitno srdačno pozdravljala i podržavala El Baradeija, zadužili su ga za pregovore sa režimom Hosnija Mubaraka, a on je smatrao da će na koncu svega egipatska vojska pošteno stati uz svoj narod. El Baradei je tada izjavio kako narod više ne prihvata ideju kojom jedino autoritarni režim može obuzdati islamski ekstremizam. Bio je voljan voditi opoziciju do izbora, a činilo se da demonstranti, koji do tada nisu imali istaknutoga vođu, u njemu prepoznaju zasluženi autoritet.
 
El Baradei je dolazio na Tahrir, ne želeći da se „lijepa, mirna revolucija pretvori u krvavu“, verbalno se borio za rušenje režima i oslobođenje zemlje. Na Trgu Tahrir sa narodom se u više navrata molio Bogu i presretni prosvjednici su mu skandirali. Nije očekivao pomoć od vanjskoga svijeta, uzdao se da će sam narod donijeti najbolju promjenu. Poznato je da je poslije jednoga govora, u kome je samo očekivao da se vanjski svijet drži svojih načela i brani univerzalna prava Egipćana na slobodu i društvenu pravdu, bio zaliven vodenim topovima i da se morao sakriti u obližnju džamiju. Pristalice, koje su ga okruživale i štitile, izudarane su palicama, a on, smješten u kućni pritvor.
 
Koliko lično raspoznajem stvari, a kako pričaju i neki stvarni ljudi sa Tahrira, zahvaljujući njegovim porukama, reakcijama i odgovorima na revoluciju, Washington je odustao od daljega podržavanja prijatelja i saveznika, Mubaraka, te dopustio da o njegovoj sudbini, kao vođi Egipta, odluči egipatski narod. A što se Bijela kuća nije puno bunila ni pobjedi (mada očekivanoj) „Muslimanske braće”, najstarije i najveće islamističke političke organizacije u Egiptu, iako je jedan od njihovih proklamiranih ciljeva stvaranje države kojom bi se vladalo islamskim, šerijatskim zakonima, mislim da je u pitanju hinjska američka politika, ali to je već druga priča (za drugi put).

Mohamed El Baradei, prvobitno obljubljen u masi, Egipat je vidio na pragu novoga doba. Stotine hiljada demonstranata svakoga je petka klanjalo džumu namaz, koju je predvodio imam Mazhar Shahin, na Trgu Tahrir u Kairu. Harizmatični vjerski lider, koga su zapadni mediji nazivali "propovjednik sa Tahrira", jedne je prilike okupljenima kazao, i to baš u trenutku kada se demonstrantima pridružio i El Baradei: "Naša revolucija je bila tijelo bez glave, a od danas ćemo imati i glavu", aludirajući na nobelovca kao slijedećega predsjednika zemlje.

Dok se liberalna inteligencija okupljala oko El Baradeija, krenule su mučno smišljene glasine: da je američki plaćenik i jedan od onih što su dali ”zeleno svjetlo za napad na Irak”, a ustvari, u vrijeme američkih priprema za vojnu akciju, pod izlikom da Saddam Hussein razvija nuklearno oružje, upravo je El Baradei utvrdio kako dokumenti prema kojima je Bagdad pokušao kupiti Uran u Nigeru nisu autentični. El Baradei se pokazao kao odlučan, hrabar i mudar pregovarač. Svjetsku je javnost upozorio, priklonivši se Iranu, a za američko oružano djelovanje kazao je da Amerika mora biti poučena iskustvom iz Iraka i da se problem neće na taj način rješavati. U svojoj posljednjoj knjizi, "The Age od Deception" ("Doba obmane"), piše da su dužnosnici "svjesno obmanuli" Međunarodnu zajednicu tvrdnjama o iračkoj prijetnji oružjem za masovno uništenje, koje nije postojalo i zagovara sudsku istragu intervencije u Iraku, koju je pokrenula administracija bivšega američkog predsjednika Georgea Busha. U nizu prigovora na El Baradeija mogle su se čuti banalne priče, kao da je njegova supruga, Aida Elkachef, u rodu sa ajatolahom Mahdavijem Kanijem, te da je zbog toga navodno izjavio kako mu lično ne bi smetalo da sunniti i šiiti žive zajedno. Egipatski muslimani pripadaju sunnitskoj skupini i u stvarnom životu su u raskolu sa šiitima, odnosno, sa Irancima. Tu su u pitanju nepomirljive razlike.

Mohamed El Baradei se nije uklopio u društvo koje će ući u parlament njegove zemlje, usmjereno protiv sekularizma i zapadnih utjecaja. Uvidio je da će egipatska revolucija ući u jedno tužno poglavlje, popraćeno i projicirano unutarnjim turbulencijama, bez znatnih promjena, te da mu je slabo uporište i male šanse. Iako nikada nije pokazivao jake lične pretenzije i emancipacijske želje prema predsjedničkome položaju, iskreno se zalagao za političke promjene. Bio je spreman obavljati dužnost predsjednika u toku prijelaznoga perioda, odnosno prije održavanja izbora, ali nije postignut konsenzus. Vojska, preciznije Vrhovno vojno vijeće, izigralo je njegova očekivanja.Nazivali su ga igračem novoga globalnog poretka iza koga stoje Fordova fondacija, George Soros i Bill Gates. Govorkalo se da je pozadina International Crisis Group (ICG), prevencija i rješavanje sukoba, ali zapravo jedna od najviših instanci u pojmu "Problem – Reakcija – Rješenje" je da oni stvaraju probleme, nude reakciju u obliku pomoći i zatim su glavni manipulatori sukoba, te da El Baradei kao njihov član pomoću Pokreta mladih (a koji je kao isfinansiran od strane State Departmenta) uz svesrdnu medijsku logistiku Googlea i Waela Ghonima, započeo je egipatsku revoluciju zbog vlastitih ciljeva. Tužno i ružno razmišljanje!

Zamjerili su mu da je loš musliman, da konzumira alkohol, da mu je kćerka Laila, inače pravnica po zanimanju, udata za kršćanina. El Baradei nije mnogo demantirao ovakve glasine, ali je očito da mu je sve zasmetalo, a prije svega deficit demokracije u „oslobođenoj zemlji” i da se ovaj svjetski mirovnjak povukao, puno ne pokazujući nikome svoju ogorčenost. Istina, osudio je „represivnu“ politiku novih egipatskih vladara, te kazao da oni „sude revolucionarima na Vojnome sudu, umjesto da ih zaštite, a kažnjavaju one koji su ubijali njihove prijatelje.“ Reakcije njegovih pristaša nisu izostale – negirano je da upotrebljava alkohol, a zet Neil Pizey se konvertirao na islam. Međutim, sve ukazuje na to da je „Arapsko proljeće“ bilo tek idealistički projekt koji će po svemu sudeći na kraju rezultirati ili erom ekstremnoga političkog islama ili novim autoritarnim režimom ili pak njihovom kombinacijom, ali demokracijom kakvu je priželjkivao El Baradei, definitivno – neće. Nije on izgubio Egipat, nego je Egipat i arapski svijet, izgubio Baradeija, istinskoga borca, koji je za stanovništvo svoje domovine tražio veći stupanj dostojanstva, više slobode i bolji život. Koliko god da je neizvjesno predviđati događaje i pisati historiju budućnosti, toliko je teško proniknuti u istinu onoga što je završeno i pripada historiji prošlosti. Pokušavam biti spretna i objektivno shvatiti šta se sada zbiva. Kocka je bačena, a čini mi se, još se vrti.   Medina Džanbegović-Mohamed (e.Novine)