Kliker.info

Bosanskohercegovački, ali i regionalni mediji, s dužnom pažnjom su propratili deklaraciju koju su ovih dana u Sarajevu potpisali lideri i predstavnici pet bh. partija koje podržavaju Evropsku narodnu stranku (EPP) ili joj pripadaju.

Piše : Muharem Bazdulj  (Oslobođenje)

Zajedničku deklaraciju o “evropskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi” potpisali su Bakir Izetbegović (SDA), Mladen Bosić (SDS), Dragan Čović (HDZBiH), Martin Raguž (HDZ 1990) i Mladen Ivanić (PDP). Bakir Izetbegović je tom prilikom rekao: “Stranke koje su predvodile narode u sukobu prije 20 godina su sazrele vremenom i mislim da je danas taj dan kada su odlučile krenuti jednim drugim putem. Moramo očuvati mir i prestati sa jednom retorikom koja uvijek nanovo pred izbore digne historijski talog i vrati nas unazad, već da na bazi evropskih vrijednosti krenemo u popravku administracije, zakona i atmosfere u zemlji. Danas smo se obavezali da se nećemo vraćati u prošlost. O prošlosti se ne možemo dogovoriti, ali o budućnosti da. Ovo su sazreli političari, ovo su sazrele evropske stranke”. Mladen Bosić je izjavio kako je vrijeme za otvaranje dijaloga i napuštanje politike konflikta. Po Čovićevim riječima, “moramo istovremeno raditi i na europskom putu, reorganizaciji BiH koja je osnova svega i pokušati žurno stabilizirati socijalno stanje u zemlji”.

Pominjem ovdje šta su izjavili Izetbegović, Bosić i Čović, ne baveći se izjavama Raguža i Ivanića, ne zato jer su njihove izjave manje sadržajne, nego zato jer su oni, realno, u cijeloj priči manje bitni, ne samo jer su im stranke objektivno manje popularne od prve tri nego i zato jer im je slabiji, što bi se reklo, simbolički kapital. Nije slučajno da Bakir Izetbegović pominje “stranke koje su predvodile narode u sukobu prije 20 godina”; čim se zajedno pomenu SDA, SDS i HDZ, vraća se sjećanje na 1990. godinu, famozne “prve demokratske izbore”, zajedničke fotografije Izetbegovića, Karadžića i Kljuića i velike novinske naslove ”Alija, Radovan, Stjepan” te famozno (stvarno ili simbolično) vezivanje zastava. Tako je i Milorad Dodik u prvom komentaru na potpisivanje ove deklaracije najprije SDS nazvao “probosanskom partijom” (to je valjda, iz njegove perspektive, najveća moguća uvreda?), a zatim je pojasnio: “Da li je riječ o političkom licemjerju ili političkoj podvali, ostaje da se vidi. Tamo je i SDA, i to je staro partnerstvo SDS-a sa ovom strankom koje se vraća”. Znamo li da iz SDP-a, kad žele dezavuirati SDA, i odranije podsjećaju na prijeratnu saradnju SDA i, kako obično kažu, “Karadžićevog SDS-a”, jasno je da će i Lagumdžijini puleni ovu najavu saradnje stranaka desnog centra napadati iz istog oružja kao i Dodikov SNSD.

U tom smislu je znakovita izjava Mladena Bosića nakon potpisivanja navedene deklaracije: “Vjerujem da će izbori u oktobru donijeti promjene i da će na vlast doći nova struktura. Svima je jasno da su dvije najveće stranke koje su pobijedile na prošlim izborima, dvije socijaldemokratske stranke, odgovorne za četiri izgubljene godine. Novi izbori donose novu nadu i nadam se da ćemo mi učestvovati u toj novoj budućnosti”. Kad Bosić kaže da su SDP i SNSD najodgovorniji za prethodne četiri izgubljene godine, potpuno je u pravu, i toga nije svjestan samo neko ko je žestoko pristrasan ili ostrašćen. Čak i u međunarodnom kontekstu, dok se stranke desnog centra okupljaju, SDP i SNSD se u Socijalističkoj internacionali međusobno tužakaju.

Neka ne misle ni Dodik ni Lagumdžija, a ni silni “angažovani intelektualci” da mogu steći neke političke poene u borbi protiv SDA, SDS-a i HDZ-a podsjećanjem na rat i na devedesete. Pobjedom Tomislava Nikolića nad Borisom Tadićem na predsjedničkim izborima u Srbiji prije dvije godine završena je jedna epoha ovdašnje političke istorije. Nedavnim apsolutnim trijumfom Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima u Srbiji to se samo potvrdilo. Malo ko od aktivnih političara na ovim prostorima, uz izuzetak Mila Đukanovića, ima, što bi se reklo, više putera na glavi kad je riječ o devedesetim, od Nikolića i Vučića. Svako malo neko podsjeti na neku od njihovih izjava iz tog vremena, svako malo se pojavi neki kompromitantan snimak na YouTubeu – i šta bude? Ništa! Ni međunarodna zajednica ni svi silni pokrovitelji ovdašnjih “mladih demokratija” ne daju više ni pet para na to šta je čak i neko personalno radio tokom devedesetih, a kamoli šta je radila neka stranka. (O politici govorimo, razumije se; ne o istoriji ili moralu.) Tako da griješi ovdašnja takozvana ljevica ako misli da se bori protiv saveza stranaka desnog centra pozivajući se na rat i na devedesete. Prošlo je četvrt stoljeća, čitavi svjetovi su se srušili, kontekst više nije isti. To je kao u onom najslavnijem Heraklitovom fragmentu koga zna svaki gimnazijalac; kao u pjesmi – Heraklit je to. Ako s “ljevice” to ne vide, ako ne shvataju da ih “narodnjaci” pobjeđuju na njihovom vlastitom terenu, otimajući im sirotinju, proletarijat i “gubitnike tranzicije” koji bi trebali biti njihovi glasači (nakon što su, istini za volju, “ljevičari” pobijedili “narodnjake” koristeći se nacionalizmom, koji, kao, ne bi trebao da bude njihovo oružje), onda su i zaslužili poraz koji ih čeka.