Muharem Bazdulj : Država za međeda
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
Matt Damon je rođen u Bostonu 1970. godine. Oženjen je i ima četiri kćerke. Glumio je u preko šezdeset filmova i televizijskih serija. Teško je i izračunati kolikom imovinom raspolaže, ali je indikativno da je samo za "Bournovu nadmoć" iz 2004. godine, kad još nije imao reputaciju jednaku današnjoj, zaradio dvadeset i šest miliona dolara. Shia LaBeouf je glumio u četrdesetak filmova i TV serija. Nije oženjen i nema djece. U posljednje vrijeme po jednom filmu zarađuje između pet i deset miliona dolara. Jude Law je glumio u pedeset filmova i TV serija. Razveden je. S bivšom ženom ima tri djeteta, plus jedno vanbračno. Kao i kod Damona, s kojim je glumio 1999. godine u "Talentovanom gospodinu Ripleyu", teško je i izračunati kolikim stotinama miliona dolara raspolaže, ali vrijedi navesti honorare za dva filma iz 2004. godine: devet i po miliona dolara za "Closer" te osam miliona za "Alfie". Paul Rudd je glumio u preko osamdeset filmova i TV serija. Oženjen je i ima jedno dijete. I on već godinama po jednom filmu zarađuje milionske honorare.
Šta ova četvorica rade u kolumni, pitate se možda, a odgovor je kratak i jasan: stvaraju kontekst. Oni su, naime, uz još petnaestak vrhunskih glumaca bili konkurencija Nazifu Mujiću na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu. Oni su, kao i Nazif Mujić, bili u konkurenciji za nagradu za najbolju glavnu mušku ulogu, za glumačkog Srebrenog medvjeda, no ostali su kratkih rukava. Dobri su oni glumci, nema zbora, no žiri je ustvrdio da ih je Nazif Mujić ovaj put pobijedio. Glumio je bolje, glumio je samog sebe. Nazif Mujić je oženjen, ima troje djece, a glumio je u jednom jedinom filmu. Ne znamo koliki mu je bio honorar, no kako je ukupan budžet filma bio četrdesetak hiljada dolara, što je iznos koji na snimanju filmova glumaca što su Mujiću bili konkurenti komotno zarade njihovi frizeri i kozmetičari, nije mogao preći ni jedan promil njihovih honorara iz vremena dok su bili manje slavni nego danas. Dobro, reći će kakav idealista, novac je jedna stvar, a umjetnost nešto sasvim drugo. U nekoj varijanti to može biti tačno, ali ovdje to nije poenta.
Neće ovo, međutim, biti tekst o nekakvoj lokalnoj varijanti "američkog sna". Neće biti ni filmska kritika, jer film "Epizoda u životu berača željeza" još nisam gledao. (Ali moram, barem u digresiji, pomenuti kako međunarodni naslov filma, tj. naslov na engleskom zvuči nekako tačnije; kad se kaže "An Episode in the Life of an Iron Picker" nema dvosmislenosti oko toga da li su u naslovu berači željeza ili tek jedan berač, a uza sve, taj naslov, vjerovatno ne slučajno, podsjeća na naslov prevoda na engleski divnog romana Cesara Aire "An Episode in the Life of a Landscape Painter"). Ovo je tekst o povratku Nazifa Mujića kući, u naselje Poljice u opštini Lukavac, nakon što je preksinoć trijumfalno dočekan na Sarajevskom aerodromu. Njegove berlinske kolege Damon, LaBeouf, Law i Rudd imaju svaki po nekoliko kuća od Londona do New Yorka, od Los Angelesa do Pariza, pa je teško reći gdje slažu svoje silne nagradne kipiće, ali Mujić svog Srebrenog medvjeda može odnijeti jedino u Poljice. Biće tamo čestitki, no ne diplomatsko-kurtoaznih, kao od Valentina Inzka; neko će mu možda reći: Brao si željezo, a ubrao srebro.
Nazif Mujić ne pripada svijetu Matta Damona, Shie LaBeoufa, Judea Lawa i Paula Rudda. Ne pripada tom svijetu niti umišlja da mu pripada. On ništa takvo ne umišlja, no, eto, dato mu je da nekoliko dana bude dio tog svijeta i da u njemu bude pobjednik. Ima, međutim, Nazifovih zemljaka koji itekako umišljaju da su dio svijeta globalnog džet-seta. Takav je, naprimjer, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija, koji je – prema pisanju Slobodne Bosne – umjesto da se bavi svojim poslom i prisustvuje sjednici Predsjedništva BiH na kojoj se trebalo raspravljati o prijedlozima iz njegovog ministarstva, odletio za Berlin da "pruži podršku" Danisu Tanoviću i ekipi njegovog filma na crvenom tepihu Berlinalea. Lako je zdravorazumskim argumentima kritikovati taj Lagumdžijin potez, ali ga je, uz sasvim malo cinizma, lako i podržati. Lagumdžiji je tamo, naime, i bilo mjesto; on je, kao predsjednik SDP-a BiH, takoreći izvršni producent filma! Podsjetimo, 2010. godine, SDPBiH je dobio izbore pod sloganom "
Država za čovjeka", uz insistiranje na socijalnoj pravdi, naročito u oblastima zdravstva i obrazovanja. Nije možda taktično ni pristojno iznositi takve pretpostavke, ali nekako slutim da su i Nazif Mujić i Senada Alimanović glasali za SDPBiH. I onda im se, nakon trijumfa "Države za čovjeka", u entitetu u kojem žive, a od kojeg je Lagumdžija obećao napraviti "Zapadnu Njemačku" kaže da crknu k'o hajvani ako nemaju 980 maraka. Spas su pronašli u "Istočnoj Njemačkoj" (prema Lagumdžijinoj podjeli). Dakle, da Lagumdžija nije prekršio predizborna ni postizborna obećanja, ovog filma ne bi ni bilo, pa ni njegovih berlinskih nagrada. Čestitajmo Lagumdžiji! Budimo pošteni: nije SDPBiH isključivi krivac za očajno stanje u bh. zdravstvu niti se ovim primjerom može braniti teza da je RS, eventualno, "bolji entitet". Ipak, može se još jedanput, bez bojazni od hiperbole, zaključiti da je po pitanju elementarne socijalne osjetljivosti Zlatko Lagumdžija inferioran čak i notornoj Mariji Antoaneti. Voli Lagumdžija, usprkos svakoj logici, da se poziva na tradiciju NOB-a. Često se za Bosnu i Hercegovinu zna kazati – frazom partizanskog pisca Branka Ćopića – da je zemlja "medvjeda i leptirova". Valjda u skladu s tim, Lagumdžija od BiH nije napravio "državu za čovjeka"; ali jest državu za međede, srebrene i svake druge.
Komentari