Kliker.info

Biser historije                Tako sam za 6. april (Dan grada Sarajeva) uključio radio da čujem šta se govori povodom tog dana nadajući se da ću čuti nešto dobro. I čuo sam odista nešto što me je ponukalo da napišem ovaj tekst. Govorio je jedan meni jako simpatičan čovjek, čovjek duboko zabrinut za stanje u kojem se nalazi naša zemlja i naš svijet i to zabrinut s punim pravom. Taj čovjek je poznat pod svojim medijskim imenom Batko (nema veze sa koljačem Batkom) i postaje svakim danom sve popularniji i važniji u našem medijskom prostoru, a time i u životu mnogih od nas. Batko je s tugom i ostrašćenošću govorio o svom i našem gradu, o njegovom propadanju, o ponižavanjima koje mi kao njegovi građani trpimo i o užasnom stanju neodgovornosti odgovornih u odnosu na vitalne interese grada. A taj grad je biser naše historije, graditeljstva, kulture, umjetnosti i centar svega što se s nama zbiva.

Batko ima pravo kada protestira. On ima pravo kada kaže da je nedopustivo, a njega ne mora interesirati ko je autor nedopustivog stanja, da najvažniji grad ove zemlje, njen centar, izvor svega značajnog što se u njoj zbivalo od vremena Isa-bega i Husrev-bega, pa do evo još jednog Behmena, jednog od najljepših gradova u svijetu, izgleda onako kako izgleda, da je zapušten, prljav, neorganiziran, urušen i pored činjenice da su mnogi otimači tuđe imovine i tajni i javni tajkuni izgradili u njemu i na njegovu nesreću spomenike svoje moći i totalnog odsustva ukusa i osjećanja mjere. U svemu tome Batko ima pravo, samo u jednom nema i to je ono zbog čega pišem ove redove.

U pokušaju da definira počinioce najnovijeg urbicida Sarajeva, Batko se obrušio na tzv. papane (došljake sa sela i iz provincije). A jedini današnji papani u našem gradu su naši ljudi koji su istjerani iz svojih kuća i sa svoje zemlje, pobijeni i popaljeni, opljačkani i ojađeni, a ostali su bez ikakve zaštite bilo koje od tolikih organizacija koje se navodno brinu o zaštiti ljudskih prava. To su totalno osiromašeni ljudi, bez brige o njima s bilo koje strane, jer je ta briga samo kozmetička i propagandna. Oni su bez zaštite svojih ekonomskih, radnih, nacionalnih, kulturnih i uopće svih ljudskih prava. To su ljudi nad kojima se vrši genocid u nastavcima i u novoj formi, ali s jedinim ciljem da se oni trajno istjeraju iz svoje zemlje. Oni su bili muhadžiri 1918., 1941., 1992. godine i nakon eto skoro stotinu godina još nemaju mira od svojih progonitelja.

Oni su znak naše nemoći i neljudskog ponašanja naše politike koja ih koristi za izbore i iskorištava njihovu nesreću nudeći im zaštitu od neprijatelja s kojim ta ista politika sarađuje. Oni se nikako i ni pod koju cijenu, ako smo ljudi i ako imamo savjesti, ne mogu i ne smiju nazivati papanima i ne smiju se optuživati za stanje koje vlada u gradu. Oni, kako se zna, ni o čemu ne odlučuju. Štaviše, oni su žrtve politike koja je dolazila iz Sarajeva. Nisu oni izmislili i odlučivali o bilo čemu što se nama i našoj zemlji događalo, a oni su takvim politikama bivali osuđeni da traže glavama selameta i na to imaju puno pravo. Svako bi pogriješio ako bi njih na bilo koji način optužio za stanje u gradu. Grad je u stanju u kakvom je zbog nesposobne i sebične vlasti. Zbog bešćutnosti politike i političara. Zbog neodgovornosti i ponajviše zbog pljačke koja ne samo da je opustošila privredu i imovinu grada i njegovih stanovnika nego je i nadalje osnova djelovanja organa vlasti koji su doveli grad u stanje totalne ohrdanosti, razvaljenosti i besmisla.

Prekopane ulice              Sarajevo je grad koji nema nijedne normalne ulice, a svake godine se one prekopavaju i prave. Grad u kojem nema nijedne nužne javne garaže, čak ni javnog klozeta. Grad u kojem vlada saobraćajni haos. Grad u kojem nema nikakvih pravila regulacije transporta i kretanja vozila i ljudi. Grad u kojem nema nijednog jedinog parka, osim onog svakim danom sve manjeg, mezarluka koji nam je ostao iz turskih vremena. Ali zato ima uzurpacija najljepših i najskupljih javnih površina koje tajkuni uzimaju, ograde i javnim sredstvima grade u dosluhu i uz reket partije koje vladaju u gradu. To su uzroci stanja u gradu a ne jadni, uvrijeđeni, ostavljeni, osiromašeni, obezglavljeni i obeshrabreni i sebi prepušteni ljudi koje je vlast prepustila njihovoj sudbini, otisnula ih niz vodu.